
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Pitanje za crkveno osoblje: ako već u držanju i govoru Vućić Aleksandra i njegove svite nema ničeg hrišćanskog, zašto sveštenici uopšte dopuštaju da u kuću božju dolazi ta ekipa na slikanje i primenjenu glumu
Teško je reći kako se osećalo osoblje kuće božje kada je 1. novembra u crkvu na Vračaru ušetala skupina neobičnih vernika, tvrdeći da želi da oda poštu ljudima stradalim ispod nadstrešnice novosadske Železničke stanice, ali znamo kako se osećalo hrišćanstvo: krstilo se obema rukama, s nevericom se pitajući šta kog đavola (ako smemo tako da se izrazimo) baš ti ljudi, udaljeni od hrišćanstva onoliko koliko se to samo može biti, traže na tom mestu? Čuđenje je bilo tim veće što su grupu sačinjavali ljudi koji bi, po prirodi svojih funkcija – dakle najviši državni predstavnici – morali da budu s građanima na mestu tragedije, ali oni su, iz nekog razloga (koji svi znamo), odabrali, eto, crkvu. Potom se ta grupa, sa svećama u rukama i pred kamerama, svojski potrudila da odglumi tugu i saosećanje.
Šta je, dakle, taj neobični sastav tražio u crkvi? Osim što su pobegli od svog voljenog naroda, bila im je potrebna pažnja. To su tražili u crkvi, pred kamerama, oponašajući skrušenost. Ništa od toga, naravno, hrišćanstvo ne mora da zna, za razliku od osoblja kuće božje. Njemu je, osoblju, čak dužnost da to zna. Naravno, nije da se hrišćanstvo kroz istoriju nije nagledalo najcrnjih likova po svojim kućama širom sveta, ali i dalje postoji nada da se na tu okolnost nije sviklo. Utoliko bi pažnju trebalo usmeriti na osoblje, na povlašćene tumače božje volje, likove koji su tog 1. novembra zatvorili vrata crkve za narod (narod je, doduše, bio u Novom Sadu), koji su prezreli telo božje na zemlji da bi u kuću božju pustili neznabožačku skupinu rđavih namera i nehrišćanskog držanja. Jer, reč (logos) i delo u hrišćanstvu isto su, a kod Vučić Aleksandra, Brnabić Ane, Ivice Dačića (da se tu zadržimo) nije uočena nikakva veza između onoga što govore i onoga što rade. Čak i ako im se, retko doduše, otme koja hrišćanska reč, ona nije praćena i delom. Naprotiv. Da li se iko seća bilo kog hrišćanskog gesta u ovih ljudi? Milosti? Blagosti? Saosećanja? Brige za druge (a ne samo za sebe)? Žrtve za zajednicu? I sada su oni došli, ni manje ni više, nego u crkvu ispražnjenu od vernika, kao što idu na stadione ispražnjene od navijača, na ulice ispražnjene od ljudi, u medije ispražnjene od smisla.
Naravno, Vučič je makijavelista, i religiju i crkvu koristi samo kada mu je to potrebno, te je problem manje u njemu a više u sveštenstvu koje na zloupotrebu hrišćanstva pristaje. Čak i kada se istaknuta politička ličnost deklariše kao ateista – premda je malo savremenih političara, čak i u republikama, koji se usuđuju da svoj ateizam javno nose (vazda je korisno imati vernike na svojoj strani) – sasvim je normalno da uvažava verski izbor, tim pre što je u slobodnim zemljama sloboda veroispovesti zajemčena. Zbog toga je pažnja usmerena na crkveno osoblje: ako već u držanju i govoru Vućić Aleksandra i njegove svite nema ničeg hrišćanskog, zašto sveštenici uopšte dopuštaju da u kuću božju dolazi ta ekipa na slikanje i primenjenu glumu? Samo neka ne odgovaraju kako su dveri crkve otvorene za sve vernike jer, videli smo, u crkvu su mogli da uđu samo oni probrani, s kartama, kao što su na stadion Dubočice u Leskovcu mogli da uđu samo oni koji, voleli fudbal ili ne, više vole predsednika svih građana Srbije.
Građanin Prvoslav Perić, crkvenim imenom Porfirije, ponovo se obrukao, što mu je već prešlo u naviku. Uspeo je, kao i obično, da ne kaže ništa, ali u tome ništa jasno se primećuje blagonaklon odnos prema vlasti, toj i takvoj, antihrišćanskoj i anticivilizacijskoj, te se ne može ne izvući veoma grub zaključak kako visoki hrišćanski sveštenik i prvi čovek Srpske pravoslavne crkve zapravo okreće leđa hrišćanstvu i hrišćanskim principima, da bi delovao za račun ili u korist nehrišćanski nastrojene vlasti. A zašto to radi bog će ga znati. Ne plaši se valjda da će dobiti otkaz, kao oni srednjoškolski profesori (ne čuje se da je, kao hrišćanin okrenut pravdi, reagovao), ili da će ga Vučićeva policija strpati u zatvor (kao silan nevin narod, a nije zabeleženo da je sve te ljude utamničene na pravdi boga – podržao), ili, recimo, da će država prestati da finansira SPC, bogatu jednu crkvu? Moraće, međutim, hrišćanin Perić, kad-tad, da odgovori na neka od ovih ne baš najprijatnijih pitanja. Što pre to bolje.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve