Međunarodni odnosi
Evropska turneja predsednika Sija: Rizik je ne sarađivati sa Kinom
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
Vraćajući se avionom iz Soluna 8. oktobra 2000, dok smo uspinjući se preletali Pelagoniju, uhvatio me snažan panični napad i držao sve do sletanja na Surčin. Raspao sam se. Iako je naoko sve bilo gotovo, ono što ostaje je mentalitet sredine koji se najteže menja i u kojoj se treba izboriti za podizanje svesti kako ličnim primerom tako i udruživanjem i zajedničkim aktivnostima na poboljšanju uslova života i rada. Što je baza opstanka. Život dostojan čoveka. Ali da se razumemo, laknulo mi je. Jedno sranje manje. Otišao sam kući i odveo ćerku u parkić
Kad pomislim na dane Miloševićeve vladavine, moram da im odam jedno priznanje. Naučili su me kako da se staram o sebi, kako da u sistemu koji je nepovoljan i većini ne ide naruku uspostavim funkcionalnu metodologiju preživljavanja, pa i uspostavljanja autonomne, rastuće i plodne autorske produkcije, faktički lišen uslova i sredstava koji ih u normalnim okolnostima tvore. To je bio proces učenja koji je u socijalističkom samoupravljanju bio gotovo nezamisliv, trebalo je biti okretan i prilagodljiv, razumeti i reagovati na promene koje su se oko vas zbivale na dnevnoj bazi bez jasne naznake o tome šta donosi sutra. Iz današnje perspektive gledano, tih 13 godina mi deluju nerealno.
Započele su u septembarsko leto 1987. dok sam sedeo na galeriji konaka manastira Dečani i na crnobelom portabl televizoru gledao prenos Osme sednice, a završile se 5. oktobra 2000. u svečanoj sali solunskog hotela “Makedonija”. Neposredno po mom ulasku, posle višečasovne šetnje sa Sokoljom Bećirijem i neuspešnih pokušaja da s telefonske govornice dobijem kuću, prolomili su se aplauz i ovacije iz dlanova i grla evropskih kustosa i umetnika koji su se okupili na konferenciji o daljem razvoju savremene umetnosti u izrazito promenjenom svetu, dajući mi time do znanja da je režim profesorke sociologije sa PMF-a i njenog supruga u Beogradu konačno pao.
Te ‘87. upisao sam Akademiju i rešio sebi dva bitna problema: čime ću se baviti u životu i neograničen besplatan ulazak u Rupu iz koje ionako noćima nisam izbijao, što su 23-godišnjem, mahom dekintiranom i ne preterano ambicioznom momku sa Čubure bile značajne tačke oslonca u dotada nehajno vođenom životu. Tog leta, kao i prethodnih, radio sam kao crtač i restaurator na terenima po Srbiji. Počeo sam kod Gordane Tomašević, jednodnevnom avanturom na antičkoj lokaciji nekadašnje Narodne biblioteke na Kosančićevom vencu zarasloj u kiselo drveće, koje smo čupali po najgorem suncu i polipsali. Dao sam otkaz odmah sutradan, nije bilo vredno truda.
Potom me zvao Rade Petrović da mu se pridružim u Nikolju Rudničkom u Donjoj Šatornji, i izgleda da sam dobro obavio posao opšivajući freske arhijereja u oltarskom prostoru, te me par dana po pucnjavi u Paraćinskoj kasarni zvao da mu se pridružim u Dečanima do kraja septembra. Vrlo brzo sam shvatio i zašto – niko iole normalan nije hteo ni da prismrdi na Kosovo posle Keljmendijevog brutalnog masakra, ali eto, uvek se nađe jedan koji voli da piša uz vetar. U vozu od Kosova Polja do Peći trkeljisali su me albanski panduri, jedan je bio posebno nadrkan iako sam imao uredan nalog Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Srbije. Bilo je to bespotrebno iživljavanje i pokazivanje ko je tu u stvari gazda, ali mislim da su ih najviše nervirali moja potpuna kurcobolja i izgled, sa sve kožnom jaknom, polučiroki frizurom a la Brajan Gregori sa omota Krempsa i srebrnom minđušom u levom uhu; to je i za tadašnji Beograd bilo previše.
U nepunih mesec dana do početka redovne brucoške nastave, dok sam preko dana radio s braćom Ljokaj pod Radetovim nadzorom, po podne bih se muvao po okolini, a vikendima špartao po podnožju Mokre gore. Video sam i doživeo mnogo toga što mi se urezalo duboko u svest. To je staro tlo i taj osećaj vas ispunjava na svakom koraku. U međuvremenu, kod kuće je došlo do promene u vladajućoj birokratskoj strukturi, koja je sudbinski odredila tokove naših života u nadolazećem posthladnoratovskom svetu.
Osma sednica nije bila samo promena vlasti, ili frakcijska borba, bila je to promena dotadašnjeg obrasca shvatanja politike. Politika je umesto delatnosti upravljanja za dobrobit zajednice i opšti razvoj društva, pa makar i deklarativno, postala poprište neprekidnih obračuna kao mehanizam skretanja pažnje sa unapred pripremljene preraspodele javnih dobara u džepove interesnih grupa i istaknutih pojedinaca. To je ono što u sadejstvu s geopolitičkim htenjima svetskih igrača gledamo u lokalu poslednjih 35 godina.
Pre ugodne posete Srbiji, kineski predsednik Si Đinping imao je teške razgovore u Francuskoj. Na talonu su ogromna tržišta, novci, a možda i svetski mir
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve