

Komentar
Porodica iz autobusa
Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni




U pohodu na vlast moraćemo manje obrazovanim građanima da kažemo ponešto od onoga što žele da čuju. Da li je to demagogija? Svakako. Da li je to isto što radi i Vučić? Nesumnjivo. Dakle, isti smo kao Vučić? E, u tome je kvaka. Nismo
Svi građani su jednaki pred zakonom (isonomia). Osim onih koju su, kako bi rekao Orvel, jednakiji (esenesovci, na primer). Ni u čemu drugom građani nisu jednaki. Ima pametnih i manje pametnih građana, vrednih i lenjih, obrazovanih i neobrazovanih, onih koji imaju novac (ubedljiva manjina) i onih koji ga nemaju (ogromna većina), ima onih koji rukama umeju sve i onih koji imaju dve leve, veštih i manje veštih, osetljivih i manje osetljivih, a tu su i hulje u telima građana i građani koji svoju građansku supstanciju – videćemo šta to znači – brane po svaku cenu. Razlike su ogromne.
Tamo gde su razlike veće veća je i nesreća (eto Srbije na primer). Tamo gde su manje život nekako ide (Norveška, recimo, ni dalje ne stoji loše). Ovaj tekst, međutim, neće čitati oni o kojima je reč jer ne stoje dobro s čitanjem, nisu obrazovani, nemaju mogućnosti da dođu do teksta, a i ako bi došli (manje-više svi imaju pametne telefone) neće ga razumeti: rečenice su isuviše složene, rečnik odveć komplikovan, teze apstraktne. Ali oni, kao jednaki pred zakonom, imaju pravo glasa i njihov glas vredi koliko i glas bilo kog drugog građanina. (Ostavimo ovde po strani paradokse demokratije. Dovoljno je ono što je Čerčil primetio: najubedljiviji argument protiv demokratije jeste pet minuta razgovora s prosečnim glasačem.)
Recimo, postarija gospođa (formalno visokog obrazovanja) iz malog provincijskog grada, nekada zgađena Miloševićem, Šešeljem i Vučićem, obavestila je potpisnika ovih redova da je Milošević, u stvari, ubijen i da su mu izvadili mozak. Ko je ubio Miloševića? Pa oni. Ko su oni? Pa oni. A šta će im Miloševićev mozak? Da ga proučavaju. Zašto bi proučavali Miloševićev mozak? Odgovara protivpitanjem: a čiji će drugi? Na pitanje o studentskom pokretu, prirodno, odgovara da su sve to huliganim batinaši i teroristi. Vaš unuk je, dakle, batinaš i terorista? A ne, on nije. Pa kako nije kad učestvuje u protestima? On ne ruši grad. A ko ruši grad? Teroristi, kaže nepokolebano, pokradoše sve što stignu. Mislite na Vučića i njegove, oni su na vlasti? Da nije možda, nastavlja gospođa (i lukavo skreće s teme), Vučić kriv za onu veliku inflaciju? Da nije on pokrao novac? Pa on je tad bio na vlasti (kaže potpisnik ovih redova). Jes, Vučić bio na vlasti… Pa kada je bila inflacija, gospođo (pitam)? Godine 2005, ispaljuje gospođa kao iz zvučnog topa. A šta misli o Kosovu? Sve najbolje. Da ga Vučić nije oslobodio ostali bismo bez Kosova. Od koga je Vučić oslobodio Kosovo? Pa od Šiptara. I od onih Đinđićevih. A kako gospođa živi? Nikad bolje, Vučić joj redovno uplaćuje penziju, nije velika, ali živi.
Naravno da u nedogled možemo da navodimo ovakve bizarne primere. Ali ta gospođa je i do sada redovno izlazila na izbore i nastaviće, dokle god bude mogla da se kreće, da izlazi i daje glas Vučiću.


Ali nisu svi naši slabije obrazovani sugrađani baš u ovom stadijumu obmane. I upravo do njih valja dopreti. Pitanje je – kako?
Odgovor je teži nego što verujemo: malom promenom u svojoj perspektivi. Drugim rečima, u pohodu na vlast moraćemo manje obrazovanim građanima da kažemo ponešto od onoga što žele da čuju. Da li je to demagogija? Svakako. Da li je to isto što radi i Vučić? Nesumnjivo. Dakle, isti smo kao Vučić? E, u tome je kvaka. Nismo.
Logika u politici važi do određene granice. Posle toga ide iskustvo za koje ne važi igra premisa i zaključaka: premise su jasne (govorimo što i Vučić), zaključak ispravan (dakle isti smo kao i Vučić). Osim što on drži vlast i govori s pozicije onoga koji ima nesamerljivo veći javni uticaj od nas. Da bismo potvrdili kakvi jesmo moramo da osvojimo vlast. Da bismo osvojili vlast moramo da dopremo do onih koji veruju da je Kosovo srce Srbije. A koliko je takvih? Mnogo. Ubedljiva većina. Ako pođemo od pretpostavke da je reč o glupim ljudima vlast nikada nećemo osvojiti.
Ni ovde logika ne radi posao. Parola „Kosovo je srce Srbije“ budalaština je. I šta sad? Stanite pred osobu koja veruje da je Kosovo srce Srbije i recite joj da nije u pravu, počnite da joj objašnjavate (strpljivo i bez zlobe) kako je Vučić uradio sve da Kosovo preda Albancima zarad opstanka na vlasti i pljačke, te da je Kosovo izgubljeno. Da li je istina to što ste rekli? Naravno. Da li ćete osvojiti vlast na taj način? Nećete. Zašto ako govorimo istinu? Zato što istina nije ključni sastojak politike, a svakako je manje hranljiva od emocije. No, ako ne osvojite vlast nećete uraditi ništa. Istinu nećete spasiti. Možda ćete junački da skončate nepokolebljivo se daveći u sopstvenim principima, ali ništa nećete promeniti.


Čitaoci „Vremena“ jasno vide kuda smera ovaj tekst. Studentski pokret trpi kritike proistekle iz principa, zgražavanje nad govorom Jelene Pavlović u Kraljevu je na visokoj ravni (a što? jel rekla nešto pogrešno?), a bolni uzdasi nad njenim likom i delom dižu se u nebesa.
U redu, sve ćemo da se ospemo od zgražavanja i razume se da ćemo, kao i obično, biti u pravu. Hoćemo li na taj način, zgražavajući se i teško uzdišući, da osvojimo vlast? Ne, nećemo. Možemo, s oproštenjem, da se ubrišemo svojim zgražavanjem, svojom principijelnošću i svojom istinoljubivošću. Pa šta hoćemo? Odgovor: da Vučić ne bude na vlasti i da stane razaranje zemlje. Zrela ideja, gotovo kao da su je artikulisali beli listići. Hoće li ta, inače normalna želja, da zbaci Vučića s vlasti? Neće, naravno.
Vanredne okolnosti, što bi rekao neumrli Makijaveli, traže vanredne mere. U ovom slučaju vanredna mera znači iskorak iz intelektualne zone udobnosti i pokušaj da se shvati kako istina i principi nisu na prvoj liniji borbe protiv čudovišta kakvo je Vučićev režim. Čudovište je oblik bez određenja. Čudovište može da poprimi bilo koji oblik. Za čudovište ne važe ni istina ni stalnost jer istina je ono što ono kaže da je istina, a određeni oblik zadržava do trenutka kada mu više nije koristan i kada preuzima novi. Adolf Ajhman je bio čudovište jer nije imao stalni oblik. Mogao je da bude bilo šta: skromni ćata i vrhunski ubica, tihi komšija i čisti zločinački um, osoba koja ni mrava ne bi zgazila (kamoli Jevrejina) i precizni račundžija koji milione ljudi šalje u smrt. Princip i istina nisu pripadali njegovom svetu osim u meri u kojoj su mogli da mu posluže za opravdanje onoga što čini, ili ne čini. Da bi se Ajhman uklonio bilo je potrebno promeniti vlast. Protiv Hitlera bili su potrebni američki avioni i ruski topovi. Protiv Vučićevog režima odustajanje od fascinacije sobom.


Studentski pokret preuzima deo Vučićeve retorike i igra na njegovu istrošenost, na beskrajne, zamorne fraze koje su počele da se vrte u mestu, na to što nije u stanju da izrekne istinu i upravlja zemljom. Ni u jednom trenutku studentski pokret nije doveo u pitanje vezivno tkivo, grozd republikanskih vrednosti koje je ugradio u svoje delovanje: borba protiv korupcije, slobodni izbori, vladavina zakona (penzije ne daje pojedinac, nego zakon). I za razliku od onih koji su bliži idejama nego konkretnim ljudima, studentski pokret sluša šta ljudi govore.
Dakle, po principu jednakosti pred zakonom svi ljudi su jednaki. Po istom tom principu svi su građani. Ali kvalitet njihovog građanskog statusa dramatično se razlikuje. Građanin se, još od antičkih vremena, određuje kao pojedinac koji je svestan svojih građanskih prava i svojih građanskih obaveza, dakle kao nekakav subjekt koji promišlja sopstveno mesto u zajednici.
Ovo određenje ne prolazi najveći deo građana Srbije. Njihova politička subjektivnost je slaba i pada u podaništvo (sub-jectum ne kao onaj koji slobodno i samosvesno odlučuje o svojoj sudbini, već kao onaj koji je bačen (jectum) ispod (sub) gospodara koji mu izdaje naređenja, on je sujet (franc. sužanj). Građaninu nije potreban vođa, tutor, sveštenik, da bi ga vodio, jer je slobodan. Podaniku je potreban vođa, potreban mu je gospodar da bi mu pokazivao put jer nije slobodan da bi ga sam izabrao. Sužnju je potrebna pomoć da bi se oslobodio. Vučiću i njegovoj ekipi potreban je podanik kako bi nastavili epsku pljačku zemlje i krađu duša. Otud razaranje obrazovnog sistema. Otud medijski katanac.
Ako, dakle, hoćemo to da promenimo, moramo da promenimo vlast. Zbog toga je retorički pristanak na to da je Kosovo srce Srbije nužan korak ka mogućnosti oslobađanja podanika od potrebe za vođom. Da, Kosovo je srce Srbije, ali ima nečeg i u školi. Da li to znači potcenjivanje građana koji veruju u izmišljene svetove, u to da je zemlja ravna ploča i da nekakva krpa ima čudotvorna dejstva? U političkom poretku – ne. Čuti šta ljudi govore znači razumeti šta da im se ponudi i kako. Čak i ako je samoskrivljeno (što bi rekao Kant) neznanje ostaje neznanje. Da bismo to promenili potrebno je da osvojimo vlast u ime i uz pomoć ljudi koji ne znaju.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!


Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni


Zašto je Aleksandra Radića, najistaknutijeg vojno-političkog komentatora u Srbiji, režim pretvorio u pokretnu metu


Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut


Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu


Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve