Nedavno je održan Prvi beogradski međunarodni festival elektronske višemedijske umetnosti, elektronske i radiofonske muzike, nov događaj na ovdašnjoj kulturnoj mapi
Umetničko stvaranje visina tonova i boja zvukova, čitavih porodica tonova i zvukova te njihovo komponovanje, a uz pomoć savremenih tehnologija, što na kraju proizvodi elektronsku (ili još bolje rečeno elektroakustičku) muziku, čini najširu osnovu festivala Art of sounds, prvi put održanog kod nas (od 25. do 28. decembra) u beogradskom Centru lepih umetnosti Guarnerius. Međutim, tek potpuni naziv ovog festivala, čiji je umetnički direktor pijanistkinja Nada Kolundžija, daje širu definiciju novog kulturnog događaja, jer zapravo reč je o festivalu elektronske višemedijske umetnosti, elektronske i radiofonske muzike. Slična manifestacija, za sve tri navedene kategorije, kod nas do sada nije postojala, mada se na dela te vrste, prema rečima predsednika selekcione komisije festivala Vladana Radovanovića, moglo naići na Međunarodnoj tribini kompozitora, na prezentacijama u organizaciji Dramskog programa Radio Beograda, ili na Bitefu.
U ulozi selektora novoosnovanog festivala, Vladan Radovanović, višemedijski umetnik, teoretičar i profesor na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, među prvim je stvaraocima elektronske muzike na našim prostorima. Nastankom elektronske muzike početkom pedesetih, prema njegovim rečima, muzika se „našla na novom početku svog razvoja i sinteze“. Poetiku sintezijske umetnosti Radovanović razvija još od sredine pedesetih, čemu je bitno doprinelo i njegovo stvaralaštvo koje se prostire na muziku, slikarstvo, književnost, nove medije, višemedijske sinteze. Kako je objasnio za „Vreme“, „da bi se označila jedna od tri oblasti zastupljene na festivalu, to jest elektronska višemedijska umetnost, mogu se upotrebiti različiti termini: multimedij, intermedij, plurimedij, merged–media, polimedij, i drugi. Ti termini upućuju na pojmove koji su isti ili se po sadržaju više ili manje preklapaju. Negde 1958. uveo sam termin ‘polimedij’ da označim asemantičku sintezu medija, a kasnije sam pojam proširio i imenovao ga ‘višemedijska umetnost’ (na engleskom: Polymedia Art). Termin višemedijska umetnost ne predstavlja prevod termina multimedij. Dok se na početku svoje primene, početkom sedamdesetih, termin multimedij koristio da označi mešavine medija u koje ulaze hepening, kolaž, pozorišni komad, opera, balet, lajt-šou, film ili TV, višemedijska umetnost, pored navedenih, obuhvata sve druge kombinacije dva i više medija.“ Radovanovićeva Sazvežđa, rad sintezijske umetnosti, otvorio je prvi festival Art of sounds. U Sazvežđima se stapa 12 glasova, 12 raznobojnih kugli, 12 tonova kugli, elektronski zvukovi, video projekcija partiture, slajd projekcija pojedinih sazvežđa, a kinetička komponenta ispoljava se kroz kretanje i mirovanje izvođača. U ostalim audiovizuelnim kompozicijama prikazanim na festivalu tematizovane su, između ostalih, sposobnosti komunikacije između muzike i pokretnih slika kao formi izražavanja (autorke Elen Felman), ili odavanje počasti kompozitorima koji su proučavali specifične tehnike zvuka, kao što to čini Ivan Elezović, ili su podsticaj za rad bila četiri citata iz romana Murakamija kako bi od njih Metju Dotson stvorio novu priču.
KONCERTZVUČNIKA: S obzirom na formalna i sadržajna određenja ovog vida umetnosti, pitanje koje se nameće po sebi glasi da li se ona i danas može smatrati avangardom? „Sama po sebi, višemedijska umetnost nije ni tradicionalna ni avangardna. Zavisno od mnogih drugih svojstava a ne samo od broja kombinovanih medija, višemedijsko delo može biti tradicionalno, modernističko, postmodernističko. Avangardno može biti ukoliko se smatra da avangarda još uvek postoji. Lično, ne zapažam da je ijedna pojava u umetnosti danas toliko iskoračila u odnosu na druge da bi bila ‘prethodnica’“, kaže za „Vreme“ Radovanović.
Između dve grupe radova višemedijske umetnosti, na početku i na kraju festivala, program su činile čisto muzičke kategorije stvaralaštva: elektronska i radiofonska muzika. Kako je u uvodu programa festivala naznačeno, između te dve vrste muzičkih ostvarenja ne postoji oštra granica. Elektronska muzika je makar u jednom delu svog nastanka, po poreklu zvuka kao i načinu njegovog organizovanja, zapravo sintetička, sintisajzerska, kompjuterska. No u osobenost ovog festivala ulazi i to što se afirmacijom umetničke elektronske muzike izbegava eventualna zamena identiteta. „Jer“, objašnjava Radovanović, „možda će poneko očekivati da koncert elektronske muzike na festivalu bude posvećen tehnološkoj podvrsti pop, rok ili koje druge muzičke supkulture, budući da se jedan od pravaca te kulture zove ‘elektronska muzika’. Međutim, tako se s pravom može zvati samo umetnička tehnološka muzika rođena 1951. godine.“ Raspon kompozicija elektronske muzike na festivalu obuhvatio je kako dela koja su skoro u potpunosti izvedena pomoću kompjuterskih programa (Adam Stensbi) tako i ona koja i dalje istražuju mogućnosti koje nude predmeti iz svakodnevnog života (Benoa Granije), iako to već pripada tradicionalnoj tehnici komponovanja.
Radiofonska muzika, pak, obično uključuje i govoreni tekst. Ali i kada ga ne uključuje, piše Radovanović u uvodu programa, radiofonska dela teže narativnosti efekata i, uslovno rečeno, „ikoničkih“ zvukova, ubranih iz čovekovog okruženja. Među radiofonskim ostvarenjima svetsku premijeru imala je kompozicija Približavanja Arsenija Jovanovića, reditelja, inicijatora ovog festivala, međunarodno priznatog autora radiofonskih i elektroakustičkih kompozicija. Na festivalu su, između ostalih, predstavljeni i radiofonski rad Vladimira Jovanovića, čiji je gradivni materijal zapravo segment lazaričke pesme transformisan na različite načine i dopunjen zvukovima iz prirode i urbanog okruženja; glas mujezina, graja naroda, tišina dvorišta i džamija zvuci su Damaska u delu Ivane Stefanović, a inspiracija morem kao sintezom života i smrti nalazi se u radu Frančeska Mađa…
Susret sa delima višemedijske umetnosti, kao i doživljaj publike na elektronskim i radiofonskim „koncertima ispred dva zvučnika“, obeleženi su gotovo posvećeničkom koncentracijom usmerenom na saznanja koja zvuk, reč i slika nude. Ideal se traži u saglasju visine tona, boje zvuka, ritma, dinamike, prostora, video zapisa.
Vladan Radovanović: Bez principa postmodernizma
Izbor kriterija je zaista bio problem. Na primer, kao prvo, prihvatao sam razgraničenje “visokih” i “niskih” stilova kulture. Tu sam došao u sukob s postmodernističkim načelom osporavanja tih granica. Zatim, oslanjajući se i na kriterij strukturnog jedinstva, sukobio sam se s prenebregavanjem tog svojstva u postmodernizmu. Dalje, davao sam prednost tzv. totalizujućim formama, tj. onim radovima koji do kraja primenjuju principe strukturisanja i prenošenja značenja za koja su se opredelili, čime sam se takođe suprotstavio postmodernističkom izbegavanju totalizujućih formi, itd. Na osnovu ovoga, može izgledati kao da nisam prihvatao postmodernističku orijentaciju. Nije sasvim tako, jer se i kombinovanje različitih “visina” kulture i različitih stilova može ostvariti na zadovoljavajući način uz poštovanje dovoljnog stepena jedinstva.
Iako sam težio – a verujem i ostali članovi žirija – da se vrednosni karakter naših kriterija što je moguće više približi nekom zamišljenom intersubjektivnom važenju, ipak se na kraju sve svodi na subjektivna merila za koja se ne zna u kojoj su meri intersubjektivna. Kad je umetnost posredi, to tako i mora biti, jer je i ono osnovno merilo na koje se oslanjamo prilikom vrednovanja krajnje subjektivno – naš doživljaj.
Između dela izvedenih na Festivalu, može se navesti veći broj njih koja zaslužuju pažnju ili zbog sebe samih ili zbog toga što su posredi veoma poznati autori. Iz oblasti elektronske muzike to su kompozicije Benoa Granijea, Adama Stensbija, Marjana Šijaneca, Srđana Hofmana, Ditera Kaufmana, Metjua Adkinsa. Iz domena muzičke radiofonije svakako treba pomenuti ostvarenja Vladimira Jovanovića, Ivane Stefanović, Frančeska Mađa, Arsenija Jovanovića, Nenada Krcića. Od prikazanih elektronskih višemedijskih dela zapazio sam ona Ivana Elezovića, Elen Felman, Katarine Miljković, Fila Tejlora, Čedomira Vasića, Metjua Dotsona i Berta Vudstrapa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U Novom Travniku, Župa Uzašašća Gospodinova zove na bojkot filma „Svadba“ koji je videlo više od milion gledalaca, i sa tugom konstatuju da vernici idu u druge gradove kako bi ga videli. U komentarima po mrežama se tvrdi da je pravi razlog mešoviti brak
Na aukciji u Sotebiju biće ponuđeni na prodaju radovi u papiru Dada Đurića. Očekuje se da će jedan od njih premašiti 100.000 evra, što će biti najskuplje plaćeni rad na papiru jednog jugoslovenskog umetnika do danas
U prestonici kulture Zrenjaninu, na izložbi o arhitekti Dragiši Brašovanu, dominira maketa Dunavske banovine koju je za 2,4 miliona dinara uradio studio koji je autor i makete za Ekspo, a koji se jedini javio na raspisani tender
U porti Petrove crkve u Novom Pazaru zida se objekat „kako bi se raško-prizrenskom vladiki ispunio hir da stoluje ovde, jer se izgleda kosovskog sedišta odrekao“, napisala je Bojana Selaković, koordinatorka Nacionalnog konventa o Evropskoj uniji
Od početka godine Vlada Srbije prosledila je Narodnoj Skupštini na usvajanje osam predloga za dobijanje statusa kulturnog dobra. Sve ih je predložilo Ministarstvo kulture, na čiji su predlog Vlada i Skupština ranije ukinule status kulturnog dobra Generalštabu
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija
Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima
Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!