Da se od besmislica dadu napraviti senzacije – to znamo, hvala. Te senzacije po pravilu kratko traju, tabloidi se zasite, neka se svrha postigne ili (češće) ne postigne, pa šta onda. Kad se, međutim, neka besmislica, zgodna i seksi, vuče nedeljama – e to nije bez neke. Takav smo slučaj imali sa ucenama i pretnjama Radomira Markovića do pre neki dan
Cela afera oko molbe za pomilovanje Radomira Markovića, bivšeg načelnika Resora državne bezbednosti (1998–2001), bila je naduvana i spinovana preko svake mere donedavno, kada je počela ga se gasi prirodnom smrću: tek poneko, preko volje i aljkavo, pokušava da je održi u životu, ali ne uspeva. To ide nekako prirodno. Došlo je u jednom trenutku do onog čuvenog „uzbuđavanja“ (Srđa Popović, citirajući neku gospođu sa radija) javnosti: odmah su se svi pre vremena i neprilično detonirali na tu temu. Ministar Selaković požurio je lakomisleno da objasni da su njegovo ministarstvo i nadležni sud protiv toga, kršeći tako prerogative predsednika Republike koji o pomilovanjima odlučuje „suvereno“, dakle ne trpeći pritiske ni sa koje strane, pa ni od ministra iz svoje bivše stranke. Javili su se tu još neki, opet prevremeno. Predsednik Nikolić tada se iznervirao i izjavio da će on o toj stvari odlučiti kad bude odlučio i da će doneti „ispravnu odluku“, jer da je do sada „donosio samo ispravne odluke“, od čega nam je svima odmah bilo mnogo lakše.
foto: reuters…i Radomir Marković, šef
Od svega toga ostao je, međutim, jedan izvestan – kako da kažemo – politički zadah. To što je Radomir Marković molio za pomilovanje najmanje je sporno: osuđenici to rade stalno i to im je posao. Onda cela priča postaje donekle neuobičajena, jer se kod Radomira u zatvoru pojavljuje prof. dr Oliver Antić, pravni savetnik Tome Nikolića i predsednik Komisije za pomilovanja, pa njih dvojica vode neke razgovore. Oliver Antić kazaće posle da on tu ne vidi ništa čudno, jer da se on i Radomir „znaju još iz devedesetih“ (ne sumnjamo, nimalo) i da šta sad? Dobro, dopušta g. Antić, stotine osuđenika stalno podnose molbe, pa on ne ide da s njima priča, ne postizava se, je li, ali Radomir je, međutim, lice od naročitog značaja itd.
Sve bi to isto tako bilo nesporno (znaju se ljudi onoliko još od tada, ne budimo na kraj srca), da u javnost nije puštena mnogo zanimljivija priča.
Naime, Radomir da je zapretio objavljivanjem izvesnih tajnih dokumenata Službe od kojih će „Srbija pasti na kolena“, ako ne dobije smanjenje kazne ovako ili onako. Ovako bi bilo usvajanje zahteva za zaštitu zakonitosti koji su on i njegovi advokati podneli; onako bi bilo pomilovanje, prezidencijalni oproštaj putem suverenog diskrecionog prava šefa države. Radomir nije bio zadovoljan ponašanjem policajaca koji su došli da ga pitaju nešto oko mučkog ubistva Slavka Ćuruvije („drski i bezobrazni“, navodno); jedan neimenovani (s razlogom) član one Komisije za istraživanja ubistava novinara koju su napravili Aca Vučić i Veran Matić kaže da je Radomir bio drzak i bezobrazan u razgovoru s njim. Veran Matić kaže da je Marković „davao netačne podatke“ ili je odbijao saradnju; da je bio „drzak i pretio“, čime je sebi samo „otežao položaj“.
Tu sad dolazimo na pomenute pretnje. Po onome što je iscurilo u javnost, Radomir da je tvrdio da će njegova supruga Ivančica preko Zagreba pustiti u ceo svet sadržaj izvesnih tajnih dosijea Službe, od čega će Srbija, kao što je rečeno, „pasti na kolena“. Prvo čega se čovek sa pamćenjem i dokumentacijom priseti povodom tih pretnji jeste ona priča o tri CD ROM diska identičnog sadržaja nasnimljenih krišom kod Andre Savića (direktor BIA 2001–2003), u tom nekom nastavnom centru DB-a, usred one gužve nastale posle petooktobarskog prevrata. To se događalo u ona četiri meseca kada je Vojislav Koštunica ostavio Radomira na čelu Službe, jer da „nije bio vlastan“ da primi njegovu ponuđenu ostavku. Ta četiri meseca već su nam se olupala o glavu više puta, a evo nam se, kako vidimo, lupaju opet. U svojoj knjizi Kazna bez zločina iz 2009. godine (pisanoj u zatvorskoj dokolici) Radomir Marković priznaje da takav disk postoji u tri kopije (kod njega, kod Nikole Čurčića i kod Branka Crnog; str. 33), ali tvrdi i da na njemu nema „podataka čijim bi se odavanjem mogla ugroziti bezbednost države u bilo kom smislu“ (str. 34). „To su“, piše Radomir u knjizi, „bili podaci iz dosijea lica pod obradom službe, koja u to vreme nisu bila na državnim funkcijama, pa samim tim nisu ni mogla imati bilo kakve informacije čijim bi se odavanjem mogla ugroziti država“. Dodaje i da su ta lica bila „izabrana nasumice, u cilju nastavljanja skeniranja dokumentacije DB…“ ometene tokom bombardovanja itd. On pominje nekih 4900 dokumenata, ali ne objašnjava dalje je li o tim dosijeima ili o nečemu drugome reč.
Deo javnosti je – kad je ova priča već bila pukla – zaključio da mora biti da je reč o 14 personalnih dosijea istaknutih lidera DOS i još nekog Milana Jovanovića kojega se niko ne seća (neka nam oprosti!). Teško da bi „Srbija pala na kolena“ objavljivanjem tih dosijea; dotična lica su ih uglavnom pročitala i nisu impresionirana; Zoran Živković (savezni ministar unutrašnjih poslova 2000–2003) i premijer Srbije od 2003. do 2004. nije bio, kaže. Mi, dakle, još pouzdano ne znamo kojim to dokumentima Radomir preti. Ako je o ovih 15 dosijea reč, on blefira i to mu je trebalo odmah reći. Osim toga, ostaje – zahvaljujući „legalizmu“ Voje Koštunice – pitanje koliko je tih raznih dosijea zapravo uništeno (u to sumnjamo; uvek se sačuvaju kopije za ne dao Bog), koliko je pokradeno (u to ne sumnjamo), a koliko ih prepravljeno (što slutimo)? Ako je o tim prepravljenim dokumentima reč, priča je opet jednostavna: ljudi su živi, pa će se vidati šta je tu istina.
Cela je ova besmislena frka, dakle, veštački naduvana i blesava sa kriminalističke i krivično-pravne tačke gledišta. Reč je o drskoj i bezobraznoj uceni, o jeftinom blefiranju i tačka; to bi policija i tužilaštvo bili utvrdili odmah – da su se toga latili.
Ima u tom zahtevu, molbi, za pomilovanje, još nešto: u svojoj knjizi Radomir Marković nadugačko raspreda da je skroz nevin i da su ga dušmani upropastili ni krivog ni dužnog, e da bi preko njega obrukali Službu i Slobodana Miloševića, čemu se on herojski odupro i zato popio 40 godina zatvora. Istovremeno on 2009. u knjizi i sada u zahtevu za zaštitu zakonitosti tvrdi da je trebalo da dobije samo 15 godina i da je tu reč o retroaktivnoj primeni zakona (poznata priča iz više predmeta). Pa, čekaj Radomire: ako si nevin kao što kažeš, 15 godina je mnogo… Izaberi: jesi li kriv, pa si dobio previše, ili si nevin pa te treba odmah osloboditi?
Ostaje, na kraju, pitanje: zašto je ovakva, gore opisana, besmislica dobila takav velik javni značaj i izazvala toliko „uzbuđavanje“? Zašto je, umesto racionalne i hladne analize, toliko razvlačena čak i po ozbiljnim medijima uz slatku jezu i neprilične aluzije? Da to nije neko spinovanje sa ciljem ispipavanja odnosa snaga u vladajućoj koaliciji: da vidimo hoće li neko nasesti? Je li se zato šef države iznervirao i izjavio da nikada ne greši? Zašto su na njega vršili pritisak, a da on ni reč do tada nije rekao o nekom pomilovanju? Ima li to neke veze sa pričama o hlađenju odnosa šefa države i šefa najveće stranke? Zašto je baš Oliver Antić išao Radomiru na divan, a ne neko drugi iz te komisije za pomilovanja (ima ih dovoljno)?
Sve im to nije trebalo – osim ako im je trebalo. I dalje s nestrpljenjem čekamo objavljivanje tajnih dokumenata, pa da padnemo na dupe; već smo na kolenima, hvala lepo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.