Kada, posle vekova prevlasti božije istine, istina bude odlučila da se otcepi od božije volje, da se, takoreći, osamostali, nastaju svi ti zapleti u kojima je istina, sebi uprkos, sačuvala nešto božansko u sebi, a to znači da je u nju, kako bi joj se uopšte prišlo, potrebno verovati
Predrag Krstić: „O čemu govorimo kad govorimo o (post)istini“
Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 2022.
Raspravu o (post)istini započinje Predrag Krstić poglavljima o istoriji religije, odnosno o uzrocima i posledicama nastanka monoteističkih religija, o događaju kada je jedan bog s panteona zbacio druge bogove i proglasio sebe jednim, jedinim, nezamenljivim i, što je za nas najzanimljivije, istinitim bogom, bogom istine. Antički bogovi, da podsetimo, nisu bili najistinoljubivija bića, ili su, makar, uzgajali sopstvene istine i sopstvene laži koje su onda nastojali da proguraju u nadmetanju s ostalim bogovima, dok je ovaj usamljeni, mrgodni i trojedini hrišćanski bog svu istinu, normalno, prigrabio za sebe, čime je odmah potvrdio svoj pantokratorski karakter: jedan bog, jedan vođa, jedna istina. Za vjek i vjekov. Pa, ko ima drugačije ideje neka se obrati čuvarima Njegove istine na zemlji i povlašćenim sprovodnicima Njegove volje.
U tom i takvom sklopu pojavilo se nekoliko problema, a najveći je bio (i ostao) to što je bog izmišljeno biće, pa se silna energija tratila na to da se dokaže kako, u stvari, postoji ono što ne postoji. Pa još i da je to što ne postoji jemstvo (ili jemac, a možda i jemkinja, ko će ga znati kad ne postoji) – vaskolike istine (i srpstva pride). Drugim rečima, da bi se došlo do (božje) istine, potrebno je najpre verovati. (Ako ne veruješ, onda jebi ga.)
Ispostavilo se u međuvremenu – a za to odgovornost snose pre svega grčki filozofi (videćemo kako i zašto) – da istina u sebi samoj poseduje izvesna svojstva koja se opiru takvoj postavci i takvom sledu stvari, te je u božjim odajama zavladala izvesna zbrka koja će nepovratno uneti razdor u odnos vrhovnog bića sa istinom, sve dok sama istina ne pokaže pretenzije ka apsolutu što će je, ponešto iznenađujuće, u jednom (vrlo kratkom) periodu istorije, postaviti na mesto zapostavljenog božanstva.
Jedna istina, jedan bog
Krstić, međutim, ne bi bio zanimljiv filozof kada bi svoju priču o (post)istini započeo ovako shematski i pojednostavljeno, kako je to predstavljeno u prethodnom pasusu. On odbija sled po kojem se jednoboštvo tek tako, gotovo samorazumljivo, ispililo iz višeboštva, kao da je logično da, najpre, imamo mnoštvo bogova, a onda ih više nemamo nego sad imamo jednog. I to vrlo nesimpatičnog.
Lagano rastavljajući istoriju religija, Krstić komplikuje, unosi tananosti u svoja tumačenja, potkrepljuje ih obimnom literaturom i vraća nas u šesti vek pre nove ere kada se u Grčkoj pojavljuje ozbiljna konkurencija božanskom poretku stvari – filozofija koja, ništa manje, smera na univerzalnost, na to da, takoreći božanski, najšire moguće zahvati stvari, bića i pojave. Kod Grka se, drugim rečima, pojavljuje princip, ono prvo, ono što stoji u osnovi svega (kao što u osnovi svega stoji bog), jedino što se ne imenuje božijim imenima nego pripada fizisu i logosu, prirodi i jeziku (voda, vatra, vazduh, ideja, logika), te se svet samerava prema izračunljivoj, a ne tajnom obavijenoj istini.
I tu sad sledi najzanimnjivija Krstićeva intervencija: ne izranja monoteizam “prirodno” iz politeizma. Tu nije reč naprosto o dvorskim spletkama u kojima će pobedu odneti onaj najveštiji bog tako što će, u međuvremenu, da potruje sve ostale (kao kod Šekspira), već monoteizam baštini i iskustva grčke filozofije, iskustvo njene potrage za jednim principom iz kojeg sve ističe, ali se monoteizam, iz ove perspektive, shvata i kao obnovljena žudnja za verom koja se u Grka neprijatno istanjila, a ni Rimljani se u tom pogledu nisu isticali. Otud, između ostalog, i veza istine i boga: jedan princip, jedna istina, jedan bog. Kada, posle vekova prevlasti božije istine, istina bude odlučila da se otcepi od božije volje, da se, takoreći, osamostali, nastaju svi ti zapleti u kojima je istina, sebi uprkos, sačuvala nešto božansko u sebi, a to znači da je u nju, kako bi joj se uopšte prišlo, potrebno verovati. Krstić je, dodajmo, naročito razigran u tim delovim kada, kao bespogovorni zastupnik prosvećenosti, ojačava protivničku poziciju i istini pridaje božanske prerogative.
Ovaj i ovakav, pažljiv, pipav, donekle iznenađujući početak knjige, bio je potreban piscu da bi napravio korak ka motivima koje je, s neuporedivom genijalnošću, razvio Niče. U najkraćem, Niče postavlja pitanje koje bi zastupnicima sekularne istine zvučalo suvišno, ako ne i blasfemično: šta je to što istini daje vrednost? Nema ovde prostora za ničeanske zaplete i tananosti u vezi sa istinom, a koje Krstić suvereno i sažeto razvija u poglavlju “Sumrak bogova”, ali posledice Ničeovih dubokih rezova manje se vide u njegovom znamenitom proglašenju smrti boga – to su ionako svi znali, jedino je trebalo neko da kaže – koliko u manje slavnom proglašenju smrti istine. Stotinak godina kasnije, istina se srozala do onoga što se danas naziva postistinom.
