Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
Preminuli Ratko Mladić uspio je što niko živ nije – ujedinio je navijače “Zvezde” i “Partizana”. Zajednički su na derbiju klicali čovjeku osuđenom za genocid i zločine protiv čovječnosti, uz najodvratniju šovinističku i neljudsku parolu (vidi tekst na strani 16). Jedini čovjek iz “struktura” koji je reagirao kako treba i dolikuje bio je Rasim Ljajić. Predsjednik FK “Partizan” napustio je utakmicu.
Kakve će biti posljedice komemoracije u Domu vojske, opela Mladiću koje je služio patrijarh Porfirije, vojnih počasti i prisustva ministara na sahrani, uključujući i, prema Arhivu javnih skupova, oko 16 obožavalaca?
Izvjesno je da se Srbija vratila u devedesete, čiji je poseban simbol komandant Vojske Republike Srpske. Za Evropsku uniju i zemlje regiona to je jasan znak da zemlja ideološki nije mrdnula od vakta Slobodna Miloševića. To će imati i svoju cijenu.
Vučić – istina – nije bio na Mladićevoj sahrani, ali za dobar dio njegovog biračkog tijela kao da jeste. Ovo mu je pošlo za rukom tako što je iskaljivao bijes na neimenovane zapadne sile, proglašavao međunarodne sudove pravde za sudove nepravde, namigujući i kreveljeći se u tom pravcu. Zna on da su istorijska revizija i relativizacija zločina koje je godinama sijao dobro rodile.
Evropska unija svakako nije sretna zbog odnosa režima prema Mladiću. No, kako vrijeme odmiče i jača globalna desnica (vidi tekst na strani 40), opadaće i ljutnja Brisela. Uvijek će biti nečeg prečeg.
Vučić na ovo i te kako računa. Zauzvrat, Srbija će steći neizgovoreni status zemlje parije, s kojom ne treba imati mnogo posla bez velike potrebe.
Država koja slavi osobu osuđenu za genocid i zločine protiv čovječnosti mora pobuditi oprez i sumnje. Recimo – može li opet stvarati ozbiljne probleme u regionu? A pogotovo kada se gleda kroz prizmu smrti, sahrane i ostalog iz Mladićevog lika i djela.
UČESTVOVALI SU I OSTALI
Dok nastaje ovaj tekst, raspisivanje parlamentarnih izbora pitanje je sata. Još jedno njihovo prolongiranje čak bi i Vučićeve pristalice shvatile kao nesigurnost i slabost.
Šef države i cijelog Ćacilenda jurio je brojeve više od godinu i po dana. Ne djeluje da ih je stigao. Zato se sada svom težinom oslonio na BIA, policiju, batinaše… Naravno – i na nezapamćen propagandni teror režimskih medija (vidi tekstove na stranama 6 i 10).
Ali ako naprednjačkom tvrdom glasačkom tijelu ne treba niko osim Vučića na televizijskim ekranima (vidi tekst na strani 18), kako stoji stvar sa koalicionim i partnerima na izbornoj listi? Zar nisu poprilično nevidljivi? Pitanje zapravo glasi – koliko Vučić računa na njih?
Ni jedna od tih partijica nije u stanju preći cenzus, ali su za SNS važne zbog prikupljanja političkih aktera koje rukovodi glad za sinekurama i sitnim ćarom. Tako su na izborima 2023. naprednjačku listu činili PUPS, SPO, Vulinova Levica i slične partijice bez politike i karaktera. Koliko danas doprinose Vučićevoj stvari? Ne značajno. Biće da dijele sudbinu SNS-a, pa im je i cijena pala.
Mnogo ozbiljnije stoji situacija sa SPS-om. Dačić je na dar poslao Vučiću funkciju i članstvo u partiji Branka Ružića i time otvorio krizu među socijalistima. Oni su preokupirani sami sobom umjesto izborima. A pošto izlaze samostalno kao i uvijek, suočavaju se sa ozbiljnim rizikom da ne pređu cenzus.
Naime, birači ne vole cijepanja partija pred izbore i tada su skloni apstinenciji ili glasanju za nekog tko im izgleda solidnije. U konkretnom slučaju – za SNS.
Ostane li SPS ispod cenzusa, ruši se čitav svijet socijalista. Pride, to je udarac i za Vučića: pukne li mu najvažniji partner, i te kako će osjetiti nedostatak njihovih skupštinskih mandata. Više mu oni vrijede nego migracija dijela glasača SPS-a prema SNS-a. Prosto, očekuje se dosta izjednačen rezultat na izborima, a tada nema veće koristi od Dontovog sistema.
Sve u svemu, Vučićev one man show krije da su njegove pomoćne trupe na tankom ledu. Do sada su mu koristili i svašta “završavali”. U ovoj situaciji to je dovedeno u pitanje Vučićevom odlukom da izuzev njega ni za koga više ne bude mjesta na režimskoj sceni. Kult ličnosti i monolitna partija u krizi ne trpe parazite i poputčike.
POLITIČKO PREŽIVLJAVANJE I BORBA ZA VLAST
Parlamentarna opozicija je i dalje tamo gdje je bila u posljednja dvadeset i dva mjeseca – usitnjena je, podijeljena, bez novih ideja i ljudi, ali i većeg zanimanja javnosti i birača.
Umjesto ujedinjenja i prilagođavanja političkoj realnosti, veći dio tih stranaka nastavio je utabanim stazama – nadgornjavanjima lidera, sastavljanju cenzus koalicija, ponovnim ponavljanjem istih postupaka s istim rezultatom, izostankom odgovornosti, pravog terenskog rada i pravovremene kampanje…
Ukratko, tri grupacije opozicionih stranaka izići će na izbore – koalicije oko Dragana Đilasa, Mikija Aleksića i Miloša Jovanovića. Čini se da je njihov osnovni cilj preživljavanje u Narodnoj skupštini. Hoće li uspjeti?
Ujedinjeni, imali bi šansu. Ovako se ta mogućnost znatno smanjila. Čak je i pojedinim ljudima unutar tih partija strpnja veća od nade da će prebaciti cenzus. Nedostaje im aktivista, članova biračkih odbora, kontrolora, prepoznatljivosti, uvjerljivosti i još mnogo toga. Ali što je – tu je.
U znatno boljem položaju su opozicione stranke koje podržavaju studente. Pošto njihova lista – sva je prilika – neće biti ni homogena niti dugovječna, steći će za godinu-dvije priliku za nov početak.
Kako god završe predstojeći izbori, mogu reći da su bili na pravoj strani istorije, žrtvujući partikularne za javne interese i pokazujući solidarnost i odgovornost. To će im kasnije omogućiti da dođu do ideološki različito opredijeljenih sadašnjih studentskih glasača. Mnogi od njih već sada vide ove partije kao svoj drugi izbor u neko bolje vrijeme.
Konačno – Studentska lista. Nikad nije bilo takvog interesa za poslaničke kandidate. Nije ni čudo – u opoziciji su liste diktirali partijski lideri, a Vučić u SNS-u i satelitima.
Studentska lista je nastala potpuno drugačije. Nju su izabrali mladi kroz dug i složen proces usuglašavanja, provjeravanja, prihvaćanja, odbijanja…. Da li su svi “vetirani” to zaslužili? Svakako – ne. Ali to je demokracija, njena slabost i još više, ogromna snaga.
Ukoliko rektor Đokić ili Peđa Voštinić ostanu “vetirani”, ništa se neće promjeniti. Naprotiv, narod će glasati za studente i kolektiv, nipošto za pojedince. A naročito zato što je Studentska lista pravljena i napravljena da obuhvati čitavu zemlju u svoj njenoj različitosti, kako bi krenula na put ozdravljenja i normalizacije.
U tom smislu, Srbija je zaista umorna od lidera. Vučić to najbolje osjeća.
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Cilj novosadskog mitinga bio je jasan: zastrašivanje, demonstracija masovnosti i dominacije, kao i pokazivanje snažnih kapaciteta za prinudu i nasilje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
