
Jubileji
UK Parobrod: Izložba o dva jubileja
U Kapetan Mišinoj 6a nalazi se jedna od najlepših zgrada Beograda. U njoj je već 15 godina UK Parobrod, gde se održava izložba povodom dva jubileja: Parobroda i sto godina od nastanka zgrade

Sedef-magla, režija Milorad Milinković, uloge Petar Strugar, Miloš Timotijević, Milena Predić, Siniša Dugalić
Fenomen filmova izmontiranih iz serija prerastao je u epidemiju koja već duže ozbiljno ugrožava ionako poljuljani i kompromitovani status srpskog filma. Nekada su film i serija bili – kao što to i treba da bude – odvojeni svetovi, sa jasnim granicama i poštovanjem prema formi. Danas se mnogo toga snima paralelno, da bi se materijal kasnije prepakovao, kratio i menjao po potrebi, kao da se reže salama, a ne stvara autohtono umetničko delo. Zato su i rezultati takvi kakvi jesu – pred publiku stižu poluproizvodi koji nisu “ni tamo ni ‘vamo”, već nešto između, bez identiteta i bez finese. Najnoviji primer te pogubne prakse je Sedef–magla nedavno preminulog Milorada Milinkovića (1965–2025), ostvarenje koje na najbolji (ili najgori – zavisi kako na to gledate) način ilustruje to pogubno brisanje granica između bioskopa i televizije.

U teoriji, reč je o istorijskom trileru zasnovanom na vrlo dobrom romanu Sedef–magla (ranije poznatom pod naslovom Poslednji greh – Slučaj gospođe Markovićke) pisca Dragoljuba Stojkovića koji je, uz Milinkovića, potpisan i kao jedan od scenarista filma. U praksi, pred publiku je stiglo jedno zaista dubiozno zamešateljstvo, narativno konfuzno i estetski neujednačeno ostvarenje kome zaista nije mesto u bioskopima. Ovaj film je, što nije ni skrivano, sklopljen od materijala snimanog za seriju Sumpor, koja tek treba da bude emitovana i koja predstavlja svojevrsni nastavak filma/serije Što se bore misli moje iz 2023/2024. godine. I dok je taj raniji projekat, rađen po istom receptu, uprkos brojnim manama imao barem prividnu koherentnost, Sedef–magla se od početka do kraja raspada po šavovima.
Scenario filma formalno se oslanja na pomenuti roman i istinite događaje iz 1882. godine. Jelena Ilka Marković (glumi je Milena Predić) pokušava da ubije kralja Milana Obrenovića u Sabornoj crkvi. Gospođa Markovićka ne uspeva u svom naumu i ubrzo potom biva pronađena mrtva u ćeliji – zvanična verzija kaže da se obesila peškirom o krevet, dok tragovi jasno ukazuju da to nije bilo moguće. Sličnu sudbinu doživljava i Jelena Lena Knićanin (mlada Miona Marković), Ilkina prijateljica i poverenica, čija će misteriozna smrt postati jedan od glavnih pokretača radnje u filmu. Ovi događaji iz 1882. prikazani su u brzoj montaži tokom uvodnih minuta Sedef–magle, a kasnije se po potrebi vraćaju u vidu flešbekova u crno-beloj tehnici.
Glavnina radnje dešava se sedam godina kasnije, kada Sava u Zemunu izbaci telo ubijene devojke, a nedugo zatim u Topčiderskoj šumi bude pronađen mrtav Jovan Bajić, praunuk kneza Miloša. Dva zločina povezana su s davnim atentatom u Sabornoj crkvi, a slučaj se ponovo otvara. Propali advokat Andrija Kusturić (Petar Strugar) i korumpirani šef beogradske policije Đorđe Čogurić (Miloš Timotijević) započinju istragu, svaki iz svojih razloga. U tom spletu političkih intriga, ljubavnih tragedija i istorijskih rekonstrukcija, film pokušava da bude i misterija i kostim-drama i noar i politički triler – na kraju ne uspevajući da bude ništa od toga.
Sedef–magla pati od akutne strukturne haotičnosti. Scenarijom dominira niz paralelnih linija koje se ne susreću, dijalozi su na granici apsurda. Dodatnu konfuziju unosi i činjenica da neki glumci, poput Miloša Timotijevića i Siniše Dugalića, ponovo tumače iste – sada starije – likove iz prethodnog projekta Što se bore misli moje, dok drugi, poput Jane Ivanović i Luke Grbića, u Sedef–magli igraju sasvim nove uloge. Publika se lako izgubi u takvom lavirintu labavih identiteta i pogrešnih izbora (zašto, na primer, sve junakinje liče jedna na drugu kao jaje jajetu, zar tu nise bile moguće varijacije s promišljenijim odabirom glumica?), a konfuzija je tolika da čak ni verziraniji gledalac, poput potpisnika ovih redova, ne može da se snađe i pohvata konce radnje.
Ritam montaže, za koju je bio zadužen iskusni Stevan Marić, stalno oscilira između prebrzog i presporog, a na trenutke izgleda kao da je ovu filmsku priču izmontirala veštačka inteligencija kojoj je neko zadao željenu minutažu. Tehnički, film ima svojih aduta – fotografija Dalibora Tonkovića je korektna (mada izrazito televizijska, bez ambicije potrebne za veliko platno), scenografija Ivane Protić pristojno rekonstruiše epohu, dok je glumačka postava respektabilna – ali sve to gubi smisao kada se narativ pretvori u maglovitu zbrku. Najveća vrednost je muzika Ane Krstajić, koja je, ako ćemo iskreno, protraćena u ovakvom filmu.
Premijera Sedef–magle održana je na 32. izdanju međunarodnog filmskog festivala na Paliću, u glavnom takmičarskom programu, van konkurencije, između ostalog i u Milinkovićevu čast, nakon čega su usledile projekcije na još domaćih festivala, a sada i bioskopska distribucija. Iako je Sedef–magla na prvom Nacionalnom festivalu filma i televizije (NAFFIT) ponela najveći broj priznanja – za najbolji film, scenario, režiju i dizajn zvuka – ta činjenica više izaziva zabrinutost nego ponos. Jer ako ovakav projekat može da bude ovenčan najvišim nagradama na festivalu koji pretenduje da bude “nacionalni” i da istakne ono najbolje što srpski film ima da ponudi, onda to znači da smo se već navikli na maglu i da nam više ni ne smeta kada više ne vidimo jasno.
Kao i obično u ovim situacijama, ostaje nada da će u formi serije sve to bolje funkcionisati, ali čak i da bude tako – i dalje imamo problem postojanja bioskopskog filma koji je suštinski nusproizvod nastao iz puke komercijalne računice, a ne umetničke potrebe. Autori i producenti po običaju brane ovaj model tvrdeći da bez snimanja serije film ne bi mogao biti finansiran. To objašnjenje zvuči logično u produkcionom smislu, što ne menja fakat da je umetnički pogubno. Srpski film danas stoji na raskršću između umetnosti i računice, između inspiracije i montažnih ostataka i otpadaka. Sve dok serije budu snimane samo da bi opravdale postojanje filmova, a filmovi služili kao prikriveni promotivni materijal za serije, publika će dobijati konfuzne, polovične priče bez identiteta, hibridne poluproizvode koji su sami sebi svrha. Sedef–magla je samo najnoviji simptom te bolesti – i dokaz da u toj i takvoj filmskoj magli, koliko god bila sedefasta, može lako zalutati.
Ovog oktobra „Vreme“ slavi i časti – čak 35 odsto popusta za naš 35. rođendan! Važi za polugodišnje i godišnje pretplate. Pretplatite se sada!

U Kapetan Mišinoj 6a nalazi se jedna od najlepših zgrada Beograda. U njoj je već 15 godina UK Parobrod, gde se održava izložba povodom dva jubileja: Parobroda i sto godina od nastanka zgrade

Glumci Narodnog pozorišta najavili su štrajk upozorenja na dan otvaranja zgrade posle dvomesečne pauze, kako bi javnost upozorili da njihovi zahtevi nisu ispunjeni

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve