

Novi broj „Vremena“
Trampov račun bez Iranaca
„Islamska Republika će najverovatnije preživeti, ali moraće da se menja“, piše Boško Jakšić za „Vreme“. Pakleni rat na Bliskom istoku je naslovna tema novog broja koji je na kioscima




"Novosti", nezavisni srpski nedeljnik koji izlazi u Zagrebu, imaju čudnu istoriju: počele su kao skrajnuti manjinski listić koji se slao pretplatom, došle su na internet, a onda i na kioske. Uskoro bi trebalo da se pojave i u Srbiji, sa nadom da će se dobro prodavati, jer su, u međuvremenu, zahvaljujući sve boljoj ekipi novinara, postale veoma značajan nedeljnik
„Male srpske novinice“, tako glasi nadimak iz milošte za „Novosti – samostalni srpski tjednik“, nedeljnik koji izlazi svakog četvrtka u Zagrebu, u izdanju Srpskog narodnog vijeća (za izdavača: Milorad Pupovac). Ovih dana izlazi 545. broj. „Novinice“, međutim, porasle su do – kažu ljudi – statusa najozbiljnijeg političko-informativnog nedeljnika u Hrvatskoj.
Zasluga za to može se pripisati naporima redakcije, ali i opštoj medijskoj situaciji u Hrvatskoj. Naime, od kad se pre nekoliko godina ugasio „Feral tribune“, političko-informativni nedeljnici u Hrvatskoj sveli su se na ganc-izdanja koja su ili očigledno tendenciozna i politički opredeljena, ili su upeglana u multinacionalnu matricu „proizvodnje sadržaja“, dakle žutila; ili oboje. U svakom slučaju, ti mainstream, dominantni nedeljnici, takmiče se u irelevantnosti, malograđanštini i udvaranju džet-set polusvetu. Preko životno važnih, čak kritičnih tema hrvatskog društva prelazi se sa zapanjujućom lakoćom; u političke delikatne teme ulazi se isključivo na strani vlasti. Čak i onako ubedljiv narodni protest kao ovaj koji traje oko Varšavske ulice bio je nedeljama tumačen kao „napad na slobodno poduzetništvo“, iako je reč o unebovapijućoj uzurpaciji gradske i narodne imovine od strane jednog bestidnog tajkuna i jednog korumpiranog gradonačelnika. Urednici sa „menadžerskim ugovorima“ i platama od po nekoliko hiljada evra radije pišu o cigarama, šampanjcima, tajkunskim sojkama i sličnim idiotizmima. Dobar deo hrvatske štampe u rukama je japija-menadžera koji su dobro shvatili šta medijske multinacionale poput WAZ–a i Styria hoće, ali i ko je stvarni vlasnik medija u zemlji.
Uspon srpskih „Novosti“, dakle, delom je posledica prirodne gladi javnog mnjenja za poštenim novinarstvom. Ali, poštenog novinarstva nema bez dobrih novinara i to je zasigurno ključ ove priče. „Novosti“ su u ovih godinu dana sebi privukle novinare kakvi su, na primer, Marinko Čulić, Viktor Ivančić, Igor Lasić iz bivšeg „Ferala“, Boris Rašeta (takođe nekada u „Feralu“), Milan Cimeša, Nikola Bajto, Mirna Jasić, Nenad Jovanović (manje poznati ovde), Davor Konjikušić (pisao i za „Vreme“), Saša Kosanović (nekada u „Latinici“) itd. Urednička ekipa – Rade Dragojević, Andrea Radak, Petar Glodić – umela je da smisli koncept koji i dalje polako usavršava: ravnotežu između opštih i manjinskih tema, velike i lokalne politike, Zagreba, Beograda i zabitih ličkih i ostalih nekada srpskih opština. Jagoda na vrhu te vavilonske torte je Igor Mandić, legenda koja ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Fale još samo Boris Dežulović (eno ga u „Globusu“; jedino on tamo nešto vredi), Đermano Ćićo Senjanović (u riječkom „Novom listu“, jedinom dobrom dnevniku) i Predrag Lucić (slobodni umetnik), ali ne može baš sve. Iz Beograda im redovno pišu Drago Kovačević, Tanja Tagirov, Dejan Kožul (e-novine), Saša Ilić („Beton“), Vladimir Arsenijević i – po potrebi i sa velikim zadovoljstvom – pisac ovih redova. Urednik beogradskog dopisništva je Tomislav Marković („Beton“).
Pre petnaestak nedelja „Novosti“ su prvi put izašle u prodaju na kioscima, ne bez zebnji. Novinice su em srpske, em nekako levo i antifašistički nastrojene, em imaju unutra čak i ćirilicu! Da, finansira ih hrvatska država iz budžetskih sredstava za pomoć manjinama; pa šta? Eto neke opšte koristi i od države. Prednost toga je što se niko – čak ni Miša Pupovac – ne usuđuje da dira u uređivačku politiku; oglašivača ionako jedva da ima; takve novine. Reakcija nacionalističke desnice bila je slabija nego što se očekivalo. „Srbi u Hrvata“, kako to zove „Hrvatski list“ (glasilo neoustaške desnice), kao da su navikli svoje većince na sebe. Na nekim kioscima, očekivano, „Novosti“ se ne vide; na nekim (Aerodrom Pleso) drže ih uz stranu štampu, pored „Špigla“; u zabita sela stižu i čitaju se. Jedini frontalni napad potekao je iz „Hrvatskog fokusa“ (tamošnja verzija Vučelinog „Pečata“): objavili su imena, telefone i adrese „izdajnika“, „mrzitelja hrvatstva“, komunjara itd.
Malo pažljivija analiza, međutim, pokazaće da takvima ne smeta toliko „etnička distanca“, kako se danas politički korektno zove šovinizam; više im smeta idejna distanca. „Novosti“ su iznenađujuće levo nastrojene novine, osim što su i moralističke, jer im se može i mora sa živim Viktorom Ivančićem, Marinkom Čulićem i Igorom Mandićem. To vrvi kritikom modernog „neoliberalnog“ kapitalizma; to raskrinkava tajkune i njihove političke saveznike; to podržava radničku klasu i podseća je na njene slavne dane; to ponekad dozlaboga dosadno žižekovski popuje na „antiglobalističke“ teme. To ne štedi ni Srbiju, što izaziva povremene napade nervoze, ali nikada cenzuru.
Koga zanima šta se stvarno događa u Hrvatskoj i kako je Srbekima tamo, neka sačeka da se male srpske novinice pojave i na beogradskim kioscima. Neće se pokajati ako ih kupi.


