

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Kako je jedna drugorazredna utakmica između trećerazrednih klubova uzaludne lige dobila obrise ratničko-rovovskog sukoba
U nedelju je trebalo da se odigra fudbalska utakmica između „Širokog Brijega: i „Sarajeva“. Umesto utakmice, „odigrali“ su se ulični sukobi između navijača, građana, lokalne policije, zaštitarske agencije… Rezultat je ubistvo Vedrana Puljića, navijača „Sarajeva“, kome je na ulici pucano u glavu. Preminuo je na licu mesta. Isti dan uhapšen je i osumnjičeni, građanin Oliver Knezović, koji je nakon nekoliko dana u pritvoru pobegao i za kojim se traga. Ubistvo je najverovatnije počinjeno otetim policijskim pištoljem.
Čini se da su sukobi bili neminovni – prema jednom delu javnosti (hrvatskom), navijači iz Sarajeva su došli u grad opremljeni „hladnim i vatrenim oružjem“, razbijali automobile, izloge, privatne kuće po centru grada na putu do stadiona. Prema samim navijačima, situacija je bila sasvim obrnuta: „Naše su navijače doveli pred stadion i kada su izlazili iz autobusa, iz okolnih kafića počele su letjeti flaše, pepeljare, čaše… tako da nema govora da su navijači ‘Sarajeva’ počeli incidente. Mi smo bili prvi napadnuti. Potom su navijači iz autobusa krenuli na ove što su ih gađali i došlo je do većih sukoba“, izjavio je za SportSport.ba Ismar Hadžibajrić, fizioterapeut „Sarajeva“.
Od nedelje uveče glavne ulice i saobraćajnice u Sarajevu blokirali su navijači „Sarajeva“, Željezničara, „Veleža“. Zahtevaju da se uhapsi ubica nesrećnog mladića, puste sedmorica njihovih kolega koji se nalaze u pritvoru u Širokom Brijegu, da Federalni MUP preuzme istragu o slučaju, te da se smene odgovorni iz MUP-a Zapadnohercegovačkog kantona. Takođe, traži se smena odgovornih iz Nogometnog saveza BiH, koji su zakazali dve rizične utakmice, na isti dan, na udaljenosti od 20-ak kilometara – u Mostaru se istovremeno igrala utakmica između „Zrinjskog“ i „Veleža“, na kojoj su bili angažovani gotovo svi specijalci.
Problema za identifikovati ima napretek – od katastrofalnih propusta policije (koja na ovim geografskim prostorima, čini se, „pada na ispitu“ svako malo), preko neverovatne neodgovornosti ljudi iz fudbalskog saveza do potpune dezorganizacije federalne policije, za koju se (opravdano) sumnja da će uopšte moći da priđe policiji i istrazi ovog ubistva na kantonalnom nivou. Pitanje je da li je to čak i u njenoj nadležnosti. Prema izjavi nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova FBiH Mehmeda Žilića, datoj veb-portalu Radio Sarajeva, „policija FBiH prevashodno je formirana za borbu protiv međukantonalnog kriminala, trgovinu narkoticima, krađu automobila, dok su kantonalne policije zadužene za imovinske delikte, ubistva, silovanja i slično“.
U ovakvim slučajevima, sve postojeće crne rupe i rupice sistema postaju bolno vidljive. No, na površinu izbijaju i sve potisnute posledice rata, neotvaranih pitanja i negovane nacionalističko-patrijarhalne matrice ovdašnjih društava. U Bosni, jedna drugorazredna utakmica između trećerazrednih klubova uzaludne lige dobila je obrise ratničko-rovovskog sukoba. I dok se zvanične izjave svode na onu šuplju o potrebi zakona za sprečavanje nereda na fudbalskim utakmicama, nema osvrta, pitanja, komentara na to što retorika sa ulica Sarajeva i Širokog Brijega opet poziva na klanje „balija“, odnosno „ustaša“. Prema rečima navijača „Sarajeva“, komentari na ulici za ubijenog mladića bili su ‘“Neka umre balija“ i „Idite mu klanjati dženazu“. Taksista koji me je juče vozio imao je takođe srećno rešenje situacije – sići u Široki Brijeg i pobiti ih sve.
Puno neprijatnih pitanja, koja već 15 godina nije pametno otvarati, ali je poželjno po potrebi podsetiti javnost na njihovo postojanje kroz ovakve „incidente“. Koje je zatim prilično lako svesti na paradigmu o „ubistvu srpskog svata“ i početak rata u BiH. Kao da drugih, dubljih problema nije bilo.
Ogromna količina besa, razočaranja i očaja koji se u Bosni akumuliraju već godinama, traže kanal da izađu napolje. Za sada se sve svodilo na bezuspešne i beznadežne „ulične proteste“ i blokade saobraćaja, bez jasno artikulisanih zahteva i čini se bez dovoljno hrabrosti da se „udara u glavu“ – na politički vrh zemlje, koji već godinama radi na održavanju bankrota, lopovluka, nepotizma, ratnog i poratnog kriminala, kao preduslovima za svoje postojanje. A sve u cilju viših nacionalnih interesa, naravno.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve