Istorija je, po riječima Viktora Ivančića, prćija preživjelih, dok je polemika, ako je vjerovati njegovoj recentnoj polemičkoj praksi, za njega prćija bukača i pljuvača. Mada je i njegov prethodni tekst (Srđa i Vreme) bio, kako sam već primijetio, pun „pridjeva, uvreda i zamjena teza“, on je, u poređenju s novim njegovim polemičkim prilogom pod naslovom Živi i mrtvi, skoro pa hladan i objektivan. Obračunavajući se s Dragoljubom Žarkovićem, Ivančić koristi priliku da istovremeno pljucne nekoliko puta i u mom pravcu. Pri tome ne samo da ne iznosi nijedan argument, nego se ponaša i kao da moj tekst Poetska pravda uopšte nije pročitao. Pošto Ivančić očito ne želi polemiku, nego eventualno tek pljuvački duel, ovaj tekst biće pokušaj da se zbog nepristrasnog dijela javnosti ukaže još jedanput na meritum. Nije mi do takmičenja u pljuvanju bilo s kim, pa ni sa Ivančićem.
Zaboravljajući naprasno da je njegov tekst Srđa i Vreme napisan kao polemički odgovor na moj tekst Hronika najavljene praznine, Ivančić nam otkriva kako je od početka slutio da ja nastupam „u svojstvu predgrupe“. Ostaje nejasno zašto je on kao „vrhunski rok kritičar“ uopšte komentarisao nastup „predgrupe“, a nije sačekao nastup glavnog izvođača. Ivančić želi da publika zaboravi da Žarkovićevog teksta ne bi ni bilo da ga sam Ivančić nije isprovocirao insinuacijama o „cipelaranju Srđe Popovića“. Osim što sam, po Ivančiću, nastupio kao predgrupa, moji su tekstovi Hronika najavljene praznine i Poetska pravda, opet po Ivančiću, „nesuvislo štivo“, „buncanje“ te „petljanje po fusnotama“. Zanimljivo je kako Ivančić – sveti Viktor od Ferala – očekuje da mu publika vjeruje na riječ. Za razliku od Vremena, koje je prenijelo Ivančićev tekst Srđa i Vreme, ni zagrebački tjednik srpske manjine Novosti ni portal Peščanik (koji objavljuju Ivančićeve polemičke odgovore) ni moje tekstove ni Žarkovićev tekst (na koje Ivančić reaguje) ne samo da ne prenose, nego ih ni ne linkuju.
Mada smo mu i Žarković i ja plastično ilustrovali apsurdnost njegove ideje po kojoj bi intervju sa Vladetom Jankovićem i moj tekst tobože bili dio iste kampanje protiv Srđe Popovića, Ivančić i dalje insistira na istoj tezi. Ironično, istoga dana kad je Ivančić objavio Žive i mrtve, Tamara Nikčević – autorka navedenog intervjua sa Vladetom Jankovićem – demonstrativno i teatralno je raskinula saradnju sa Vremenom, uz ivančićevski argument da Vreme cipelari mrtvog Srđu Popovića.
Ivančić se ne bavi mojim tekstom nego njegovom tobožnjom motivacijom, možda i zato što u njegovom svijetu svaki nastup ima neku (s)ličnu motivaciju i zadatak, pa više ne može ni da zamisli da neko izvan interesnih zajednica autonomno misli i samostalno donosi zaključke o političkim procesima. Ničeg novog zato nema u Živim i mrtvim u odnosu na Srđu i Vreme, izuzev viška uvreda i Ivančićevog pragmatičnog zaboravljanja Aleksandra Tijanića i svog izdavača Dejana Ilića. I da, tvrdi Ivančić i da je jedna moja rečenica o Ivi Sanaderu („Desničar koji je pred desetinama hiljada ljudi na splitskoj rivi sipao drvlje i kamenje na Haški tribunal, naposljetku je bio onaj koji će uspješno da kruniše saradnju Republike Hrvatske sa Tribunalom u slučaju Ante Gotovine“) zapravo „glorifikacija“. Uz to ide i jedna zanimljiva fusnota; kaže Ivančić da je Sanader hrvatska prethodnica Vučiću, a da se njegova (Sanaderova) reformska vjerodostojnost „najbolje očituje u današnjem profašističkom izdanju njegove stranke“. Da je Ivančiću zaista do polemike, pitao bih ga kakve veze ima današnji Karamarko sa Sanaderovom (ličnom) reformskom vjerodostojnošću. I misli li da bi za Srbiju bilo bolje da je vodi „srpski Karamarko“ umjesto „srpskog Sanadera“? (Mada je ovo posljednje pitanje bolje postaviti Ivančićevim beogradskim drugarima.) I zašto ima potrebu da cipelari Ivu Sanadera bez kojeg, zasigurno u većoj mjeri nego što Vremena ne bi bilo bez Srđe Popovića, ne bi postojale zagrebačke Novosti, barem u današnjem obliku zgodne sinekurne zavjetrine za Ivančića i ine feralovce.
Ovdje bih i završio. Ivančić ionako misli da je polemički efektno svom oponentu zamjeriti – dužinu teksta, pa pominje nekakve plahte, odnosno trošenje „sedam-osam kartica novinskoga teksta“. Zaustaviću se ovdje na dvije-tri šlajfne, manje zbog Ivančića, a više zbog čitalaca Vremena. Ako kolumnista lista namijenjenog pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, finansiranog iz budžeta te države, ima taj luksuz da misli kako je njegovoj publici važnije da on dva puta mjesečno na pet kartica opljune Vreme nego da se bavi temama zbog kojih taj list i postoji, ja kao novinar Vremena nemam zaista „volje ni živaca“, a ni prostora (o vremenu da i ne govorim) da Ivančiću ponavljam ono što sam već napisao, a što on nije htio ili nije znao da pročita.
