Na nedavno održanom europskom prvenstvu hrvatski su rukometaši osvojili brončanu medalju (od uspostave samostalne RH njihovo 16. odličje na velikim takmičenjima), što je izazvalo ogromno oduševljenje cijele nacije, pa im je grad Zagreb, u dogovoru sa Hrvatskim rukometnim savezom (HRS), u znak zahvalnosti trebao organizirati svečani doček u centru metropole. Usuglašen je “hodogram” slavlja: tko će nastupati, koje pjesme pjevati i činilo se kako oko programa nema nikakvih problema. Ali, u zadnji tren, mimo dogovora, rukometaši su preko HRS (u kojem, kao uostalom i u svim drugim sportskim savezima u državi hadezeovci imaju glavnu riječ) ultimativno (za)tražili da se na slavljeničkoj pozornici pojavi i Marko Perković Tompson (čiju su pjesmu “Ako ne znaš što je bilo” proglasili svojom “himnom”), ikona hrvatske ekstremne desnice i pjevač koji otvoreno promovira ustašluk, veliča NDH i na svojim koncertima (pjesma “Bojna Čavoglave”) uzvikuje ustaški pozdrav “Za dom spremni” (ZDS), što je gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević rezolutno odbio, pozivajući se na zaključak Gradske skupštine (iz studenog prošle godine) u kojem ga je ona obvezala (poučena iskustvom Tompsonovih koncerta na zagrebačkom hipodromu i u gradskoj Areni, gdje se euforično šenlučilo “po ustaški”) da mora spriječiti svako korištenje “fašističkih i ustaških simbola”, te uporabu i korištenje pozdrava ZDS na površinama i prostorima kojima upravlja Grad Zagreb. Budući se Tompson oglušio o izglasane zaključke, automatski je uslijedila zabrana nastupanja na navedenim lokacijama u narednih pet godina. I činilo se da svečanog dočeka neće ni biti. Međutim, upravo to je Vlada RH na čelu s Plenkovićem i čekala. Odmah je ponudila HRS da će ona organizirati proslavu i udovoljiti zahtjevu rukometaša, jer u suprotnom bila bi to velika sramota i nezahvalnost prema “našim vitezovima”, koji su za svoj narod i državu “ginuli” na sportskom terenu. Samo “rigidni ljevičar”, poput gradonačelnika Zagreba i njegove anacionalne “lijevo-liberalne sekte ‘Možemo’”, koja nema sluha za “bilo hrvatskog naroda”, može se o takvo što oglušiti, što naravno veze nema sa istinom. Ali tko mari za istinu kada treba oblatiti opasnog političkog konkurenta.
POLITIČKI MANEVRI
Sam je Plenković, koji nedvojbeno stoji iza cijele ove farse, u par navrata, parafrazirajući kardinala Stepinca, naglasio: kakav bi on to premijer bio kada ne bi prepoznao/osjetio bilo svog hrvatskog naroda koji se ponosi uspjehom rukometaša i želi im iskazati zahvalnost. I tako se proslava koju je Plenković osobno eskivirao ipak održala. Tompson je (ot)pjevao sedam pjesama, naravno među njima nije bilo “Čavoglava” (inače udarni dio njegova repertoara), što samo potvrđuje da su Plenković i njegova družina sve, do detalja (i sa Tompsonom) unaprijed isplanirali i usuglasili kako bi iskoristili priliku i ostvarili svoj naum: pribiti Tomaševića na nacionalni stup srama. I što je daleko važnije, preventivno izvršili udar, “desant”, na gradsku vlast i stranku “Možemo” (planira veliku koaliciju sa SDP za slijedeće izbore), u kojima hadezeovci, svakako s razlogom, prepoznaju najopasnijeg takmaca u narednom izbornom ciklusu. Tomašević polako ali sigurno izrasta u nacionalnog oporbenog lidera, Zagreb je pod njegovom čvrstom upravom, ogroman dio građana ga podržava, što je bolan trn u oku hadezeovaca i ne prate ih nikakve afere i(li) koruptivni repovi vrijedni spomena (u kojima se Plenković i HDZ guše) i stoga ih je, panično zaključuje premijer, dok je još vremena, potrebno što prije i što je moguće više kompromitirati.
A rukometaši su Plenkoviću došli kao mana s neba kako bi se pred javnošću prikazao kao branitelj domovinskih vrijednosti, nacionalni lider kojem je, za razliku od “bezbožne ljevice”, stalo do hrvatskog čovjeka. Plenković, ponavljam, “prepoznaje bilo svog naroda”, pri tomu nedopustivo i beskrupulozno sužavajući vlastito viđenje naroda na onaj domobranski, nesumnjivo “plemenski” dio kojem je do ustaških derneka i resentimenata, ispraznog suverenizma, nacionalističkih frustracija prepunih mržnje prema Srbima i svima ostalima koji se rodno, vjerski, kulturološki, rasno razlikuju od nas, “fetivih Hrvata” i kojima se – poput raznih (za)braniteljskih i kleronacionalističkih udruga i sličnih hadezeovskih podružnica (politički zatvorenici komunističkih kazamata, žrtve Bleiburga i slično) – na spomen Jugoslavije, socijalizma i Tita diže kosa na glavi. Očigledno svjestan da polako gubi povjerenje širokog građanskog centra, Plenković sve više naginje desnici u najširem i najgorem smislu te riječi, uvjeren da je može pod svojim vodstvom i uz pomoć Tompsona okupiti i tako formirati široki izborni okvir i savez niza opskurnih stranaka i pokreta na (radikalnoj) desnici, uključujući Penavin “Domovinski pokret”, Pavličekove suvereniste, brojne, međusobno zavađene pravaške struje itd. Ali to je krajnje opasna računica i igra, ne samo po Plenkovića osobno već i za cijelo hrvatsko društvo, jer time premijer svjesno kreće u otvorenu, beskompromisnu, pogubnu polarizaciju (već i onako duboko podijeljenog) društava, poručujući biračkom tijelu: tko nije s nama, taj je protiv nas.
RADIKALIZACIJA
Čak ni u vrijeme Karamarka i likova poput Hasanbegovića i sličnih političkih i moralnih karikatura, HDZ nije na tako drastičan način skrenuo udesno, ali danas, kada se sagleda “razvojna” cjelina desetogodišnje Plenkovićeve vladavine, tijekom koje se sustavno “normaliziralo nenormalno” (ZDS, korupcija, demokreatura, iliberalna autokracija itd.), onda postaje jasno i logično da to drukčije i nije moglo svršiti. U Bruxellesu uglađeni Europljanin građanskih manira, Plenković se na domaćem terenu ponaša bahato, isključivo, nasilnički, u stilu “država to sam ja”. Međutim, donedavno se ipak barem formalno držao nekakvih demokratskih okvira, a kada bi ih i izigravao (činio je to često), potrudio bi se “zapakirati” ih u celofan i tako javnosti licemjerno predočiti u nekakvom zakonskom prividu. Ali parada oko organizacije dočeka rukometaša bjelodano je pokazala i potvrdila da je Plenković prešao Rubikon i, kada mu to zatreba, otvoreno ignorira i krši Ustav RH i sve zakonske norme. Radi to stoga što je procijenio da to može, a i mora, ako se želi i dalje održati na čelu HDZ, kao i u vladajućem premijerskom sedlu. Naime, Plenković dobro zna da ga hadezeovski talibani (ministar vojske Ivan Anušić, ministar prometa Oleg Butković i njihova sljedba) nikada nisu prihvatili kao svog, trpe ga samo dok im donosi pobjede. I objektivno Plenković nije njihova “krvna grupa”, ali je shvatio kako je došlo vrijeme da mora radikalizirati svoju demagogiju, populizam i prikazati se “većim katolikom od pape” i tako konkurente unutar stranke neutralizirati njihovim oružjem. A ujedno zaprijetiti Tomaševiću i ljevici da je spreman na (doslovno) sve kako bi s HDZ o(p)stao na vlasti. U tom je pogledu doček rukometaša svima unutar i izvan stranke opominjuća “pokazna vježba” iz širokog repertoara bezočnih političkih manevara koji mu stoje na raspolaganju i za koje je (za dom) spreman. Brutalno derogirajući nadležnosti lokalne samouprave, čime je nedvojbeno (što unisono ističu neovisni ustavni eksperti) prekršio članak 4 Ustava RH (govori da lokalna samouprava nije ekspozitura središnje države, već ima ustavom, zakonski propisane autonomne nadležnosti), pravdajući doček rukometaša višim nacionalnim interesom koji nadilazi “ograničene” lokalne ovlasti (pa tako i ishođenje potrebnih dozvola za organizaciju javnog okupljanja i skupa, što je u isključivoj ingerenciji Grada), Plenković je zaigrao opasnu igru bez presedana s krajnje neizvjesnim, ali po društvo bez ikakve sumnje poražavajućim ishodom. To potvrđuje i izjava potpredsjednika Vlade RH Branka Bačića, koji je cinično naglasio kako se u ovakvim prigodama nacionalnog slavlja Plenković baš i ne mora doslovno pridržavati svakog zakonskog paragrafa.
DOBITNICI I GUBITNICI
Iako politička abeceda kaže kako bez poštivanja procedure nema ni demokracije, očevidno to hadezeovskim vlastodržcima nije nimalo važno. Stoga ne čudi da su mnogi analitičari počeli tražiti (zašto tek sada?) Plenkovićeve sličnosti sa Vučićem, što je posvema pogrešno jer je Plenković već dugo hrvatska inačica Vučića, samo daleko perfidnija, zaogrnuta “europskim plaštom”. Postavlja se pitanje tko je od sudionika ove sumorne “rukometne” utakmice izgubio, a tko dobio? Na prvu, ispada da je Plenković dobitnik, ali dojam vara; skrenuvši radikalno udesno, izgubit će građanski centar, bez kojeg se teško pobjeđuje na izborima, a Tomašević će s protokom vremena više profitirati, budući se pokazao kao političar koji drži do riječi, poštuje slova zakona i ne pristaje na ucjene. Pokazao je sve osobine istinskog lidera i državnika, kakvog građanska, antifašistička i demokratska hrvatska politička scena odavno priželjkuje. Istina, to će ljevici i njenom okupljanju otvoriti nove probleme, ali to je već neka druga priča. A tko je onda gubitnik? Nedvojbeno hrvatska demokracija i građansko društvo kojima vladaju beskrupulozni politički manipulatori i uzurpatori, za koje je nezamislivo da se odreknu vlasti. I utoliko bjesomučno provociraju opasne društvene podijele i “prijelomnice” kao zalog o(p)stanka na vlasti. Milom ili silom.