Samozaborav istine
Govor o svakome “posle” (post) zapravo je govor o onome “pre”, jedino što se to “pre”, u ovom slučaju istina, preobrazila u toj meri da je prostor kojim je uglavnom vladala više od 300 godina postao i nestabilan i nepoverljiv prema nekadašnjoj vladarki. Rečeno bez okolišanja, doba postistine nije tek poljuljalo status istine, već je to doba u kojem sirove laži i budalaštine nastoje da dođu do punog prava. Razlika u odnosu na neka ranija vremena u tome je što im to – budalaštinama i glupostima – dosta dobro polazi za rukom.
Šta se zapravo dogodilo? “Samo to”, piše Krstić, “i u najboljem slučaju to, da smo se osvedočili kako oslobađanje od sapinjanja jednom istinom, od njenog terora ili terora njome, može da se okonča u svrgavanju vizije apologeta istine koji su je uzdigli na najviši pijedestal, kao sekularnu naslednicu Boga monoteističkih religija, ali i da se istovremeno zaključi njenom potpunom funkcionalizacijom, uvredljivim odmeravanjem njene vrednosti s obzirom na performativni učinak koji može da ponudi, iščezavanjem svakog imanentnog aršina kojim se procenjivala njena denotacija i čak propagandnom preformulacijom njenog uveliko destabilizovanog distinktivnog pojmovnog sadržaja” (str. 154).
Ako je čitaoca nesviklog na filozofski govor prethodna rečenica malo umorila ili zbunila, zamolićemo ga da je pročita još jednom, jer u toj rečenici sažeta je sva filozofska poetika ove Krstićeve knjige, kao što su u njoj zabeležena i sva račvanja smisla na kojima će i sam autor da se koleba, ali će smelo i čvrsto da brani izbore i slobode koji bez istine, jednostavno, ne mogu da postoje. Laž, naime, čak i ako je zovemo postistinom ili alternativnom činjenicom, naprosto razara društvene veze i, bez greške, rastače zajednicu. Ako bilo ko sumnja u taj nalaz koji će i Krstić diskretno podastreti u svojoj knjizi, neka se indiskretno osvrne oko sebe.
Predrag Krstić od onih je autora što odbijaju da se povinuju idejama koje u međuvremenu nisu obezbedile filozofsku ili naučnu legitimnost, a govor o postistini još je, uprkos nepreglednom broju smatranja, daleko od toga da je zadobio pravo na neupitno važenje. Utoliko autor ne misli da je naše doba naročito ekskluzivno kada je reč o vladavini laži, podsećajući, uz mnoštvo upečatljivih primera, da je istina, čak i kada se činilo da je odnela neupitnu prevagu nad religijskim tlapnjama (kada popovi navale da objašnjavaju kako bi veronauku trebalo pojačati po sekularnim školama, znači da smo u gadnom škripcu), predrasudama, bajanjima, verovanjima u isceliteljsku moć mokraće, ili u veštice koje noću obigravaju oko ukletih naselja i seku deci ruke, istina je, dakle, uvek bila izložena čitavim hordama gluposti i strahota, uvek je morala iznova da se bori i legitimiše, tako da novinu doba postistine Krstić vidi ne u najezdi laži već, pre svega, u njihovoj distribuciji.
Svemu tome nije moguće suprotstaviti se jednom istinom koja će zračiti božanskim oreolom oko sebe, već oprobanim sredstvima: kritikom i samorefleksijom. Jer, Krstićeva analiza pokazuje kako je istina počela da slabi onog trenutka kada je bila najjača, kada je pomislila da je dovoljna sebi samoj, pa je malo zaboravila na to da se u samom njenom jezgru nalazi večito pokretna samorefleksija. Postistina, utoliko, reakcija je na tu i takvu istinu, a mi treba, sada, da probamo iz svega ovoga da se izvadimo kako znamo i umemo. Za početak čitanjem Krstićeve knjige, na primer.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Britansko Ministarstvo spoljnih poslova osudilo je izjavu Snežane Paunović o etničkom čišćenju Kosova kao „krajnje odvratnu“. Istovremeno je pozdravilo što se predsednik Srbije Aleksandar Vučić ogradio od njih
„Vreme“ u novom broju piše zašto su se, onog momenta kada je u Šapcu teško ranjen Milan Ostojić zvani Sandokan, poznat kao šef „šabačke grupe“, mnogi zapitali ko je to dovoljno jak da udari na prvu postavu naprednjačkih kriminalaca
Ne menjajte poverenje kontrolom – to je, ukratko, poruka iz pisma Bojane Maljević studentima. Ona se povukla sa njihove liste jer smatra da su procedure kontrole kandidata nedemokratske
„Snežana je i sama žrtva etničkog čišćenja, ali mora da bude kristalno jasna da je naša politika mir i stabilnost“, rekao je predsednik Srbije Aleksandar Vučić
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Pođimo od toga da Vučićev režim prvo uspe da pokrade parlamentarne pa onda raspiše predsedničke izbore koje bilo koji njegov kandidat teško da može da dobije. Častan predsednik Republike u nečasnom sistemu bio bi poput oveće rupe u tkanini koja se već dobrano oparala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.