„Islamska Republika će najverovatnije preživeti, ali moraće da se menja“, piše Boško Jakšić za „Vreme“. Pakleni rat na Bliskom istoku je naslovna tema novog broja koji je na kioscima


Atusa Mirzade, učiteljica iz Širaza, objasnila je novinaru “Rojtersa” da ne može da kaže da je srećna zato što su strane sile ubile ajatolaha Hamneija i dodala: “Takođe ne mogu biti srećna zato što ne znam šta će se desiti sa našom zemljom. Videli smo šta se dogodilo u Iraku – haos i krvoproliće. Više bih volela Islamsku republiku Iran nego da se tako nešto ovde desi”


Tramp i Netanjahu očekuju odlučujući pobedu kako bi pokazali da su posle 47 godina neutralisali svog najvećeg neprijatelja na Bliskom istoku. Na drugoj strani, cilj vlasti u Teheranu je da prežive prvobitni šok, sačuvaju dovoljno vojne i političke kohezije i da nastave da uzvraćaju


Uvek postoji opcija da se režim na vlasti zadrži nasiljem, to jest da iz autokratije preraste u potpunu diktaturu pa čak i u fašizam. Ne mogu da procenim čemu smo bliži, ali je ključna determinanta daljeg razvoja – otpor većinske Srbije. Ne mislim samo na otpor na ulicama već na kolektivni napor i motivaciju da se demokratija vrati u Srbiju


Gotovo tri i po meseca javnost nije znala da je generalu Vojske Srbije izrečena kazna kućnog pritvora. A onda su prve informacije počele da isplivavaju i podigla se prašina, iako je reakcija vojske kojoj je do penzionisanja služio – izostala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve