Slučaj Vujadina Savića otkriva kako curenje informacija iz istraga u Srbiji postaje pravilo, a ne izuzetak. Kada policija i tužilaštvo postanu izvor tabloida, poverenje u institucije nestaje – a strah postaje jedini sistem zaštite
Kada je bivši fudbaler Crvene zvezde Vujadin Savić otišao sa advokatom da da iskaz u policiji, sigurno je očekivao ono što svako u uređenoj državi očekuje – profesionalnost, poverljivost i poštovanje procedure. Umesto toga, samo nekoliko dana kasnije, detalji njegovog iskaza završili su najpre kao tema beogradskih kafanskih razgovora, potom na društvenim mrežama, a zatim i na naslovnim stranama režimskih tabloida.
Ono što je trebalo da ostane deo službene zabeleške, postalo je javni trač, a državne institucije, policija i tužilaštvo umesto da sačuvaju integritet postupka, postale su kanal kroz koji poverljive informacije stižu u javnost.
Slučaj Vujadina Savića, sina bivšeg reprezentativca i golgetera Crvene Zvezde Dušana Savića, od početka je pratio neobičan splet kontradiktornih informacija, glasina i poluinformacija. Dok su pojedini mediji objavljivali da je Savić dao iskaz u vezi sa incidentom, drugi su od toga pravili senzacionalističku priču o njegovom privatnom životu, pritom zanemarujući činjenicu da je sam dolazak u policiju bio dobrovoljan i u pratnji advokata – što bi trebalo da govori o spremnosti da se poštuju zakoni i institucije.
Ipak, poverenje u institucije nije jednostran proces. Kada se informacije iz istrage, bez obzira na sadržaj, pojave u medijima pre nego što se procedura završi, jasno je da je sistem negde zakazao. U ovom slučaju, policija je, makar posredno, postala izvor narativa koji više liči na rijaliti nego na ozbiljnu pravnu proceduru.
Pantić: Curenje informacija redovna pojava
Advokat Marko Pantić kaže za „Vreme“ da je za advokate curenje informacija iz državnog aparata redovna pojava.
„To je kad se baviš ovim poslom postalo regularno, jer se nemali broj puta desilo da, posebno kada radimo slučajeve koji su medijski interesantni, u medijima izađe koje će dokaze tužilac da predloži ili za koje će delo tužilac da optuži osumnjičenog, pre nego što se to saopšti advokatima“, konstatuje Pantić i dodaje da je to nešto što je obaveza u postupku.
Međutim, mnogo puta se ispostavilo da – ipak nije.
„Mene to što se desilo ništa ne iznenađuje“, kaže Pantić.
U Srbiji skoro sve prolazi bez posledica
Curenje informacija iz policijskih istraga nije nova pojava. Slični slučajevi događaju se u Srbiji često — od objavljivanja fotografija iz policijskih evidencija do „anonimnih“ izjava službenika o istragama koje su u toku.
Takvi propusti, koji su u demokratskim državama predmet disciplinskih i krivičnih postupaka, u Srbiji najčešće prolaze bez posledica.
U slučaju Vujadina Savića, posledice nisu samo po pojedinca. Javnost dobija poruku da je svaka poseta policiji potencijalno javna stvar, da se privatnost ne štiti, a da je poverenje u instituciju najblaže rečeno – besmisleno.
Ko bi, nakon ovakvog primera, imao poverenja da prijavi nasilje, pretnje ili zloupotrebe, ako zna da bi već sutra detalji iz iskaza mogli završiti u nečijoj objavi na društvenim mrežama ili u tabloidima?
A kako bi trebalo da izgleda redovni postupak?
Pantić objašnjava da bi iskazi svedoka morali da budu tajni.
„Eventualno, podaci mogu da dospeju u javnost ukoliko okrivljeni smatra da bi to moglo da doprinese njegovoj odbrani. I to se dešava najčešće u ‘političkim’ predmetima. To se dešavalo u različitim predmetima kada branilac kaže: ‘Tužilac ovde nema ništa u predmetu, on nas ovde goni politički’. U tom slučaju ne može da se priča o zloupotrebi kada se svojevoljno podeli sa javnošću. U ostalim postupcima iskazi moraju da budu tajni“, napominje Pantić.
I dodaje: „Informacije ove vrste (slučaj Savić) ne bi smele da izađu iz nadležnih institucija, ali smo svi svedoci da se to dešava često“.
Pantić navodi da država ima svoje mehanizme da se poverljivi podaci sačuvaju, ali da se ne pokreću.
„Kao i za sve, pravni okvir postoji, i on je dobar, ali nema volje da se to procesuira i da krene da se suzbija. Kada bi postojalo nekoliko pravosnažnih presuda da neko iz policije, tužilaštva ili suda ili druge državne firme bude presuđen zato što je odavao poverljive podatke javnosti – verujem da bi to imalo snažan uticaj da se to ubuduće ne dešava. A mi imamo potpuno suprotnu situaciju da je retko ko kažnjen i tako to prolazi i dalje“.
Policija kao političko oruđe
Uloga policije u Srbiji odavno je pod sumnjom. Od načina na koji se postupa sa učesnicima protesta, preko selektivne primene zakona, pa sve do političkog upliva u rad MUP-a, jasno je da je poverenje uzdrmano.
Slučaj Savić, iako naizgled „ličan“, samo je još jedan u nizu pokazatelja kako institucije, umesto da rade u interesu građana, postaju instrument društvenog pritiska. Time se briše granica između privatnog i javnog, između zakonitog i neformalnog.
U jednom trenutku, granica između novinarskog izveštavanja i policijskog ogovaranja postala je nevidljiva. Tabloidi su odavno pretvorili policijske zapisnike u tabloidne „ekskluzivne priče“, a građane u pasivne učesnike spektakla u kojem niko više ne zna šta je istina, a šta konstrukcija. Ali se čita, gleda i klikće.
Taj model ne opstaje slučajno – on hrani sistem u kojem javno poniženje postaje sredstvo kontrole, a ne istine. Svaki građanin koji gubi poverenje u institucije postaje izolovan, prepušten sam sebi. Upravo zato se slučaj Vujadina Savića ne može posmatrati samo kao još jedan „skandal“, već kao simptom dubokog institucionalnog raspada.
Strah umesto poverenja
Kada iz policije „procure“ informacije koje potom postaju oružje medijskog linča, jasno je da je granica između javnog interesa i privatne sramote izbrisana. U takvom okruženju, građani prestaju da vide policiju kao mesto sigurnosti i zaštite i sa pravom je doživaljavaju kao produženu ruku političkog i medijskog pritiska.
Slučaj Vujadina Savića, koliko god tabloidi pokušavali da ga svedu na trač, zapravo je ozbiljno, vrlo očigledno i zastrašujuće upozorenje.
Jer, ako institucije ne mogu da zaštite poverljivost jednog iskaza, kako mogu da zaštite i sačuvaju ijednog građanina?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U Srbiji puže epidemija psihičkih tegoba dece i mladih. Podaci su alarmantni, a glavni problem je što roditelji, škola i društvo to ne prepoznaju na vreme, kaže za „Vreme“ neuropsihološkinja Aleksandra Savić Parojčić
„Urušavanje nadstrešnice posledica je delovanja organizovane kriminalne grupe. Smatramo da postoje osnovi sumnje da se na čelu te kriminalne grupe nalazi predsednik Republike”, izjavio je u sredu član Anketne komisije za ispitivanje odgovornosti za pad nadstrešnice u Novom Sadu Tanasije Marinković
Emotivan je bio Nikola Kalinić kada je davao izjavu, ali ne samo zbog dobijene utakmice, već i zato što nije video ćerku dvadeset dana. Stručnjaci za „Vreme“ odgovaraju na pitanje da li se u Srbiji pri razvodu diskriminišu očevi
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!