Vučić je počeo da naziva petooktobarske promene Prvom obojenom revolucijom, dok je sada u toku druga
Iz godine u godinu topi se u medijima nasleđe 5. oktobra. Posle ubistva Zorana Đinđića, ovaj proces je započet poturanjem teorija o velikoj zaveri, stranim obaveštajnim službama, mafiji koja ga je na kraju ubila, a novi liderčići su želeli da na različite načine naglase svoju nezamenjivu ulogu u svrgavanju Miloševića. To je bila faza u kojoj su svi želeli sebe da predstave kao prave Đinđićeve naslednike, jer je on, tu nema nikakve sumnje, bio glavni pokretač i vođa promena. Nakon povratka radikala i socijalista na vlast u Vučićevoj eri, postojao je kratak period kada je Vučić sebe voleo da poredi sa Zoranom Đinđićem kao reformatorom i vizionarom, a još češće kao žrtvom atentata.
Međutim, u poslednjih godinu dana, tačnije od početka studentske i građanske pobune, a posle pada nadstrešnice u Novom Sadu, revizija 5. oktobra neverovatno je ubrzana.
Vučić u je svom neobjavljenom delu, koje eto nećemo videti na ovogodišnjem Sajmu knjiga, pod radnim nazivom “Kako sam pobedio obojenu revoluciju”, počeo da naziva petooktobarske promene Prvom obojenom revolucijom, dok je sada u toku druga. Ovim se zapravo pravi analogija sa delovanjem stranih špijuna, plaćenika, zaluđene i kupljene omladine koja u pauzama drogiranja i trošenja miliona dolara kojima je plaćena ruši državu. Nažalost, uz horsku i veoma koordinisanu kampanju TV tabloida, bilo je potrebno po svaku cenu sprečiti svaku pomisao da bi nekom moglo da padne na pamet da značajnije obeleži 25 godina od svrgavanja našeg prethodnog diktatora iz devedesetih.
Bilo bi veoma logično da se sa istorijske distance od čevrt veka danas pokaže da su demokratske promene zapravo bile nedovoljne, jer Srbija nije uspela da stvori demokratske institucije i spreči polukružno skretanje u novu autoritarnu vlast, koja traje duže od decenije.
Kako bi inače mogli da objasnimo tužnu činjenicu da se ovih dana simbolično gubi jedna od najvećih tekovina promena, a to je bezvizni režim prema zemljama EU. Možete reći da je novi sistem EES za prikupljanje biometrijskih podataka naših građana “samo formalnost”, baš kao i najavljena taksa za evidentiranje koju ćemo obnavljati svake tri godine, ali danas ćemo ponovo biti u situaciji da stajemo u red i čekamo nekakvu vrstu dozvole, kako god je zvali. Da li bi o ovoj temi trebalo da govori neko drugi osim gospodina Seničića iz asocijacije turističkih organizacija? Izgleda da se naš put ka EU u ovom trenutku prikazuje kao kratko turističko putovanje, ne duže od 90 dana, ukupno, a sećam se da je prvi datum koji nam je obećan bio 2007, kad je Boža pozirao sa hemijskom olovkom.
Pred pad Miloševića stalno smo bili zatrpavani nekakvim terorističkim pretnjama, hapšenjima njegovih navodnih atentatora, a Otpor je, kao studenti danas, bio proglašen terorističkom organizacijom odgovornom za smrt jednog ministra tokom posete novosadskom Sajmu poljoprivrede. Ovo ludilo se danas ponavlja, uz sve intenzivnije namigivanje i podršku Rusa, pa se, posle ruske obaveštajne službe, Putin danas obratio našoj omladini.
Godišnjica 5. oktobra bila bi uvod u još jednu godišnjicu od koje vlast takođe zazire, a to je puna godina od pogibije u Novom Sadu. Zato je RTS o 5. oktobru emitovala u Dnevniku šturu vest, uz sliku zapaljene Skupštine. Jedna rečenica posle 25 godina i zaista mislite da ćemo zaboraviti.
Čak je i legalizacija za 100 evra po mom računu četvrta repriza iste priče. U svom najnovijem izdanju, kako su to Večernje lepo sublimirale za prost narod – ako ima krov, kuća je!
Država takođe planira da se potpuno ogradi od svake buduće odgovornosti za eventualne tragedije koje mogu nastati kada se kojekakvi građevinski provizorijumi budu srušili.
Ovim je zapravo definitivno priznat poraz države da se na kakav-takav način bavi planiranjem u oblasti urbanizma. Kao u romanu Orhana Pamuka o Istanbulu, gde je u predgrađima važilo pravilo da, ukoliko tokom jedne noći izgradite straćaru od kartona, lima, dasaka i ona ujutru ima krov – gradske vlasti je neće rušiti. U tim favelama su živeli sirotani iz Anadolije, a posle su im Erdoganovi biznismeni napravili bezlične stambene blokove. U poslednjem zemljotresu se tako videlo u kom gradu su inspekcije radile svoj posao, a gde je legalizovana divlja i neplanska gradnja. Baš kao u Novom Sadu, ovakva državna milost ponekad se plaća ljudskim životima. Pre toga, neko se, naravno, brzo i nekontrolisano obogati.
Ovogodišnji laureat za svedoka pokajnika 5. oktobra jeste Branislav Lečić, koji je u “Ćirilici” imao nadahnuto pokajanje, dodajući novu teoriju zavere, prema kojoj je njegov doprinos pobedi Koštunice nad Miloševićem rezultat obmane birača da je po predanju Tarabića upravo Koštunica spasilac Srbije.
Ne govori se ovog 5. oktobra ni o Kosovu, jer se tamo spremaju izbori, a niko nije objasnio ni Srbima na Kosovu ni Srbima van Kosova zašto su pompezno i pogrešno napuštali institucije i prepustili ih Kurtiju?
Ipak, nije baš da su svi zaboravili 5. oktobar i nadu koju je doneo. Samo su se Čačani setili tog dana i okupili se u popriličnom broju, pokazujući da su i dalje najzajebaniji grad u Srbiji, konstatujući da smo i danas u istom političkom “kružnom toku”. Nisu bili baš raspoloženi da im govori Boško Obradović i nisam siguran da je tu bio Velja, koji je bio na čelu čačanske kolone na putu za Beograd. Čačanima svaka čast, oni su samo okupljanjem podsetili da duh pobune i dalje postoji, on je danas apsolutno prisutan u protestima studenata, koji su neretko svoju borbu opisivali kao nastavak borbe, nas, njihovih roditelja. Ona danas, baš kao što treba, nema titulara, naslednika ili jedinog pravog tumača, jer nam nisu potrebni ni Tarabići, ni Lečić da odglumi, ni Koštun da se smiluje i kandiduje, ni Legija, ni Soroš ni strane službe, ni prebezi iz SPS, već građani i njihova prepametna deca. To je ono što se prenelo na sledeću generaciju i što Vučićeva medijska blokada 5. oktobra nikada neće uništiti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Državne zdravstvene ustanove u Srbiji imaju postrojenja za sterilizaciju opasnog otpada, ali im država oduzima dozvole, otkriva „Vreme“ u novom broju. Da li se tako nameštaju poslovi privatnim firmama
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Evropska unija uložila je milone evra kako bi pomogla Srbiji da sredi uklanjanje medicinskog i infektivnog otpada. Niš je jedan od prvih gradova koji su dobili postrojenje za ovu delatnost. Međutim, ono se danas ne koristi, poslove uklanjanja otpada dobija privatna firma, a zdravstvenim ustanovama istekle su dozvole. Uslovi za njihov produžetak postavljeni su tako da ne mogu da ih ispune
Pitanje za ljude sistema je – ko će biti prvi? Da li će policija, tužilaštvo i sudstvo, da li će oni iz prosvete i sa univerziteta ili iz javne uprave čekati da im “odseku glave” – i to malom broju čestitih i hrabrih, kako preti predsednik Srbije, ili će snažnije raditi po zakonu insistirajući na njegovom sprovođenju, a ne po njegovoj volji
Istinoljublje se, kaže Hana Arent, nikada nije ubrajalo u političke vrline. Da li to znači da je suština istine u njenoj nemoći, a suština politike u podmuklosti? Pa, ako je tako, zar nemoćna istina ne zaslužuje istu količinu prezira koliko i moć koja ne mari za istinu
Propali su pokušaji da država Srbija nacionalizuje NIS, da dvojica ljudi bliskih režimu kupe ruski udeo u NIS-u, da neka zapadna naftna kompanija ili investicioni fond uđu u vlasničku strukturu umesto Rusa. Ko sada, kao jedino preostalo rešenje prihvatljivo vlastima, ubrzano registruje flotu rečnih tankera za prevoz sirove nafte iz skladišta MOL-a u Mađarskoj do rafinerija NIS-a u Pančevu? Šta to sa sobom nosi? Zašto se Srbija nije odlučila za stečaj NIS-a
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!