U jutarnjim satima 22. aprila 1945. godine, nastojeći se spasiti jer su znali da im prijeti likvidacija, šeststotinjak fizički slabih i izmučenih, praktički golorukih uznika napalo je, u očajničkom pokušaju bijega, ustaške stražare. Većina ih je nemilosrdno pobijena, a tek ih je stotinjak preživjelo.
Na obilježavanju 81. obljetnice proboja zatočenika iz logora smrti u Jasenovcu, prošli se tjedan na najvećem i najstrašnijem ustaškom stratištu iz Drugog svjetskog rata okupio vrh hrvatske politike, na čelu s premijerom Plenkovićem i predsjednikom Sabora Jandrokovićem (predsjednik RH Milanović poslao je svog izaslanika), kako bi odao počast svim zatočenim logorašima i komemorirao sve žrtve ovog besprimjernog ustaškog zločina. Ni ovom prigodom – kako su to još 2015. godine, na svoju, ali i na sramotu hrvatske politike, odlučili tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko – nije bilo službenih govora ni predstavnika državne vlasti, a niti predstavnika naroda žrtava (Srbi, Židovi i Romi). Prema za sada istraženoj i precizno (imenom i prezimenom) utvrđenoj dokumentaciji, popisano je (uz 4255 Hrvata antifašista) 83.145 osoba ubijenih u jasenovačkom logoru na najmonstruozniji način, od kojih je nedvojbeno najviše Srba, gotovo 50.000, zatim Roma, za koje je (i dalje) najteže ustanoviti koliko ih je zaista stradalo, jer se, kako su to (po)tvrdili malobrojni preživjeli svjedoci, nije vodila stroga evidencija likvidacija tzv. romskih transporta, budući da su često, odmah o prihvatu u logor, bez ikakva popisivanja bi(va)li kolektivno ubijani i bacani u Savu (do sada ih je popisano nešto više od 16.000), te Židova (više od 13.000). Ozbiljni istraživači ustaškog genocida, poput prof. dr Ive Goldsteina, napominju kako spisak nije konačan i da se utemeljeno pretpostavlja kako je broj jasenovačkih žrtava daleko veći i doseže do 120 tisuća pobijenih.
POIGRAVANJE BROJEVIMA
U Hrvatskoj se, dakle, vladajuća politička elita jednom godišnje bezvoljno okupi kako bi, eto, kad već mora, svijeta a ne sebe radi, protokolarno “otaljala” spomen na žrtve logora u Jasenovcu i tom prigodom nešto promucala o ustaškim zločinima, obvezno ih umanjujući “uvezivanjem” sa zločinima svih totalitarnih režima minulog stoljeća, pri čemu je u pravilu naglasak ne na ustaškim već na komunističkim zlodjelima. Dok se u RH broj žrtava “jasenovačkog mita” maksimalno umanjuje i sve više minorizira (broj smrtno stradalih a ne mučki ubijenih u logoru ne prelazi 7000 osoba, zlonamjerno insinuira pseudoznanstvena, ustašoidna bagra), u susjednoj Republici Srpskoj, uz obvezno pokroviteljstvo (nesumnjivo i instrukcije) iz Beograda, na čelu sa predsjednikom Vučićem i uz asistenciju patrijarha Porfirija, broj pobijenih se maksimalno uvećava. Bez ikakvih stvarnih, relevantnih dokaza govori se o 700 tisuća pobijenih logoraša, od čega je najmanje 500 tisuća Srba, o čemu je nedavno (19. aprila), na ovogodišnjem obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog genocida, opetovano “zborio” srbijanski šef države, uz prisustvo šefa SNSD-a Milorada Dodika i njegove besprizorne entitetske ekipe, apelirajući da se kroz sjećanje na srpske žrtve u budućnosti ojača(va) jedinstvo srpskog naroda, pri tomu najavljujući i ubrzanu izgradnju velebnog memorijalnog centra u Donjoj Gradini, koji će biti otvoren za svakog, a ne selektivno, kako to radi aktualna hrvatska vlast, budući da “mnogima iz vrha Republike Srbije i Republike Srpske ne dopušta posjet Jasenovcu”. Ali to nije sve, kao i u svakoj dobroj reklami ima još: i crnogorska je skupština, na čelu s njezinim predsjednikom