Sada već davne 1998. godine David Albahari (u izdanju Srpske književne zadruge) objavio je Antologiju jevrejskih pripovedača, u koju je uvrstio reprezentativne klasike novodobne židovske književnosti, u širokom luku od Šmuela Josefa Agnona, Isaka Babelja, Jozefa i Filipa Rota, preko Isaka Baševisa Singera, Bernarda Malamuda, Sola Beloua do Amosa Oza, Arnošta Lustiga, Danila Kiša i drugih, odnosno “programatski” je odabrao one priče koje su se u najširem smislu riječi doticale et(n)ičkog, povijesnog, religijskog i uopće kulturološkog fenomena židovskog identiteta i(li) progovarale o njemu, te, u nešto manjoj mjeri, i judaizmu kao takvom. Nakana antologijskog odabira bila je jasna: na literarnom predlošku pokazati svekoliko bogatstvo i raznolikost židovskog identiteta i kulture i tako “razbiti” mit o njezinom jedinstvu, jer se radi o višestruko slojevitoj i kompleksnoj zajednici, pri čemu je uloga ogromne židovske dijaspore, tog gotovo jedinstvenog fenomena u svekolikoj povijesti čovječanstva, ako ne dominantna onda svakako nezaobilazna za poimanje i suštinsko određenje takozvanog židovskog pitanja. Vječiti lutalica Ahasver se i nakon povratka Židova u Erec Jisra’el i osnivanja Izraela kao države nije smirio, njegov duh i dalje luta svijetom.
PREVODI S ORIGINALA
“Nezaborav(lje)na hebrejska i jidiš književnost”, koju je nedavno priredila Laila Šprajc, donekle slijedi ideju Davida Albaharija, ali – recimo to tako – na manje ambiciozan način jer se fokusira na skromniji odabir židovskih literarnih “teškaša” (time ništa manje zanimljiv) i ka istom cilju kreće se nešto drukčijom putanjom, budući da inzistira na prijevodima sa izvornika (hebrejskog, jidiša ili ladina). Laila Šprajc predaje na sveučilištu u Haifi (oblasti kompetencije su joj sociologija, antropologija i pedagogija), prevodi s hebrejskog autore kao što su Amos Oz, Jasi Peleda, Sami Mihael, a po njenom sudu vrijednost rukopisa tih pisaca može se, u svim svojim složenim finesama i suptilnim stilskim obilježjima, pojmiti samo ako se prevode s originala, naročito ako se uzme u obzir da je reč o tekstovima koji su nastajali između svjetskih ratova, te su, kako to kaže autorica u predgovoru, “u većoj ili manjoj mjeri nepoznatog ili nerazumljivog (idioma) današnjim ljubiteljima pisane riječi”. Na kraj knjige dodan je mali rječnik pojašnjenja manje poznatih riječi i pojmova, kako bi se što je dosljednije moguće slijedio duh jedne veličanstvene židovske epohe, od haskale (židovskog prosvjetiteljskog pokreta), do tragedije Holokausta, najvećeg zločina u povijesti čovječanstva, zločina koji je na najbrutalniji mogući način obilježio našu epohu. Ova antologija sadrži deset istaknutih autora (Šalom Alehem, Haim Nahman Bjalik, David Frišman, Aleksandar Ziskin Rabinovič, Jišok Lajb Perez, Šmarjahu Gorelik, Jahiel Hajlperin, Herš David Nomberg, Jehuda Lajb Gordon i Rahela Bluvštajn), odnosno njihove priče i pjesme u kojima se (ne)izravno sluti nadolazeće doba zla i smrti, a sve te kratke književne forme bile su objavljivane u zagrebačkim, židovskim književnim glasilima i(li) časopisima: “Židov” (izlazio od 1917. do 1941) Haaviv” (1922–1941) i “Hanoar” (1926–1937), svi u prijevodima istaknutih prevoditelja toga doba sa hebrejskog, jidiša i ladina: Samuela Romana, Cvi Rothmilera i Hinka Gotliba, a u knjigu je uvršteno i nekoliko prijevoda autora čija nam imena, izuzev inicijala, nažalost nisu poznata.
PLAŠT UMETNOSTI
Utoliko se činilo prikladnim ovaj skromni prikaz nasloviti “talitom”, odnosno molitvenim plaštom, jer literarnim sredstvima, na zasadama judaističke (dijelom i kabalističke) tradicije, pokriva stoljeća židovske povijesti, ali i posreduje duh svoga vremena, sjećanja na pogrome i progone, bure i nepogode koja se nastavljaju i pogađaju židovski narod nesmanjenom žestinom. Istovremeno, ovi tekstovi anticipiraju snagu nadolazeće neobjašnjive, ogromnoj većini zapravo posvema nepojmljive tragedije koja im se kao narodu sprema i protiv koje, nezaštićeni i zbunjeni, ne znaju kako se zapravo postaviti. Kako i gdje potražiti spas? Cionizam ili asimilacija; to je dilema koju mnogi nisu željeli, jednostavno je nisu bili u stanju (o)lako prelomiti preko koljena. Kod dijela židovske populacije cionizam se na koncu nametnuo kao neka vrsta često iznuđenog izlaza iz nemoguće situacije u kojoj tih teških godina sve tegobnije i nesigurnije žive, a ne radostan odabir povratka u svoju pradomovinu. Asimilacija se u mnogih doživljavala kao odricanje od vlastitog identiteta, a konverzija put kojim, bez nekih većih unutarnjih, intimnih posljedica, mogu krenuti profani, svjetovni Židovi, ali takva prispodoba za najveći dio židovske populacije jednostavno nije bila opcija na koju bi bez otpora prista(ja)li, prije svega iz religijskih razloga, ali i iz stoljetnog, tradicionalnog osjećaja pripadništva zajednici koja im je oblikovala jezik, kulturu, svjetonazor, obiteljsko nasljeđe, dakle svekoliki materijalni i duhovni identitet. U takvoj situaciji traži se, kao i uvijek, način da se olakša mučnina vlastite egzistencije: svakako usrdnom molitvom, ali ona ublažava muku, ne donosi spas. Mnogi traže još nešto dodatno, zapravo drukčije, sukladno duhu vremena, a to pronalaze u umjetnosti u najširem smislu riječi. Uostalom, zar upravo književnost, posebice u Židova, “sinova i kćeri Knjige”, nije uvijek imala posebno značenje, jer svojim jezikom “konstruira skup mogućih svjetova i specifičnu geografiju pamćenja” (kako kaže Džordž Štajner). Utoliko svaki od deset autora uvrštenih u ovu antologiju govori o “geografiji pamćenja” na svoj način: Šalom Alehem kroz priče o životu u štetlovima istočne Europe, gdje je i smjestio lik legendarnog Tevjea, na čijem predlošku je i nastao čuveni mjuzikl Violinista na krovu; Bjalik je obogatio hebrejsku književnost “lirskom ljupkošću”; Frišman se nadovezuje na starozavjetne priče; Perez, kao “otac jidiš književnosti”, piše o socijalnim odnosima u židovskim getima, s posebnim osvrtom na položaj žena; Gorelik se bavi životom Židova doseljenih u Palestinu; Nomberg se proslavio tekstovima u kojima je propitivao psihologiju židovskog mentaliteta; Rabinovič svoju literaturu ispisuje u publicističkoj maniri s naglaskom na antisemitske histerije, dok su pjesme Rahele Bluvštajn i Jehiela Hajlperina većinom uglazbljene i danas predstavljaju sastavni dio bogate izraelske glazbene baštine. Jehuda Gordon je pisao “male basne za veliku djecu” i općenito se danas smatra najvećim hebrejskim pjesnikom haskale, a upravo je on u svojoj potresnoj poemi “Za koga se trudim” (nastala još sredinom 19. stoljeća) proročanski upozoravao: “Tko će budućnosti biti mi vjesnik/ Nisam li posljednji Cionov pjesnik/ niste li i vi mu zadnji čitači”?
IZBRISANI JEZICI
Laila Šprajc, autorica ove jedinstvene antologije, po vlastitim je riječima željela ostvariti četiri cilja: upoznati čitateljsku publiku barem s dijelom dosada neobjedinjene hebrejske i jidiš literature, koja je većim dijelom nepoznata široj javnosti, zatim predstaviti danas uglavnom zaboravljene prevoditelje, bez čijeg bismo znanja i napora ostali zakinuti za vrijedne književne tekstove, pokazati da su prijevodi sa hebrejskog, jidiša ili ladino izvornika daleko adekvatniji i da se samo tako i tada “rečenice i duh riječi iskazuju u punom sjaju”, te na koncu potaknuti dodatna književna istraživanja prijevodne literature, u nas sa gotovo zaboravljenih, “izbrisanih jezika”. Baština tih jezika iznimno je bogata, ali se prema njoj odnosimo krajnje nemarno, iako je u nacionalne kulture dominantnih naroda na južnoslavenskim prostorima svojom kozmopolitskom opredijeljenošću umnogome unosila nove idejne i duhovne pa i znanstvene tendencije. Židovi su svima nam bili “prozori u svijet”, ma koliko mi o tomu šutjeli, a ova antologija to zorno svjedoči.
Samo u avgustu: Uštedite tri hiljade dinara na godišnjoj pretplati na digitalno izdanje „Vremena“! _Iskoristite popust ovde i podržite nezavisno novinarstvo.
