U našoj državi strana obaveštajna agencija vređa i targetira medije, novinare i studente, a vlast ne čini ništa da zaštiti svoje građane i svoj integritet
Jedna od omiljenih dečjih igara moje generacije bila je “između dve vatre”. U doba hladnog rata, tokom sedamdesetih i osamdesetih, naše školovanje i život je zapravo bio ideološki bućkuriš, uz priču kako “neprijatelj ne spava” i da je SFRJ okružena “B.R.I.G.A.M.A”.
Između kapitalizma i socijalizma, Amerike i SSSR, kobajagi nesvrstana, između dve vatre.
Igra je počinjala tako što bi kapiteni dva tima (osim kada bi na časovima fizičkog dečaci igrali protiv devojčica) stali na sredinu igrališta, uhvatili se za ruke, a svaki igrač ili igračica bi ušli u taj međuprostor, u jednu vrstu ispovedaonice gde bi birao između ponuđenih mogućnosti.
Pitanja bi bila donekle maskirana: da li više voliš (crvenu ili plavu boju, sladoled ili kolače, Bitlse ili Stonse, ABBA ili Boni M), ali je najčešće pitanje bilo – Amerika ili Rusija?
Ti se opredeliš i onda saznaš u kojem si se timu našao, izađeš iz ove nevidljive ispovedaonice i staneš iza jednog od kapitena. Tako smo se delili.
Što se tiče pisma, menjali smo ga na nedeljnoj bazi, a redar je imao zadatak da okreće tablicu na kojoj je pisalo “ćirilica” , a sa druge strane “latinica”. Dosledno se, barem u Bosni i Hercegovini, merila nacionalna zastupljenost, pa nam se maternji jezik zvao “srpskohrvatski ili hrvatskosrpski”, da se ne bi dala prednost jednom od njih. Ova apotekarska preciznost, očigledno se pokazalo, nije dala nikakve rezultat jer su usledili krvavi ratovi. Brojanje i prebrojavanje, nacionalno i političko, predizborno i svako drugo od tada mi ne uliva poverenje.
Prethodne nedelje, opredeljivanje i ispovedanje putem televizije neverovatno se ubrzalo. Rok trajanja fabrikovanih tema danas nije duži od dva dana. Naime, Vučić je sabio neverovatnu propagandu u nešto više od dve nedelje. Prvo smo smanjili marže trgovcima, što je trajalo puna dva dana. Neki lanci su odjavili mere, neki jednostavno ne prodaju robu sa manjom maržom, a same mere su već menjane, pa se, recimo, ne odnose na sveže namirnice, odnosno voće, povrće i sveže meso. Onaj famozni deterdžent i rezani hleb nisu menjali cenu.
Usledila je najava obaveznog služenja vojnog roka, 75 dana za momke i devojke, ravnopravno. Nešto kao u Izraelu, samo se još čeka da se srede kasarne, nađe lova, javiće nam kad sve bude spremno. Dva dana kasnije, o regrutaciji ni reči, ali smo se na Novom Beogradu žešće militarizovali. Biće vojna parada u subotu, kao vrhunac srpskog jedinstva.
Vojni vrh i Vučić kažu kako će se svaki Srbin radovati kad vidi kolonu sa vojnom tehnikom ili vojna vozila parkirana kod tržnog centra Ušće gde vojsku čuva privatno obezbeđenje.
Tu je zgodno jer imamo reku za mornaricu, vazduhoplovstvo već vežba, a oklopna vozila utabavaju asfalt po novobeogradskim bulevarima. Razmaženi građani kukaju kako gusenice nemaju gumene navlake, a ja se pitam hoće li i PRDC biti u paradi, zajedno sa ŽeksRa i njegovim fotonskim snopom što probija čelik, uz robota i virtuelnu zamenicu Milunku.
Nažalost, ni ova tema nije potrajala, jer ju je smenio susret Vučića na Informeru sa probranim sagovornicima, gde su packe dobili nezahvalni vlasnici medija koji su zaboravili ko im je dao televizije. Vučić je prikazao svoju supermoć koja se sastoji u supervidu kojim nepogrešivo među svojim pristalicama prepoznaje ko ima stan u inostranstvu.
Nisu ga slušali ni kada je predlagao da se fudbalska utakmica sa Engleskom odigra u Leskovcu, a ne u Beogradu. Tamo bi publika došla organizovano, kao na sponatane šetnje kojima se pristojni građani blokadama suprostavljaju blokaderima. U Leskovcu niko ne bi skandirao protiv vlasti i Vučića, a izgubili bismo samo sa 2:0, jer je teren kraći za pet metara. Pet metara puta 11 igrača je 55 metara puta 90 minuta je 4950 metara manje trčanja, skoro pet kilometara. Nego neće da slušaju.
Predsednik je tada politički zloupotrebio, uz ostale domaće ultradesničare, ubistvo Čarlija Kirka tvrdeći da su oni zapravo u Srbiji mete liberalne levice. Navodno se takav scenario sprema u Srbiji, pa nisu ugroženi demonstranti – odnosno građani, studenti i srednjoškolci koje policija i parapolicija mlate – već političari okruženi ogromnim obezbeđenjem od kojeg se kao od energetskog štita odbija i Đuro Macut, pravno gledano – najmoćniji čovek u Srbiji. On postaje ping-pong loptica kada se nađe u blizini Vučića i pokuša da mu se približi.
Policija takođe nema pojma da se u Novom Sadu koristio nedozvoljeni tip suzavca, što je utvrđeno laboratorijskim analizama koje su sproveli studenti PMF-a.
Na kraju, juče sam u popodnevnim vestima na televiziji Pink saznao da je Ruska služba bezbednosti otkrila planove “blokadera” da na godišnjicu pada nadstrešnice u Novom Sadu započne “srpski Majdan”. Da podsetim, to je ona služba koja je utvrdila da u Srbiji nije korišćeno nikakvo zvučno oružje protiv demonstranata. Prema ovom izveštaju, EU ili neki njeni delovi žele da putem medija (a na spisku je, osim “Vremena”, ono malo portala i lokalnih stanica koje su pretekle) i EU para da “indoktriniraju omladinu” lažnim snovima o EU koja zapravo ne želi ponosne Srbe. Na sličan način su nas “mladi socijalisti” okupirali na B92 kada je počelo bombardovanje. Izdajnicima nas nazivaju isti političari već više od tri decenije, a danas, u našoj državi, strana obaveštajna agencija vređa i targetira medije, novinare i studente, a ista ta vlast ne čini ništa da zaštiti svoje građane i svoj integritet.
To je, zapravo, kapitulacija jedne države jer u njoj otvoreno deluju strane službe protiv građana Srbije. Predsednik koji političare iz EU naziva “ološima”, koji zapravo vodi rat sa svojim građanima koji ga ne podržavaju, organizuje i rukovodi ovom medijskom hajkom.
Posle vređanja sledi izvinjenje, pa nisu svi ološi već “samo određeni”, baš kao što Majdan u Srbiji ne organizuje ceo EU već neki delovi. Ja, evo, molim da mi jave koji su to delovi. Je l’ može da se bira? Ja bih da od članica nedvosmisleno izaberem Grčku, a zatim Španiju.
Jadan sam vam ja špijun kad ne znam za koga radim.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Fizičari su početkom septembra objavili da su možda uočili signal koji bi mogao da bude povezan s tamnom materijom. Ova vest je napravila bum u naučnim krugovima, ali ne samo tamo. Zašto tamna materija toliko interesuje obične ljude?
Politiku zemlje vodi i usmerava predsednik Republike iako po Ustavu ta uloga pripada predsedniku Vlade, a ministri, skoro kao u vreme kneza Miloša, sede poput štabnih pisara i zapisuju njegove naredbe
Priča o Miroslavu Krejčiku je priča o svaraocu bez dela, o pilotu bez aviona, ali dinamičnog i bogatog života. Značajnom i za upoznavanje sa sudbinama pripadnika češke nacionalnosti u našim krajevima
Bol na Braču, u kojem je prespavao car Franjo Josip, ponosi se svojom partizanskom prošlošću i plažom Zlatni rat. Od ove godine tamo stižete i direktnim letom iz Beograda
U utorak uveče počinje nova sezona Lige šampiona. PSŽ brani titulu, pet klubova ulazi kao glavni favorit za trofej, četiri ekipe prvi put će igrati među evropskom elitom,
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.