

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




"Novosti", nezavisni srpski nedeljnik koji izlazi u Zagrebu, imaju čudnu istoriju: počele su kao skrajnuti manjinski listić koji se slao pretplatom, došle su na internet, a onda i na kioske. Uskoro bi trebalo da se pojave i u Srbiji, sa nadom da će se dobro prodavati, jer su, u međuvremenu, zahvaljujući sve boljoj ekipi novinara, postale veoma značajan nedeljnik
„Male srpske novinice“, tako glasi nadimak iz milošte za „Novosti – samostalni srpski tjednik“, nedeljnik koji izlazi svakog četvrtka u Zagrebu, u izdanju Srpskog narodnog vijeća (za izdavača: Milorad Pupovac). Ovih dana izlazi 545. broj. „Novinice“, međutim, porasle su do – kažu ljudi – statusa najozbiljnijeg političko-informativnog nedeljnika u Hrvatskoj.
Zasluga za to može se pripisati naporima redakcije, ali i opštoj medijskoj situaciji u Hrvatskoj. Naime, od kad se pre nekoliko godina ugasio „Feral tribune“, političko-informativni nedeljnici u Hrvatskoj sveli su se na ganc-izdanja koja su ili očigledno tendenciozna i politički opredeljena, ili su upeglana u multinacionalnu matricu „proizvodnje sadržaja“, dakle žutila; ili oboje. U svakom slučaju, ti mainstream, dominantni nedeljnici, takmiče se u irelevantnosti, malograđanštini i udvaranju džet-set polusvetu. Preko životno važnih, čak kritičnih tema hrvatskog društva prelazi se sa zapanjujućom lakoćom; u političke delikatne teme ulazi se isključivo na strani vlasti. Čak i onako ubedljiv narodni protest kao ovaj koji traje oko Varšavske ulice bio je nedeljama tumačen kao „napad na slobodno poduzetništvo“, iako je reč o unebovapijućoj uzurpaciji gradske i narodne imovine od strane jednog bestidnog tajkuna i jednog korumpiranog gradonačelnika. Urednici sa „menadžerskim ugovorima“ i platama od po nekoliko hiljada evra radije pišu o cigarama, šampanjcima, tajkunskim sojkama i sličnim idiotizmima. Dobar deo hrvatske štampe u rukama je japija-menadžera koji su dobro shvatili šta medijske multinacionale poput WAZ–a i Styria hoće, ali i ko je stvarni vlasnik medija u zemlji.
Uspon srpskih „Novosti“, dakle, delom je posledica prirodne gladi javnog mnjenja za poštenim novinarstvom. Ali, poštenog novinarstva nema bez dobrih novinara i to je zasigurno ključ ove priče. „Novosti“ su u ovih godinu dana sebi privukle novinare kakvi su, na primer, Marinko Čulić, Viktor Ivančić, Igor Lasić iz bivšeg „Ferala“, Boris Rašeta (takođe nekada u „Feralu“), Milan Cimeša, Nikola Bajto, Mirna Jasić, Nenad Jovanović (manje poznati ovde), Davor Konjikušić (pisao i za „Vreme“), Saša Kosanović (nekada u „Latinici“) itd. Urednička ekipa – Rade Dragojević, Andrea Radak, Petar Glodić – umela je da smisli koncept koji i dalje polako usavršava: ravnotežu između opštih i manjinskih tema, velike i lokalne politike, Zagreba, Beograda i zabitih ličkih i ostalih nekada srpskih opština. Jagoda na vrhu te vavilonske torte je Igor Mandić, legenda koja ima kolumnu pod naslovom „Zauzeto, Hrvat!“. Fale još samo Boris Dežulović (eno ga u „Globusu“; jedino on tamo nešto vredi), Đermano Ćićo Senjanović (u riječkom „Novom listu“, jedinom dobrom dnevniku) i Predrag Lucić (slobodni umetnik), ali ne može baš sve. Iz Beograda im redovno pišu Drago Kovačević, Tanja Tagirov, Dejan Kožul (e-novine), Saša Ilić („Beton“), Vladimir Arsenijević i – po potrebi i sa velikim zadovoljstvom – pisac ovih redova. Urednik beogradskog dopisništva je Tomislav Marković („Beton“).
Pre petnaestak nedelja „Novosti“ su prvi put izašle u prodaju na kioscima, ne bez zebnji. Novinice su em srpske, em nekako levo i antifašistički nastrojene, em imaju unutra čak i ćirilicu! Da, finansira ih hrvatska država iz budžetskih sredstava za pomoć manjinama; pa šta? Eto neke opšte koristi i od države. Prednost toga je što se niko – čak ni Miša Pupovac – ne usuđuje da dira u uređivačku politiku; oglašivača ionako jedva da ima; takve novine. Reakcija nacionalističke desnice bila je slabija nego što se očekivalo. „Srbi u Hrvata“, kako to zove „Hrvatski list“ (glasilo neoustaške desnice), kao da su navikli svoje većince na sebe. Na nekim kioscima, očekivano, „Novosti“ se ne vide; na nekim (Aerodrom Pleso) drže ih uz stranu štampu, pored „Špigla“; u zabita sela stižu i čitaju se. Jedini frontalni napad potekao je iz „Hrvatskog fokusa“ (tamošnja verzija Vučelinog „Pečata“): objavili su imena, telefone i adrese „izdajnika“, „mrzitelja hrvatstva“, komunjara itd.
Malo pažljivija analiza, međutim, pokazaće da takvima ne smeta toliko „etnička distanca“, kako se danas politički korektno zove šovinizam; više im smeta idejna distanca. „Novosti“ su iznenađujuće levo nastrojene novine, osim što su i moralističke, jer im se može i mora sa živim Viktorom Ivančićem, Marinkom Čulićem i Igorom Mandićem. To vrvi kritikom modernog „neoliberalnog“ kapitalizma; to raskrinkava tajkune i njihove političke saveznike; to podržava radničku klasu i podseća je na njene slavne dane; to ponekad dozlaboga dosadno žižekovski popuje na „antiglobalističke“ teme. To ne štedi ni Srbiju, što izaziva povremene napade nervoze, ali nikada cenzuru.
Koga zanima šta se stvarno događa u Hrvatskoj i kako je Srbekima tamo, neka sačeka da se male srpske novinice pojave i na beogradskim kioscima. Neće se pokajati ako ih kupi.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve