Naš čovek

Ovako je to bilo: davna subota uveče, zima, možda je bilo oko FEST-a, prvi program televizije, RTB prikazuje a prenose sve stanice JRT-a – film ispucan, pun kracera, „dlaka“ koje se svijaju po ekranu, izlizan već. Na ekranu gomila, neshvatljiva brojem: hipici svih rasa i njihova djeca koja se igraju sa životinjama ili udaraju palicama po bubnjevima na pozornici – nitko ih ne miče. Tako je počinjao film o pola milijuna ljudi, neki kažu i više, na jednom polju i šumi, koje je tri dana obezbjeđivala nekolicina policajaca, bez nasilja i s jedne strane. Bio je to dokumentarac o Vudstok festivalu, jasno, a za širokooke mlade ljude – vraga ljude, klince! – samo malo više od deset godina kasnije (mada se činilo da je vječnost prošla između) i nešto najuzbudljivije što smo dotad vidjeli.

I muzika naravno: zračno prozirni Krozbi, Stils i Neš (kako su bez monitora pjevali onakve troglasne harmonije, nije mi do danas jasno); zajebant Kantri Džo Mekdonald; beshumorna, uzorno katolička Džoan Baez; neshvatljivi Slaj Stoun s hipnotičkim gruvom „na keca“, u Gonna take you higher! ponavljao je zadnja dva sloga, pa ili si shvatio o čemu se tu radi ili odustao; The Who gdje se spojio mit na mit, onaj budući o festivalu i već postojeći benda, s temom iz Tomija kao za tu priliku napisanom – See me, feel me, touch me – isto repetitivno, podižući intenzitet svakim refrenom: „list’nin’ to you, I hear the music„…

Tri su mjesta u filmu već imala legendarni status: spastični Džo Koker, jasno, „s malom pomoći prijatelja“, što je postalo drugo ime za festival, do klišea; Džimi Hendriks – treba li reći uopće? – koji svira američku himnu, mijenjajući čitavu samopercepciju kulture, i – Alvin Li s bendom Ten Years After i Goin’ home, kao simboličkom završnicom.

Zvučao je za mlade uši potpuno manično, iskreno rečeno – na „12×3“ formuli (dvanaest taktova i tri akorda) ispucavao je prebrze lickove s pauzama, kratke rafale iz crvenog gibsona ES–335 ukrašenog naljepnicama sa znakom mira, praznikom za naše naivne oči. S kadrom rascjepljenim natroje, iz različitih kutova sniman, oznojeni Englez zatvorenih očiju, s gitaroškom grimasom (koju Anglosaksonci nemilosrdno zovu fuck face), izvodio je call and response – „pitanje-odgovor“ bluz temu, uguravši u sve i medley rokenrol klasika, kao da je htio sažeti sve što je bilo u stilu dotad, kao da je poručio da će se vrijeme dijeliti na ono prije i poslije ovog događaja. Teško je priznati, ali malo nas je i plašio. Ma sve to je plašilo zapravo, svijet suviše intenzivan, koliko god dalek i nemoguć.

Kad se onda početkom osamdesetih pojavio kod nas, to je za jednog dječaka u osjetljivim godinama odistinski djelovalo kao da je neko nefizičko biće došlo tu, na korak od kuće. Ovih prošlih nekoliko dana namjerno nisam tražio koja je godina mogla biti, to je za štrebere, ali znam da je valjda pola škole bilo na koncertu, i to onaj kulerskiji dio, uključujući hipi-blizanke M. u koje je ta ista polovina bila zaljubljena. Šta god bilo u međuvremenu, s distance, i kako god sve moglo danas zvučati u iskusnijim ušima i srcu koje je postalo možda mrvu hladnije (uostalom, i tada je engleskog gitaristu naš kolega D.K. nemilosrdno rasturao po „Džuboksu“) – kako dakle da itko oduzme onu atmosferu, uzdrhtalost, onu, kako bi rekao stari Ignjat Glembaj, „mladost, onaj élan vital„?

Valjda što je prvi put stigao u vrijeme krize, „stabilizacije“, kad smo bili željniji nego ikad, s malom grupom drugih – nesretnim Rorijem Galagerom, Gilanom te još pokojim, Alvin Li došao je u pravom trenu, makar i iza vremena. Možda je zato nakon svakog dolaska (neosjetljivi bi rekli „tezge“), postajao nekako „naš“, jedna od onih neobično bliskih i dragih pojava, nešto sigurno i dobro, baš kao njegov uvijek isti zvuk koji su voljele i takve disparatne pojave kao Vlatko Stefanovski i Koja.

Prošle su silne godine odonda. Sad kad je otišao, vidi se u tome odlasku koliki smo put prešli otad – od radosnog gledanja široko otvorenim očima u neuporedivom vremenu, do tanke koprene melankolije nad stvarima kakve su zaista.