i prononsiranim četnikom Andrijom Mandićem (persona non grata u RH), odlučila simboličnim programom obilježiti Dan sjećanja na žrtve genocida u Jasenovcu, Mauthausenu i Dachauu, prvi puta od kako je u junu 2024. u Podgorici usvojena rezolucija o genocidu. Sve ovo, da nije tragično, bilo bi komično i nije ništa drugo do loša predstava kako bi se opsjenio “prosti puk”, dakle radi se o jeftinoj, ali time i opasnijoj, združenoj hrvatsko-srpskoj političkoj igra s jasnim ciljem: nastaviti sa snažnim razbuktavanjm takozvanog jasenovačkog mita kako bi se na “domaćem terenu” bezočnim šovinističkim manipulacijama maksimalno ojačala vlastita pozicija, učvrstile (relativizirale, a potom i rehabilitirale) retrogradne nacionalističke ideološke “vrijednosti”, nedvojbeno obilježene tragičnim nasljeđem Drugog svjetskog rata, dakle “vrijednosti” kojih bi se se svaki pristojan čovjek, građanin sa prostora bivše SFRJ, trebao stidjeti i(li) odlučno ih osuditi. Ali, nažalost, taj se broj “pristojnih” građana na svim stranama bivše SFRJ sve brže i više smanjuje, a pravovjerna, nacionalistički raspojasana bratija i grlata gomila lažnih i histeričnih domoljuba, sve više, uz poticanje i govor mržnje svojih političkih elita osvaja javni prostor otvarajući tako Pandorinu kutiju starih zala koja u konačnici i jesu rezultirala masovnim zločinima na ovim prostorima, kako onim u Jasenovcu, ali i onim tokom krvavog raspada Jugoslavije devedesetih godina u Vukovaru, Srebrenici itd.
JASENOVAČKI MIT
Istina, jasenovački je mit (o ustaškom genocidu nad Srbima) šire “pravo građanstva” u bivšoj državi dobio tek nakon Titove smrti, da bi eskalirao uoči, tijekom i nakon raspada SFRJ. Naravno, jasenovački mit u Hrvata, odnosno Srba, podrazumijeva posvema oprečna stajališta; hrvatski nacionalisti i revizionisti tvrde da je sve izmišljeno i da nikakvog genocida nije bilo, pa tako i Nina Obuljen Koržinek, aktualna ministrica kulture u Plenkovićevoj vladi, govori o Holokaustu nad Židovima, genocidu nad Romima, ali samo kada spominje pobijene Srbe govori o “masovnom zločinu”. Svi u RH znaju da je to laž, da su na meti ustaša prije svih bili Srbi, ali vladajuća desnica u toj laži uporno ustrajava, jer i to je jedan od načina da se ustaštvo i NDH relativiziraju i u konačnici kao zločinci prikažu partizani, komunisti i Srbi, a Pavelić i njegova družina koljača kao borci za slobodu i neovisnost Hrvatske, možda na pogrešnoj strani povijesti, ali iskreno uvjereni da se bore za pravu stvar.
U velikosrpskom, nacionalističkom narativu, ustaški genocid nad Srbima (p)ostao je idealno sredstvo za rekonstrukciju i ekspanziju velikosrpskih mitova u smislu preuveličavanju broja žrtava, kao i za nepostojeću vatikansku zavjeru, na čemu je posebice inzistirao vladika Nikolaj Velimirović, koji je u Rimokatoličkoj crkvi vidio glavnog pokretača ustaškog genocida. Naravno oba narativa samo su avers i revers iste “metodičke laži” suprotnih predznaka, ali i krajnje efikasan način mobilizacije nacionalističkih snaga, koje u svakom Hrvatu vide (barem pritajenog) ustašu, odnosno u svakom Srbinu četnika koji ništa drugo ne radi do sanja kako pokoriti i osvojiti Hrvatsku, odnosno osvetiti se ustašama za zločine počinjene nad “srpskom nejači”. I tako se usprkos povijesnim činjenicama, jasenovački mit poput korova nesmetano širi i jača, dapače vidimo, svjedoci smo kako ga vladajući u Zagrebu, Beogradu, Banjaluci, a sada i u Podgorici, svatko iz svojih razloga, brižno njeguju, uopće se ne zamarajući kakva se i kolika šteti time čini (dobro)susjedskim odnosima, ali zapravo najviše vlastitom narodu.
Istodobno, pohvalio se Plenković kako je njegova Vlada uložila znatna sredstva u revitalizaciju jasenovačkog kompleksa i najavio je i znanstveni projekt Ministarstva znanosti i obrazovanja kojem je cilj “sustavno istraživanje o žrtvama 20. stoljeća”. Nažalost, kompleks, usprkos ulaganjima i dalje djeluje zapušteno; nova je uprava Juspa (v.d. ravnateljica Sara Lustig), na čelu sa predsjednicom Upravnog vijeća Mateom Brstilo Rešetar, po nalogu Ministarstva kulture odstranila sve javne informativne ploče u spomen-području na kojima se pojam “genocid” nalazio u istoj rečenici sa Srbima. Tko ne zna stvarne razmjere ustaških zločina, taj ni neće saznati pravu istinu: da Jasenovac nije bio nikakav radni logor za preodgoj ili izolaciju protivnika NDH, već je to bio logor za istrebljenje, logor smrti.
CRNOGORSKI IGROKAZI
U tom kontekstu spočitavati Crnogorcima odavanje spomena jasenovačkim žrtvama, kako je to učinila hrvatska Vlada, djeluje nepromišljeno, da ne kažem koju goru riječ; iako se u konkretnom slučaju radi o velikosrpskom podmetanju Vučićevog kukavičijeg jajeta u izvedbi Andrije Mandića i njegove četničke bratije (Milan Knežević, Aleksa Bečić itd.), Zagreb se nije trebao dati “upecati” na ovu prozirnu političku udicu. Naime, uz Jasenovac, u Podgorici je pijetet iskazan i žrtvama logora u Mauthausenu i Dachauu, pa Nijemcima nije palo na pamet reagirati. Usprkos svemu, Crnogorci, jednako kao i Srbi, imaju pravo govoriti o Jasenovcu, a RH se nikako ne bi trebala po tim pitanjima nepotrebno ponašati obranaški. U Podgorici se vodi rat između provučićevskih i proeuropskih struja, obje su strane krajnje isključive i upravo je na toj osnovi i došlo do donošenja spomenute rezolucije.
S druge pak strane u Beogradu, Vučić, kada mu god ustreba potpora javnog mnijenja i mobilizacija naprednjaka, kada osjeti da mu pada popularnost ili treba oblatiti studente i njihovu borbu za svrgavanje njegova režima, on se obrušava na Hrvatsku, govori o ugroženosti Srba u RH, u čemu nedvojbeno ima istine, ali daleko više i opasnije od njih, u Hrvatskoj su ugrožene demokracija i građansko društvo. Na krajnje primitivan način, Vučić bez ikakvog utemeljenja optužuje RH (i u tom sklopu i EU) da se miješa u unutrašnje stvari Srbije (posebno mu je na meti Tonino Picula, izvjestitelj EU parlamenta za Srbiju), upozorava da Zagreb pomaže “blokadere” i, što je posebice apsurdno, najavljuje mogućnost hrvatskog vojnog napada na Srbiju. Zašto, čime, s kojim snagama; pa hrvatska vojska nije u stanju popuniti ni stalni profesionalni kadar od 15.000 vojnika, a kamoli koga napasti. Kao što su hrvatski desničari “napaljeni” na Srbe i Vučića, tako je i njemu Hrvatska gotovo histerična fiksacija koje se ne može osloboditi, a dobro mu služi i na unutar političkom planu. Ali ono što je zajedničko na svim stranama ove groteskno otužne priče dobro je, još prije Drugog svjetskog rata, briljantni austrijski mislilac Karl Kraus sažeo riječima: “Svaka država vodi rat protiv vlastite kulture, umjesto da vodi rat protiv vlastite nekulture”.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
