
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
"Novosti", nezavisni srpski nedeljnik koji izlazi u Zagrebu, imaju čudnu istoriju: počele su kao skrajnuti manjinski listić koji se slao pretplatom, došle su na internet, a onda i na kioske. Uskoro bi trebalo da se pojave i u Srbiji, sa nadom da će se dobro prodavati, jer su, u međuvremenu, zahvaljujući sve boljoj ekipi novinara, postale veoma značajan nedeljnik
„Male srpske novinice“, tako glasi nadimak iz milošte za „Novosti – samostalni srpski tjednik“, nedeljnik koji izlazi svakog četvrtka u Zagrebu, u izdanju Srpskog narodnog vijeća (za izdavača: Milorad Pupovac). Ovih dana izlazi 545. broj. „Novinice“, međutim, porasle su do – kažu ljudi – statusa najozbiljnijeg političko-informativnog nedeljnika u Hrvatskoj.
Zasluga za to može se pripisati naporima redakcije, ali i opštoj medijskoj situaciji u Hrvatskoj. Naime, od kad se pre nekoliko godina ugasio „Feral tribune“, političko-informativni nedeljnici u Hrvatskoj sveli su se na ganc-izdanja koja su ili očigledno tendenciozna i politički opredeljena, ili su upeglana u multinacionalnu matricu „proizvodnje sadržaja“, dakle žutila; ili oboje. U svakom slučaju, ti mainstream, dominantni nedeljnici, takmiče se u irelevantnosti, malograđanštini i udvaranju džet-set polusvetu. Preko životno važnih, čak kritičnih tema hrvatskog društva prelazi se sa zapanjujućom lakoćom; u političke delikatne teme ulazi se isključivo na strani vlasti. Čak i onako ubedljiv narodni protest kao ovaj koji traje oko Varšavske ulice bio je nedeljama tumačen kao „napad na slobodno poduzetništvo“, iako je reč o unebovapijućoj uzurpaciji gradske i narodne imovine od strane jednog bestidnog tajkuna i jednog korumpiranog gradonačelnika. Urednici sa „menadžerskim ugovorima“ i platama od po nekoliko hiljada evra radije pišu o cigarama, šampanjcima, tajkunskim sojkama i sličnim idiotizmima. Dobar deo hrvatske štampe u rukama je japija-menadžera koji su dobro shvatili šta medijske multinacionale poput WAZ–a i Styria hoće, ali i ko je stvarni vlasnik medija u zemlji.
Uspon srpskih „Novosti“, dakle, delom je posledica prirodne gladi javnog mnjenja za poštenim novinarstvom. Ali, poštenog novinarstva nema bez dobrih novinara i to je zasigurno ključ ove priče. „Novosti“ su u ovih godinu dana sebi privukle novinare kakvi su, na primer, Marinko Čulić, Viktor Ivančić, Igor Lasić iz bivšeg „Ferala“, Boris Rašeta (takođe nekada u „Feralu“), Milan Cimeša, Nikola Bajto, Mirna Jasić, Nenad Jovanović (manje poznati ovde), Davor Konjikušić (pisao i za „Vreme“), Saša Kosanović (nekada u „Latinici“) itd. Urednička ekipa – Rade Dragojević, Andrea Radak, Petar Glodić – umela je da smisli koncept koji i dalje polako usavršava: ravnotežu između opštih i manjinskih tema, velike i lokalne politike, Zagreba, Beograda i zabitih ličkih i ostalih nekada srpskih opština. Jagoda na vrhu te vavilonske torte je Igor Mandić, legenda koja ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Fale još samo Boris Dežulović (eno ga u „Globusu“; jedino on tamo nešto vredi), Đermano Ćićo Senjanović (u riječkom „Novom listu“, jedinom dobrom dnevniku) i Predrag Lucić (slobodni umetnik), ali ne može baš sve. Iz Beograda im redovno pišu Drago Kovačević, Tanja Tagirov, Dejan Kožul (e-novine), Saša Ilić („Beton“), Vladimir Arsenijević i – po potrebi i sa velikim zadovoljstvom – pisac ovih redova. Urednik beogradskog dopisništva je Tomislav Marković („Beton“).
Pre petnaestak nedelja „Novosti“ su prvi put izašle u prodaju na kioscima, ne bez zebnji. Novinice su em srpske, em nekako levo i antifašistički nastrojene, em imaju unutra čak i ćirilicu! Da, finansira ih hrvatska država iz budžetskih sredstava za pomoć manjinama; pa šta? Eto neke opšte koristi i od države. Prednost toga je što se niko – čak ni Miša Pupovac – ne usuđuje da dira u uređivačku politiku; oglašivača ionako jedva da ima; takve novine. Reakcija nacionalističke desnice bila je slabija nego što se očekivalo. „Srbi u Hrvata“, kako to zove „Hrvatski list“ (glasilo neoustaške desnice), kao da su navikli svoje većince na sebe. Na nekim kioscima, očekivano, „Novosti“ se ne vide; na nekim (Aerodrom Pleso) drže ih uz stranu štampu, pored „Špigla“; u zabita sela stižu i čitaju se. Jedini frontalni napad potekao je iz „Hrvatskog fokusa“ (tamošnja verzija Vučelinog „Pečata“): objavili su imena, telefone i adrese „izdajnika“, „mrzitelja hrvatstva“, komunjara itd.
Malo pažljivija analiza, međutim, pokazaće da takvima ne smeta toliko „etnička distanca“, kako se danas politički korektno zove šovinizam; više im smeta idejna distanca. „Novosti“ su iznenađujuće levo nastrojene novine, osim što su i moralističke, jer im se može i mora sa živim Viktorom Ivančićem, Marinkom Čulićem i Igorom Mandićem. To vrvi kritikom modernog „neoliberalnog“ kapitalizma; to raskrinkava tajkune i njihove političke saveznike; to podržava radničku klasu i podseća je na njene slavne dane; to ponekad dozlaboga dosadno žižekovski popuje na „antiglobalističke“ teme. To ne štedi ni Srbiju, što izaziva povremene napade nervoze, ali nikada cenzuru.
Koga zanima šta se stvarno događa u Hrvatskoj i kako je Srbekima tamo, neka sačeka da se male srpske novinice pojave i na beogradskim kioscima. Neće se pokajati ako ih kupi.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve