

Novi broj „Vremena“
„Siromašniji glasači su jeftiniji za održavanje“
U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Današnji Zakon o kulturnim dobrima, koji reguliše rad muzeja, arhiva, biblioteka, kinoteka i zavoda za zaštitu spomenika kulture, vrlo je jasan u svom fokusu na kulturno nasleđe kao pravo i dobro svih građana Republike Srbije. Isti Zakon jasan je i u tome da bez obzira da li je nešto državno, gradsko, društveno ili privatno vlasništvo, status kulturnog dobra nalaže da se ono na jednak način čuva zarad specifičnosti gradskih celina, javnog sećanja i budućih generacija. Mi, građani, kroz poreze i doprinose finansiramo rad nadležnih institucija, pa znači i Zavoda za zaštitu, pod pretpostavkom da isti rade u skladu sa stručnom etikom i idejom kulturnog nasleđa kao javnog dobra.
Realnost Srbije dvadeset prvog veka teško da potvrđuje ovo zakonsko pravo i obavezu. Dok su se progresivne prakse u svetu bavile demokratizacijom nasleđa i preispitivanjem da li je nasleđe koje štite dovoljno inkluzivno i raznoliko i da li reprezentuje različite, često marginalizovane društvene grupe, nas je zahvatio talas etnonacionalnog zanosa pomešanog sa tranzicionim kapitalizmom. Etno-nacionalno se ogleda u promeni ideološke matrice s početka devedesetih i vraćanju srpske, patrijarhalne, junačke toponimije koja se u urbanom prostoru nastavila sve do danas, kulminirajući rešenjem za budući dvadesetometarski spomenik Stefanu Nemanji. Tranzicioni kapitalizam, kao princip uvek jači od nacionalnog zanosa, podrazumeva da „para vrti gde burgija neće“, a javni resursi i javni interes lako se zaboravljaju pred uvek važnijim investicijama.
U ovakvom društvu, pritisci na Zavod za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, kao i širom Srbije, nisu presedan, i sa novim zamahom traju od početka dvehiljaditih. Direktori, a i zaposleni Zavoda, neretko podlegnu pritiscima – koji uključuju gubitak šefovske pozicije, neisplaćivanje ili kašnjenje plata od strane lokalne samouprave, ignorisanje prilikom novih poslova i projekata. Pored pritisaka, izostanka plata i ignorisanja, neke od najčešćih strategija da se profitira od nekretnina koje su spomenici kulture i/ili se nalaze u zaštićenim ambijentalnim celinama su sledeće:
Strategija 1: Investitor ne dobija dozvolu da gradi, pa godinama čeka da se objekat sam od sebe uruši, ili podmeće požare i slučajna rušenja, kako bi se proces ubrzao. Ishod – eventualna replika fasade starog objekta sa još nekoliko spratova nove gradnje.
Strategija 2: Investitor urgira političkim i novčanim sredstvima da se sa spomenika skine zaštita, ili bar nivo zaštite, da se dozvoli nadziđivanje, ako ne rušenje. Ako se Zavod usprotivi tome, uvek postoji viša instanca – Vlada – za skidanje nivoa zaštite!
Strategija 3: Investitor se obrati Zavodu, dobije mere tehničke zaštite, i prilikom radova ih u potpunosti ignoriše – dozida poneki dodatni sprat, proširi fasadu na deo trotoara, koristi materijale i tehnike gradnje koji ne poštuju mere Zavoda. Stručnjaci Zavoda koji vrše nadzor nemaju inspekcijske ingerencije, niti ingerencije kojima mogu da nalože rušenje ili obustavljanje dalje gradnje. Inspekcija najčešće ne izađe na teren, a i kada izađe, policija ne uradi svoj posao u obustavi gradnje objekata. Svi ovi objekti, različitih boja, veličina, gabarita i visina, podjednako krase naše gradske centre.
Strategija 4: Investitor navodno poštuje mere tehničke zaštite dobijene od Zavoda, ali faktički prilikom izvođenja radova angažuje nekvalifikovanu radnu snagu, i koristi što jeftinije, neautentične i često neadekvatne materijale, što neretko dovodi do degradacije spomenika.
U odnosu na ove poznate strategije, slučaj Resavske 25 je važan presedan. Presedan je ne zbog potencijalnog rušenja još jednog u nizu vrednih zdanja, već zbog odluke direktorke Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda da je njeno „ekskluzivno pravo“ da samostalno izda mere zaštite, u ovom slučaju dozvolu za gradnju novog objekta na mestu kulturnog dobra pod prethodnom zaštitom. Ako sve prethodno navedene strategije nalaze način da zaobiđu autoritet Zavoda, ova najskorija daje investitoru odrešene ruke za rušenje.
Koja god strategija, jedno je jasno. Investitor (koji profitira iz zakulisnih dogovora sa lokalnom upravom), lokalna uprava (čiji se pojedini članovi, kao i vladajuća stranka, „ogrebu“ o svaku lokalnu investiciju) i direktor Zavoda za zaštitu postavljen od strane lokalne uprave: to je Bermudski trougao zaštite nepokretnog nasleđa u Srbiji. Upravo ovaj i ovakav investitorski urbanizam, koji država podstiče degradiranjem stručnih ustanova, čini da se svi investitori bore za parcelu u centru grada, gde ruše postojeće ambijentalne celine, seku drveće i smanjuju trotoare. Nova predgrađa gradova umesto da se planski razvijaju, puna su urbanistički i komunalno neuređene, ilegalne gradnje onih koji nemaju para za nekretnine u centralnim opštinama.
Istovremeno, svi koji za to imaju sredstava, sa divljenjem prepričavaju vikend boravke u skladnom Parizu, istorijskom jezgru Amsterdama, mističnom Pragu i drugim gradovima koji su i te kako znali i znaju da čuvaju ambijentalne celine, urbana jezgra i atmosferu mesta, umesto da licitiraju šta sledeće srušiti.


U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Kako je Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu? To je tema novog „Vremena“


U trenutku u kojem je pažnja čitave svetske javnosti usmerena na fudbalske terene Amerike, Meksika i Kanade, i kada je glavno pitanje da li će Lionel Mesi sa Argentinom ponovo osvojiti titulu prvaka sveta ili će Francuzi ovog puta da im se osvete za poraz u finalu 2022. godine, srpsku javnost potresla je informacija da je nekadašnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije (FSS) Slaviša Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu


Beogradski advokat Ivan Ninić kaže za “Vreme” da je u Srbiji upotreba Skaj komunikacije strogo kontrolisana i hirurški ograničena isključivo na nivo izvršilaca na terenu, dok je u Crnoj Gori ona postala alat za demontažu kriminalizovanog državnog aparata. On smatra da su razlozi za ovu selektivnu primenu pravno-političke prirode, jer u Srbiji Aleksandar Vučić još uvek drži pod kontrolom sektor bezbednosti i odlučuje šta će biti predmet tužilačkog procesuiranja


U Srbiji od malignih bolesti svake godine oboli desetine hiljada ljudi. Iza svake statistike su ljudi koji se ne mogu svesti samo na broj. “Vreme” istražuje kako izgleda put od dijagnoze do lečenja – od kapaciteta zdravstvenog sistema i dostupnosti terapija, do svakodnevnog života obolelih i izuzetnoj važnosti psihoonkološke podrške
Fudbal, kriminal, politika i skaj aplikacija
Zašto Nemanju Vidića nema ko da štiti Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve