Dragi Stojane! U Knjizi kojom Te je – Tebe, Tvoje sestre i Tvoga brata – odgajao plemeniti otac, u posveti je bilo napisano: „Dragom Komnenu, nejunačkom vremenu uprkos, Milovan.“ Bilo je to prvo što mi je došlo u sjećanje jučer, kobnoga popodneva, kad mi je Tvoj brat Stanko javio strašnu vijest. U nastavku onog „nejunačkog vremena“ o kojem ta posveta govori, u nastavku današnjem što ne zalazi već dulje od poldrug desetljeća, kao da se sve urotilo protiv ponajboljih među nama. Proročanska posveta, reklo bi se. Pri podjeli uloga koje su igrane na osamljenim obalama crnogorskih rijeka ili na morskim žalima bio si, u tom obiteljskom castingu, vazda sjajnošljemac Hektor, najtragičniji i najsvjetliji lik te prve i najveće Knjige našeg zavičajnog kontinenta.
Punih osamnaest godina trajala je naša suradnja u okviru redakcije na srpskom i hrvatskom jeziku RFI-a. Tvoje gotovo svakodnevne analize kovitlaca i povodnja koji su zahvatili i preplavili naše prostore, te još uvijek djeluju svojom slijepom silom, prostore od davnina znane po višku historije, nisu predstavljale samo najviše domete profesionalizma već su značile i uvod u – kako je znao govoriti jedan prošlostoljetni mudrac – „ortopediju uspravnoga hoda“, prolog moralnoj ispravnosti i zahtjevnosti, tim svojstvima što su Te krasila i koja su se u Tebi našla u živoj, dakle napetoj ravnoteži. Visokim intelektualnim i moralnim svojstvima pridružio si istančani osjećaj za humor, jer potrebna je uistinu danas velika doza humora da bi čovjek ostao vjeran samome sebi, dakle drugom, i da se ne prepusti dubokom i opravdanom preziru. Sve to je činilo mjeru koja se ne smije preći, zbog neumitne prijetnje da se ne izgubi vlastita sloboda. Odisao si tom slobodom, išao tim uspravnim hodom tim samouvjerenije što Te je život naučio da onaj tko od slobode nešto drugo ište, nešto drugo osim nje same, kome je samo sredstvo, taj nikada slobodu niti je upoznao niti bi je – kad bi je i mogao dobiti – zasluživao.
Nisi ekskontirao, a imao si mnoge razloge za to, dividende višegodišnjih proganjanja kojima ste Ti i Tvoji bili izloženi in illo tempore, u vrijeme trijumfalnog jednoumlja. Daleka Ti je bila i pomisao na takozvanu disidentsku slavu, kojom se danas zaogrće svaki strašljivac željan naknadnog junaštva i mučeništva što se ugrađuju u temelje novoga hrama, u kojem koncelebriraju nove ali još unosnije mise i večernje (dnevnike). Naslućivao si pravodobno da se iz jednoumlja najčešće „izlazi“ padom u bez-umlje.
Svojim si prilozima ostavio neizbrisivog traga u potrazi za identitetom naše radio-stanice – te oaze slobode koju je trebalo čuvati, i danas ništa manje nego jučer, braniti od mnogih pritisaka, ponajviše od ugodnog razglašavanja medijskih scoopova izrađenih u medijskim pogonima po principu „koliko novca toliko muzike“, po perverzno izokrenutom načelu ponuđene potražnje.
Znali smo, zasigurno, i griješiti, jer „errare humanum est“, kako moderni vazda užurbani čovjek voli ponavljati u digest verziji tu starodrevnu mudrost, zaboravljajući na nastavak bez kojeg ona ostaje dozlaboga bljutava i besmislena: „perseverare diabolicum“ (đavolski je istrajavati u grešci). U tome si prepoznao smisao novinarske profesije: u traganju za istinom razlučiti grešku od laži, povremenu grešku koja je izraz nedovoljnosti ili relativnosti naših spoznaja od montirane laži koja zavija u crno čitave naraštaje.
Za jedno si uistinu samo Ti kriv – svojom si smrću zavio u crno sve one koji su Te poznavali, koji su Te voljeli.
U ime cijele redakcije, upućujem Ti, dragi Stojane, naše oproštajne riječi: „Neka ti je laka rodna zemlja!“
