"Na neki način, ja sam u isto vreme staromodni filmadžija koji gleda u nebo i traži povoljan trenutak da okrene ručicu kamere, ali i nezasiti video manijak čija kamera ne prestaje da radi, jer kada ona stane, prestaće da postoji i svet na koji je usmeren njen objektiv"
HOLIVUDSKI BUMERANG: Vim Venders i Mila Jovović
Najpre je postojao „dekin bioskop“. Filmovi koje su stvarali nemački veterani pretekli iz ranijeg doba bili su nešto poput crvene marame za generaciju koja se rodila pred kraj i posle II svetskog rata. Oni, Fazbinder, Hercog, Šamoni, Šlendorf, Kluge i Venders, napravili su „junge kino“, pokret mladog filma, slično onome što su u Francuskoj uradili autori „novog talasa“ ili naši prevratnici iz „crnog talasa“. Fazbinder je umro. Hercog se nakon duge apstinencije pojavio s Nepobedivim. Šlendorf je oživeo studio u Babelsbergu (Berlin) ali je tom projektu žrtvovao i deo lične karijere. Vim Venders je opet jednom nogom u Americi, ali je ovaj autor možda jedina kopča izme?u generacije „mladog filma“ koja po godinama pripada godištu „deka“ (Venders je ro?en u Dizeldorfu 1945) i mlade generacije čija je perjanica Tom Tikver, koga neki nazivaju i novim Vendersom. Staro društvo pokušali su da okupe u Manhajmu, na proslavi 50 godina Festivala koji ih je me?u prvima promovisao, ali to je sada, izgleda, potpuno nemoguće, čak i kada su se svi našli u Nemačkoj. Venders je bio opravdano odsutan. Snimao je reklame za jedan jak automobilski brand i njegovu promociju na internetu. Ništa strašno, rade to i Beson, Kusturica, Vong Kar Vaj, ali šta su sada planovi čoveka koji je tvrdio da se najbolje vidi otvorenih očiju, a 1995. u Lisabonskojpriči zaključio da bi bilo najbolje da se filmovi opet snimaju kamerom braće Limijer, okrećući ručicu u ritmu života. Evo kako je govorio Ernest Vilhelm Venders, poznatiji kao Vim, u jesen 2001. godine u Berlinu:
„U vreme Lisabonskepriče bio sam potpuno opsednut novim vizuelnim izumima, sve lakšim kamerama, internetom, mogućnošću, o kojoj je još govorio Kant, da sediš u sopstvenoj sobi, a da si u isto vreme gra?anin sveta. Ipak 1995-u doživeo sam dramatično, kao stogodišnjicu umetnosti koja je osu?ena na propast.
Učestvovao sam i u projektu ‘Limijer i kompanija’ gde sam kamerom braće Limijer, u istim okolnostima kao i oni, snimio jednominutni film, još jednu varijaciju na motiv an?ela nad Berlinom. I u dokumentarom filmu o braći Skladanovski vraćao sam se u prošlost da bih uživao u hipnotičkim čarima prvih filmova, prezentovanih još pre kinematografa braće Limijer. Na neki način, ja sam u isto vreme staromodni filmadžija koji gleda u nebo i traži povoljan trenutak da okrene ručicu kamere, ali i nezasiti video manijak čija kamera ne prestaje da radi, jer kada ona stane, prestaće da postoji i svet na koji je usmeren njen objektiv.“
VIMVENDERS: Jedna od mojih opsesija je ispitivanje granica medija. Mislim da je to zadatak svakog umetnika. Kod tog filma, koji se inače u redovnoj distribuciji prikazuje sa filmske trake, bio sam fasciniran strukturom slike na velikom elektronskom ekranu koja prizore približava teksturi snova, ili bar kako ih ja zamišljam.
Upravo u poslednje vreme često putujem s kopijom integralne verzije filma Dokrajasveta (od pet časova) koja je specifična ne samo zbog toga što izgleda onako kako sam zaista želeo nego što smo napravili eksperiment i tonski zapis smestili s druge strane perforacije na filmskoj traci od 35 mm i tako dobili znatno veću sliku. Na neki način, s ovim filmom koji govori o nestanku civilizacije visokih tehnologija uspeo sam da film otrgnem od industrijalizacije i da njegova publika uvek gleda original a ne neku hiljaditu repliku. Ipak, sve je to izuzetno komplikovano za ljude koji finansiraju filmove.
TrenutnoživiteuBerlinu…
I u Los An?elesu. Ali i svuda gde me posao vodi. Pokušavam da izme?u iscrpljujuće borbe za snimanje „velikih filmova“ snimim i poneki ličan projekat, kao što je BuenaVistaSocialClub.
Nadam se da će nova generacija prema nama biti blaža nego mi prema svojim prethodnicima. Hteo sam da zaboravim Nemačku koja je postojala pre 1945, da budem Amerikanac. Rokenrol je bio moja religija. U Americi sam saznao da je „američki san“ izgubljen, pa sam se vratio u Evropu. A onda je Evropa ponovo počela da krvari a mene je stigla nemačka istorija. I sada kada zakačim neki film iz pedesetih, samo mogu da konstatujem da su i oni, kao i mi danas, samo snimali neke svoje filmove. A danas nova generacija ima iste dileme kao i mi. I razrešiće ih na neki svoj način.
PredsedniksteEvropskeakademijeza film…
Mislim da je bilo važno, bar da se pokuša, da se konsoliduju snage i da se odupremo američkoj invaziji na bioskope. Verovatno su sami počeci izgledali donkihotovski, a dodela nagrade Felix kao karikatura Oskara, ali mislim da danas već možemo da vidimo plodove ove kampanje. Francuski, španski, pa i nemački filmovi najgledaniji su u svojim matičnim zemljama. Tako je sve češće i u Italiji, Holandiji…
… iSrbiji.
… i to je dobro. Kao što su neki američki filmovi izuzetno dobri. Ali, poenta nije u dominaciji, nego u kulturnom prostoru i razmeni ideja koja razbija ksenofobiju koja je majka svih ratova.
Pa to je taj bumerang o kojem vam pričam. Ja sam u svojim ranim filmovima citirao američke autore, a onda su oni uzeli moj film i napravili svoju priču o an?elima u gradu an?ela Los An?elesu, koji je i moj drugi dom. Sa Holivudom, ali i bez njega.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Najpre je saopšteno da honorari za umetnike na 61. Oktobarskom salonu nisu predviđeni. Onda su pojedinim umetnicima ponuđeni honorari dvostruko veći nego prethodnih godina
Nakon što je izvesni Marin Medak pozvao hrvatske branitelje i sve građane da bojkotuju beogradsku predstavu "Ljudi odozgo", gostovanje u Osijeku je otkazano. Razlog: u njoj glumi Sergej Trifunović koji „nije dobrodošao zbog svojih ranijih izjava o Hrvatskoj“
Danas su zahtevi za normalnošću postali složeniji nego ikada. Treba biti uspešan, ali ne opsednut uspehom. Ambiciozan, ali ne iscrpljen. Emotivan, ali stabilan. Autentičan, ali društveno prilagođen. Informisan, ali ne uznemiren. Politički odgovoran, ali ne previše političan. Zdrav, negovan, produktivan, zaljubljen, seksualno ispunjen, finansijski siguran, psihološki osvešćen i, po mogućnosti, opušten. Zato normalnost sve više liči na posao sa punim radnim vremenom
Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.