Značajan broj osoba (izvori nevladinih organizacija pominju više od 3000) žalilo se na zdravstvene tegobe posle navodne upotrebe zvučnog oružja na subotnjim demonstracijama u Ulici kralja Milana u Beogradu. Pored vremena (19.11 časova) i mesta na kojem su se nalazili, ove ljude povezuje osećaj straha, uznemirenosti, zbunjenosti, dezorijentisanosti, kao i prisustvo fizičkih simptoma u vidu glavobolje, mučnine i zujanja u ušima koje su osetili posle ovog incidenta.
Dužnost lekara je da nepristrasno saslušaju i tretiraju pacijente. Neodgovorne i neetične izjave ministra zdravlja da su se pacijenti javljali “sa tim simptomima (…) po nalogu” (“Politika”, 17. mart 2025), sugerišući da su te tegobe lažne, umanjuju poverenje u zdravstvene institucije, odvraćaju ljude od traženja pomoći u zdravstvenim ustanovama i time narušavaju pravo na zdravstvenu zaštitu.
Kako može ministar, diplomirani lekar da izjavi tako nešto? Da li je on pregledao nekog od tih ljudi kada sa takvim autoritetom daje izjave o njihovim dijagnozama jer “glavni simptomi su nesvestica i mučnina, ali toga nije bilo sem njihove priče”?
Simptomi su, po definiciji, manifestacije zdravstvenih tegoba kojih je samo pacijent svestan. Drugim rečima, to su subjektivne tegobe. Lekar treba da sasluša i pregleda pacijenta da bi pronašao šta je uzrok tih simptoma i da predloži terapiju ukoliko je potrebna. Glavobolju ili zujanje u ušima ne može da vidi ili oseti niko sem pacijenta. To bi ministar trebalo da zna i prepusti lekarima koji su pregledali pacijente da iznesu svoje stručno viđenje.
Predsednik republike, diplomirani pravnik i medicinski laik, dodatno je otežao situaciju izjavom da svi ti ljudi lažu o svojim simptomima, što je uvreda za žrtve ovog incidenta kojima je možda potrebna pomoć.
Pritisak na lekare da ne rade svoj posao i da zanemaruju specifične zdravstvene tegobe pacijenata kao umišljene i lažne, već je viđena praksa autoritarnih režima u svetu. Ovo može dovesti do gubitka važnih epidemioloških podataka i podrivanja institucionalnih i društvenih mehanizama koji su važni za ovu i za buduće javno zdravstvene krize.
Po članu 102 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zavod za javno zdravlje osnovan na teritoriji Republike Srbije (poznat kao “Batut”) “utvrđuje potrebne mere u kriznim i vanrednim situacijama i vrši njihovo sprovođenje, u saradnji sa drugim ustanovama”. U ovoj situaciji i u vreme pisanja ovog teksta, ova institucija se još uvek nije oglasila, pa se o broju ljudi sa zdravstvenim tegobama moramo informisati od nenadležnih institucija i nevladinog sektora.
Tišina kojom su “Batut” i ostali zavodi ispratili incident na protestu nije u interesu građana koji su zatražili pomoć i protivna je osnovnim principima zaštite zdravlja. Iznenadni porast broja specifičnih simptoma mora da se epidemiološki istraži, da se utvrdi njihova rasprostranjenost i uzrok, te obavesti i savetuje javnost. Nadležne javno zdravstvene institucije obavezuje profesionalna dužnost da zaštite zdravlje građana uprkos političkom pritisku da to ne čine. Lekari i drugi zdravstveni radnici Srbije dokazali su svoju posvećenost, stručnost i profesionalni pristup u javno zdravstvenim krizama mnogo puta do sada. Ko i na koji način ih sada sprečava da se oglase?
Ovom epizodom ućutkivanja profesije, bez obzira na uzrok iznenadnog porasta broja ljudi sa identičnim simptomima, koji će, siguran sam, da se utvrdi, Srbija se suočava sa opasnim presedanom medicinske represije koji može da ima dugoročne javno zdravstvene posledice.