

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Osnivanju obrazovnih centara u okviru političkih stranaka ide naruku i novi zakon o finansiranju političkih aktivnosti, po kom su partije u obavezi da najmanje pet odsto svojih prihoda izdvoje za obrazovanje svog članstva
„Političko obrazovanje stanuje u političkim partijama“, reči su kojima je otpočeo panel na temu „Partijske škole, edukativni centri i fondacije“. Edukacija političkih kadrova donedavno je bila prepuštena različitim organizacijama, fondacijama i institucijama. Danas, političke partije se sve više osamostaljuju na ovom polju i osnivaju sopstvene edukativne centre. Osnivanju obrazovnih centara u okviru političkih stranaka ide naruku i novi zakon o finansiranju političkih aktivnosti, po kom su partije u obavezi da najmanje pet odsto svojih prihoda izdvoje za obrazovanje svog članstva. O aktivnostima i planovima svojih partija na ovom polju govorili su Tamara Tripić iz Demokratske stranke, Ana Segedinski iz Centra za obrazovanje Lige socijaldemokrata Vojvodine, Nemanja Stamenčić iz Centra za obrazovanje Socijaldemokratske partije Srbije i Dijana Vukomanović iz Fonda „Svetozar Marković“ (Socijalistička partija Srbije).
Moderator panela o partijskim školama Nenad Čelarević iz Nacionalnog demokratskog instituta (NDI), rekao je u uvodnom izlaganju da je sve ono što su u Srbiji radile različite organizacije i fondacije vodilo ka tome da partije počnu da osnivaju sopstvene centre za obrazovanje. „U tome smo uspeli, ali posao još nije do kraja gotov“, rekao je Čelarević. Odredbu budućeg zakona o političkim aktivnostima o obaveznih pet odsto za edukaciju, on je ocenio kao dobru, ali: „To je mali iznos, a meni je žao što nismo uspeli da primenimo nemački model, po kom partije iz svojih budžeta izdvajaju sredstva za nezavisne organizacije koje se bave edukacijom.“ Kao posebne probleme u vezi sa obrazovnim centrima unutar partija Čelarević je naveo, pre svega, to što njihovo osnivanje ide teško, jer stranačke centrale pružaju otpor, a na edukacije ne odlaze najkvalitetniji kadrovi, već se polaznici odabiraju po nekim drugim kriterijumima: „Seminari se doživljavaju turistički“, rekao je Čelarević.
Svoja iskustva učesnicima konferencije preneo je i Klaus Tovar, član predsedništva nemačke Socijaldemokratske partije i direktor partijske škole u „Vili Brant“ kući. „Mi, kroz političko obrazovanje radimo na tome da stvorimo kancelara Nemačke za 2030. godinu.“ Tovar je rekao da podsticanje podmlatka političkih partija znači umrežavanje buduće generacije, učenje političkog zanata i objašnjavanje da se u politici uspeva samo timski: „Govorimo im da su u politici kao planinari koji se penju uz planinu, gde zavise jedni od drugih, a svako od njih se drži za deo jednog, zajedničkog užeta.“ Po njegovim rečima, politički zanat je moguće naučiti, ali osnove poziva političara nisu naučive, one se moraju živeti. „Političar mora da voli ljude, to je neophodno, a veština, ideologija i delovanje se uče.“ Tovar je ovo pojasnio tvrdnjom da politika ne kvari karakter, već loši ljudi i loši karakteri: „Zadatak svake političke partije je samopročišćenje. Lenje, korumpirane i lažljive moramo nazvati pravim imenom.“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve