img
Loader
Beograd, 26°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Čudo u Šarganu

14. фебруар 2002, 15:27 Ivan Medenica
Copied

Ljubomir Simović: Čudo u Šarganu; režija: Dejan Mijač; Atelje 212; igraju: Anita Mančić, Radmila Tomović Grinvud, Milica Mihajlović, Branislav Zeremski

Čuda su moguća; kako ona u Simovićevoj krčmi na periferiji grada i sveta, nastanjenoj učmalim duhovima, tako i ona u srpskom pozorištu, periferiji svetskog teatra, nastanjenom ništa manje učmalim duhovima. Ovaj sud nužno se nameće posle izuzetne predstave Čudo u Šarganu Ateljea 212, koja nije samo autonomno umetničko dostignuće već i obavezujući trenutak u našem savremenom pozorištu, jer podiže prag očekivanja, a time i merila vrednovanja budućih teatarskih poduhvata.

Sve u ovoj predstavi je režija. Ali, to nije ona napadna, očigledna, isključiva, mladalačka režija u kojoj reditelj „pokazuje individualnost tako što u predstavi pušta svoju omiljenu ploču i to prodaje kao savremeni pristup“ (Peter Štajn). Naprotiv, rediteljski postupak Dejana Mijača nije sveprisutan, on je sveprožimajući: samo za potrebe kritičke analize moguće je, i to s mukom, apstrahovati pojedine segmente pozorišnog čina – dekor, kostim, muziku, glumu – jer su svi oni, paradoksalno, autonomni rezultat jedinstvene rediteljske zamisli. Oksimoron ovakvog pristupa nalazi se u tome što lik reditelja nema lice: on poprima obličje glumaca, scenografa, kostimografa, kompozitora, a sve u cilju da i sebe i njih podredi liku i licu dramskog pisca…

Da li je, onda, režija Čuda u Šarganu obična, klasična režija? Pitanje je pogrešno; vrhunska režija nikad nije obična jer je veoma retka, a, s druge strane, kada je nešto vrhunsko, onda je manje važno da li je „klasično“ ili „moderno“. A može se otići i korak dalje u ovim filozofičeskim spekulacijama – ono što je vrhunsko nužno je i moderno.

Kad se konačno pređe na to nasilno apstrahovanje pojedinih delova ovog organskog pozorišnog čina, na analizu složenog dijalektičkog odnosa pisac-reditelj-glumac (scenograf, kostimograf…), prvo što se zapaža jeste rešenje scene. Reditelj i njegov scenograf Veljko Despotović brižljivo naturalistički postavljaju kafanu „Šargan“ (drveni stolovi i stolice, karirani stolnjaci, pravo posuđe), ali je zato uklapaju u scenski prostor koji očigledno prevazilazi granice naturalizma; kafana zauzima vrlo malu površinu, iza i oko nje nalazi se ogroman prazan prostor, a zatim ofucani zid fabričke hale, iza koga se tek nazire beskraj. Iz ovakve scenske organizacije može se iščitati višeslojna simbolika: osim što na socijalnom planu označava opštu skučenost konkretnog miljea (periferijska kafana i njen polusvet), ona ostvaruje rezultat i na jednom višem planu, jer scenski označava Simovićevu misao o lokalnom, malom i savremenom kao onome što sadrži ili sluti opšta, velika i večna pitanja ljudske egzistencije.

Tu Simovićevu napetost između lokalnog i opšteg, između pojedinačnih, neobičnih, nesrećnih životnih priča srbijanskih kafanskih prototipova i univerzalne misli da je proživljena patnja jedini čvrst oslonac čovekove ličnosti, reditelj Dejan Mijač ostvaruje putem odlično dramski artikulisane i scenski orkestrirane igre celog glumačkog ansambla; njega čine Anita Mančić (Ikonija), Milica Mihajlović (Gospava), Radmila Tomović Grinvud (Cmilja), Nenad Jezdić (Anđelko), Branislav Zeremski (Mile), Petar Božović (Stavra), Petar Radovanović (Prosjak), Svetozar Cvetković (Skitnica), Jelena Stupljanin (Jagoda), Tihomir Stanić (Vilotijević), Nenad Ćirić (Islednik), Bojan Žirović (Manojlo) i Petar Mihailović (Tanasko).

Prve među jednakima bile su Anita Mančić i Radmila Tomović Grinvud; njihovu igru odlikovala su prostudirana glumačka sredstva, tačna dramska elaboracija lika, scenska zaigranost, fina persiflaža i, možda pre svega drugog, izuzetna partnerska saradnja, koja je stvarala utisak da su krčmarica Ikonija i kelnerica Cmilja jedan nerazlučivi organizam. Ikonija Anite Mančić je bila realna, čvrsta, ali ne i gruba žena, već neko ko jednostavno, bez patetike, čak s ironijom, ume da saoseća s nesrećom tog kafanskog polusveta. Bogatstvo glumačkih sredstava, žanrovsko-stilska raznovrsnost i razgranata elaboracija lika činili su da je Cmilja, u tumačenju sjajne Radmile Tomović Grinvud, bila i priglupa i otresita, i seljančica i malograđanka, i iskrena i lažljiva, i dirljiva u svojoj čežnji i zla u osudi drugih, i smešna i tužna; u njenoj ulozi kao da su se zgusnula sva lica i naličja šarganskog univerzuma, kao i piščev ironično-setni pogled na taj svet.

Iz kafanskog sveta još su se izdvajali tipični, uglavnom komični likovi malog, dosadnog i kukavnog partijca Mileta (Branislav Zeremski), grčevite i opsesivne udavače Jagode (Jelena Stupljanin), goropadne, opore i nesrećne kurve Gospave (Milica Mihajlović), šarmantnog, energičnog i jednostavnog lopova Anđelka (Nenad Jezdić). Jasnoj diferencijaciji ovih prototipova doprineli su i precizni realistički kostimi Bojane Nikitović.

Paralelni svet, davno poginule srpske vojnike Manojla i Tanaska, čija „nestvarna“ sudbina omogućava da se pojedinačne priče iz „Šargana“ dramaturški zaokruže u univerzalnu priču o patnji kao stožeru čovekovog identiteta, reditelj Mijač ne razdvaja scenskim rešenjima – stilom glume ili kostimom – od kafanskog sveta. Na ovaj način on dosledno scenski realizuje još jedan piščev zahtev: „ovostrano nikad nisam ograđivao zidom od onostranog, kao ni takozvano realno od takozvanog fantastičnog. Sve je to stvarnost“. Tako se, na kraju, dobija predstava bez oštrih prelaza, u kojoj se komično i tužno, banalno i mudro, lokalno i univerzalno, ulično i kosmičko, žargonsko i poetsko, ironično i patetično međusobno prožimaju i grade viziju sveta čija šifra glasi – vedrina neizbežne patnje.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

FCS

19.јун 2026. S. Ć.

Da li su uspesi naših filmova ujedno uspesi i Filmskog centra Srbije

Premijera filma „Na točkovima zaboravljenih snova“ na Festivalu u Šangaju, i učešće sedam filmova na Festivalu u Puli, veliki su uspesi domaćeg filma. Pitanje je da li ih Filmski centar Srbije s pravom prisvaja

Kultura sećanja

19.јун 2026. S. Ć.

Na Slobodištu se zida bez dozvole Zavoda za zaštitu spomenika kulture

Kruševac zida Izložbeni park vojne opreme na delu Memorijalnog kompleksa Slobodište iako je taj prostor kulturno dobro, bez rešenja o saglasnosti Zavoda za zaštitu spomenika kulture

Aleksandar Vučić i Ketrin Zita Džouns

Film

18.јун 2026. Isidora Cerić

Strane produkcije u Srbiji: Snima li se kao ranije

Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao

Bioskop

17.јун 2026. Zoran Janković

Protiv autofikcije

Gorki Božić, režija Pedro Almodovar

Roman

17.јун 2026. Ljiljana Pešikan-Ljuštanović

Dobro ocrtani likovi

Đorđe Bajić, Momak u kutiji; Laguna, Beograd, 2026.

Komentar
Bivši šef beogradske policije Veselin Milić u policijskoj uniformi sa šapkom

Pregled nedelje

Tako je govorio Boske

Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu

Filip Švarm

Komentar

Ubistvo na Senjaku: Slučaj za Herkula Poaroa

Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro

 Andrej Ivanji
Aleksandar Vučić u košulji u plavoj pozadini crtež Hrama Sveto Save

Pregled nedelje

Vučićev šibicarski autoportret 

Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1850
Poslednje izdanje

Intervju: Radovan Lazić, tužilac

Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati se
Državna uprava

Država u v.d. stanju

Predizborna prestrojavanja

Doba čvrstih odluka, predomišljanja i kalkulacija

Intervju: Vladimir Međak

Sa SNS-om Srbija nikada neće ući u EU

Fudbalski Mundijal 2026

Kontroverze u senci dobre igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure