Pet krvavih godina

Put od malo poznatog psihijatra i pjesnika iz Sarajeva do prvog šefa države koga je za ratne zločine optužila institucija koju su osnovale Ujedinjene nacije, prešao je Radovan Karadžić za nekih pet godina (to što nezavisnost Republike Srpske nije priznala ni Srbija, ne mijenja mnogo na stvari).

Karadžića je u ovom razdoblju bilo svugdje: u Foči se 1990. zakleo sa Alijom Izetbegovićem da Drina nikad više neće nositi leševe; nakon demonstracija 9. marta 1991. u Beogradu izviždali su ga studenti na Terazijama; rat ga je zatekao u Sarajevu, o miru je pregovarao u Lisabonu, Ženevi, Londonu, Atini, Njujorku i na britanskom nosaču aviona na Jadranu, a mirovne planove odbijao na skupštinama u Bijeljini, Brčkom i Palama; u nekoj tranši pored Goražda igrao je 1994. pred TV kamerama šah sa generalom Ratkom Mladićem kada je NATO prvi put bombardovao Vojsku Republike Srpske; tri dana prije Oluje rekao je u Drvaru krajiškim Srbima da na njega više ne računaju, a izbjeglice iz bosanske Krajine u oktobru 1995. izručio je Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovim „tigrovima“ da ih šišaju na ćelavo i batinaju…

Stigao je Karadžić da ga upamte po kockarnicama i ekskluzivnim buticima (sam je primjetio da u mantilu izgleda kao gangster), bio je na spisku povlaštenih Dafininih deviznih štediša, zlatno pero grčkog premijera Konstantina Micotakisa stavio je u svoj džep kada je na atinskom aerodromu parafirao Vens–Ovenov plan (Skupština RS ga je kasnije odbacila), ruski književnici dodjelili su mu nagradu Mihail Šolohov, a Grčka pravoslavna crkva proglasila ga je vitezom reda st. Denisa od Zantea (između ostalih, to su bili J.F. Kenedi i Albert Ajnštajn). Nalazio je vremena kako za pjesničke i guslarske večeri tako i za obilaske frontova i bolnica.

Teško je nabrojiti s kim je surađivao i savjetovao se Karadžić: sa Slobodanom Miloševićem prije svih i iznad svih, odmah potom sa Dobricom Ćosićem i „nacionalnom inteligencijom“ oličenom u Brani Crnčeviću i Kosti Čavoškom, pa sa Vojislavom Šešeljem i njemu sličnim, sa raznim crkvenim velikodostojnicima… Još teže je utvrditi s kim je Karadžić pregovarao. Međunarodne posrednike – lorda Karingtona, Sajrusa Vensa, lorda Ovena, Torvalda Stoltenberga, Karla Bilta – sretao je rutinski; sa Izetbegovićem se viđao kad je morao, a sa liderom bosanskih Hrvata Matom Bobanom i raznim izaslanicima Franje Tuđmana kad god je mogao. Karadžić je njegovao i međunarodne kontakte: sa profesionalnim borcem za istinu o Srbima Danijelom Šiferom lamentirao je o pokvarenosti Zapada, ruskom piscu Eduardu Limonovu omogućio je da iz „brauninga“ (teški mitraljez) raspali po Sarajevu, sa ruskim ultradesničarem Vladimirom Žirinovskim gledao je fudbalske utakmice u Moskvi, a bivšem američkom predsjedniku Džimiju Karteru pokazivao je Trebević i Jahorinu.

Ništa, međutim, ne traje vječno: Karadžić se posvađao sa Miloševićem i to toliko da su jedan drugome radili o glavi, sa Ćosićem (poslije su se pomirili), sa generalom Mladićem prije nego što su NATO avioni i muslimanski i hrvatski topovi krenuli da satiru njihovu vojsku, sa cijelim svijetom, sa svima koji ne misle kao on.

Karadžić je razmišljao globalno i, ako je suditi po onome što je govorio, da je ikako mogao, ne bi djelovao samo lokalno. Prijetio je tako Zapadu nuklearnim oružjem „koje može kupiti na Istoku“, hvalisao se sa sedamnaest tajnih, još neupotrebljenih, nikom poznatih oružja, specijalnim srpskim kamikazama… Mnogo što se promjenilo tokom pet godina Karadžićeve vlasti, a ni on nije ostao isti. Na početku je bio spreman ubiti svakog tko nije za Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji, poslije svakog tko je uopće za bilo kakvu BiH. Zaklinjao se u četništvo i pozivao Srbe iz bosanske Krajine da budu vjerni tradicijama svojih djedova, partizanskih heroja. Razorio je Sarajevo kako bi ga mogao podjeliti, a kad mu to nije pošlo za rukom, namjeravao je napraviti novo – srpsko Sarajevo. Ipak, od devize s kojom je krenuo u rat, nikad nije odstupio: „Srbi mogu bez hleba, ali ne mogu bez države.“ Na samom kraju Karadžićeve vlasti, u Republici Srpskoj nije bilo ni hljeba ni države.

LUDILO I TERAPIJA: Početkom aprila 1992. pacijenti duševne bolnice u Domanovićima, između Čapljine i Stoca, danima su bili bez hrane i lijekova; na barikadama koje su blokirale sve prilaze selu bile su grupe sva tri naroda u BiH. Očaj, jad i beznađe iz duševne bolnice jednostavno se ne daju opisati.

U proljeće 1992. cijela se Bosna pretvorila u neku vrstu Domanovića.

Po Sarajevu su padale tone granata iz topova, minobacača i višecjevnih bacača raketa, Arkan je „oslobodio“ Bijeljinu i Zvornik od građana nesrpske nacionalnosti, Kozaruša i druga muslimanska sela pored Prijedora gorila su danima, hrvatske trupe masakrirale su srpske zarobljenike u Kupresu, u sarajevskom predgrađu Pofalić pobijeni su gotovo svi Srbi…

Rat je u Bosnu došao sa nezavisnošću i međunarodnim priznanjem početkom aprila 1992. Da će tako biti, Karadžić nikad nije krio. I bio je potpuno spreman: Krizni štabovi njegove Srpske demokratske stranke (SDS) raspolagali su u to vrijeme borbenom tehnikom koju im je ostavila Jugoslavenska narodna armija prije nego što se povukla iz BiH. Ni bosanski Hrvati nisu ostali skrštenih ruku, već su u zapadnoj Hercegovini proglasili svoju paradržavu. Sve ovo bila je posljedica sporazuma o podjeli Bosne koji su utanačili Milošević i Tuđman u Karađorđevu krajem marta 1991. i, potom, na nešto nižoj razini, Karadžić i Mate Boban u Gracu iste godine. Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije (SDA), zauzvrat, postala je ratna stranka koja se bori za državu čije postojanje ne žele dva od tri njena naroda…

Milošević je bio siguran da će SDS ovladati većim djelom Bosne i da će u perspektivi doći do ujedinjenja, kako se tada govorilo, „svih srpskih zemalja“. U tom kontekstu, za nesrbe nije bilo mjesta u Karadžićevoj državi. A da bi ona nastala, granatirali su se gradovi, otvarali logori (Manjača, Keraterm, Omarska itd.), tužne prognaničke kolone pješice ili u autobusima odlazile su iz Foče, Prijedora, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Banjaluke. Sa sobom su nosile samo svjedočenja o ubijanju, paljevinama i pljačkama. Za nesrpske žitelje u Doboju vlasti na čijem čelu je stajao Karadžić predvidjele su slobodno kretanje od devet do jedanaest sati ujutru, u Glamoču samo jedan sat dnevno, dok je u Foči bilo potpuno zabranjen bio kakav izlazak iz kuća…

LOV NA RATNOG DRUGA: Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je 2. juna 1992. Rezoluciju pod brojem 757: SR Jugoslaviji uvedene su ekonomske sankcije.

U početku, Milošević se nije mnogo brinuo („Srbija se saginjati neće“). Karadžić još manje. Šest mjeseci kasnije, početkom 1993, bio je na vrhuncu moći: imao je etnički čistu državu na dvije trećine Bosne i Hercegovine, a u njoj potpunu i neograničenu vlast. Činilo mu se da će to trajati dovijeka. Ali nije. Za razliku od Karadžića, Milošević je u to vrijeme shvatio da nezavisnost Republike Srpske nikad neće biti priznata, pa je krenuo da traži neku vrstu političke odstupnice. Pored toga, i sankcije su teško pritiskale Srbiju.

Nakon dugih pregovora, Milošević je prihvatio mirovni plan Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena po kome bi BiH bila jedinstvena država podjeljena u deset provincija. Špekuliralo se da će, ako Karadžić odbije ovo rješenje, NATO napasti Republiku Srpsku, a da će se Srbija naći u totalnoj ekonomskoj i trgovinskoj blokadi.

Od januara do aprila 1993. Milošević i tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić „lomili“ su Karadžića. Bez uspjeha: što bi potpisao u Beogradu, odbacio bi na Skupština RS na Palama. Onda bi se opet krenulo u nove runde ubjeđivanja. Savjet bezbjednosti usvojio je 17. aprila 1993. ultimatum – ili potpisivanje Vens–Ovenovog plana do 26. aprila ili dodatne sankcije Srbiji.

Nekoliko dana prije isteka ultimatuma zasjedala je Skupština RS u Bijeljini. „Proveli smo nekoliko mučnih sati ubjeđujući Karadžića i Krajišnika da prihvate mirovni plan“, rekao je Ćosić, „i u nedelju (na dan zasjedanja Skupštine RS) u šest sati činilo nam se da smo ih u to uverili. Tek u jedanaest navečer, bilo je jasno da skupština u Bijeljini ide drugim smerom…“

I doista, Skupština je išla drugim smjerom: poslanike nikakve garancije ovog svijeta nisu mogle navesti da prihvate mirovni plan. Jedan poslanik opisao je tada Karadžića: „Bio je ubjeđen da je sve gotovo, da će strane trupe ući u Bosnu i nametnuti svoje rješenje i onda je rekao – bolje da ne potpišemo, bar nećemo ostati zapamćeni kao izdajnici.“

Milošević nije odustao: lično je sa Ćosićem, Momirom Bulatovićem (tada predsjednik Crne Gore) i grčkim premijerom Konstantinom Micotakisom potegao na novo zasjedanje Skupštine RS na Palama; naime, nekoliko dana ranije Karadžić je u Atini parafirao Vens–Ovenov plan Micotakisovim perom, ali s tim da ga mora potvrditi Skupština.

Milošević se propisno obrukao u cijeloj ovoj operaciji: em je potpredsjednica RS Biljana Plavšić odbila da se s njim rukuje, em je beogradska delegacija uspjela da pridobije samo dva poslanika iz Semberije. Uostalom, pitanje je da li su i tu dvojicu uvjerili Miloševićevi argumenti ili Arkan koji ih je posjetio nekoliko dana prije.

Iz ovog odmjeravanja snaga Karadžić je izašao kao neosporni pobjednik. Srbiji su sankcije pooštrene, ali nije bilo NATO intervencije. Istovremeno, kako je između bosanskih Hrvata i Muslimana izbio otvoreni rat, procvala je Karadžićeva veza sa Tuđmanom.

Retrospektivno gledajući, 1993. je bila godina Radovana Karadžića: na britanskom nosaču aviona pogađao se sa Tuđmanom i Izetbegovićem oko izlaska na Jadran, sa Fikretom Abdićem, koji je se odmetnuo od Sarajeva i proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna u Cazinskoj krajini, sklopio je savezništvo, a u Srbiji je postao idol najtvrdokornijih nacionalista razočaranih u Miloševićevu „popustljivost“. Jedino što je bacalo sjenu na ovaj niz uspjeha bila je trodnevna vojna pobuna u Banjaluci zbog ratnog profiterstva Karadžićevih biznismena, ali je i taj problem rješen hapšenjem ili potkupljivanjem pobunjeničkih vođa.

KLIZANJE NIZBRDO: „Naš cilj je ujedinjenje sa Srbijom“, uskliknuo je dr Karadžić i na prvom zasjedanju Skupštine RS 1994. dodijelio Miloševiću orden Republike Srpske sa ogrlicom — najviše odlikovanje RS. U isto vrijeme SAD, Rusija, Velika Britanija i Francuska formirale su Kontakt grupu i dva mjeseca kasnije iznijele svoje mape razgraničenja u BiH u odnosu 49:51 u korist muslimansko-hrvatske federacije koja je tada ustanovljena.

„Mape su ponižavajuće“, bila je prva reakcija Karadžića, „i potpuno neprihvatljive jer kidaju teritorijalni kontinuitet i apsolutno ukidaju mogućnost opstanka Srba u BiH.“ Rekao je još i da se nada kako ga nitko u Srbiji neće prisiljavati da prihvati plan Kontakt grupe. U istom duhu je bio i apel Srpske pravoslavne crkve.

Milošević je ostao gluh. Želio se po svaku cijenu ratosiljati sankcija pa je Karadžiću poručio da Srbi u Srbiji nisu njegovi taoci. A kada su poslanici Skupštine RS odbili plan Kontakt grupe i to još potvrdili na „narodnom“ referendumu, Milošević je otvoreno optužio Karadžića i ostale funkcionere RS da životima tuđih sinova žele ostvariti svoje političke ambicije, da pokazuju svirepu bezobzirnost prema interesima RS i SR Jugoslavije, da su ugrozili bezbjednost tada još postojeće Krajine, da su se ogrešili o zakone i vitalne interese srpskog naroda, da su uzurpirali pravo odlučivanja u ime deset milijuna Srba, da su lagali „od Sarajeva do Atine, od Atine do Goražda, od Goražda do najnovijeg referenduma“. I tadašnji premijer Srbije Mirko Marjanović dao je svoje viđenje Karadžića i njegovih suradnika: „Nemojte se skrivati iza referenduma… Skoro polovina stanovnika nalazi se kod nas ili na teritoriji muslimansko-hrvatske federacije.“

Za Karadžića su nastupili teški trenuci – Srbija je sredinom 1994. zavela sankcije Republici Srpskoj. Dok su se poštovale, u prvih nekoliko mjeseci, udvaranju generalu Mladiću nije bilo kraja: iz Beograda mu je nuđeno „da časno i nepobjeđen na bojnom polju postane srpski De Gol“. Citirali su mu i Napoleonovu maksimu „da se bajonetima može sve osim sjedeti na njima“. Mladić je uprkos svemu ostao vjeran ekipi sa Pala.

Nakon prvog šoka, Karadžić je krenuo u kontraofanzivu – ujedinjavao je po tko zna koji put Krajinu sa Republikom Srpskom, predstavljao se kao šampion antikomunizma sa Žirinovskim, okupljao dio tadašnje srpske opozicije tvrdeći da je jedina alternativa Miloševićevom režimu… No, izuzev Šešelja i crkvenih velikodostojnika, malo je tko još išao na Pale…

PAD: Mada je bio u ratu i sukobu i sa Miloševićem i sa cijelim svijetom, Karadžić nije popuštao. „Svima njima“ početkom 1995. na Skupštini RS jasno je poručio sljedeće: „Ukoliko se ne riješi pitanje RS na način koji mi možemo, da kažem ‘progutati’, koji nas u potpunosti ne zadovoljava, ali koji je prihvatljiv kako za nas tako i za druge dvije strane, mi ćemo na muslimansku snagu odgovoriti defanzivnom ofanzivom po svim njihovim bolnim mjestima, po svim tačkama muslimanske teritorije. Po nevažnim, već po najbolnijim…“ Put za Srebrenicu tako je bio trasiran.

Na proljeće 1995. vojni položaj Republike Srpske nije bio sjajan: dok su hrvatske trupe nadirale Livanjskim poljem prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, VRS i Armija BiH krvarile su kod Bihaća i Sarajeva u obostranim ofanzivama i kontraofanzivama. Istovremeno, ne obazirući se ni najmanje na Karadžića, Milošević je započeo pregovore sa Robertom Frejžerom – američkim predstavnikom u Kontakt grupi.

Kada su u maju 1995. Ujedinjene nacije proglasile oko Sarajeva zonu isključenja – teško oružje se moralo povući ili vratiti u skladišta – u obimu od dvadeset kilometara od grada, Karadžić je pored muslimanskih i hrvatskih trupa stekao još jednog neprijatelja: kao odmazdu za granatiranja Sarajeva, NATO avioni su 25. maja 1995, u dva navrata napali srpske vojne položaje u okolini Pala. Iste večeri je sa srpskih položaja na Majevici ispaljeno nekoliko artiljerijskih granata na centar Tuzle. Poginulo je 72, a ranjeno preko 150 ljudi. Onda je NATO ponovo napao – u istim zonama južno od Pala.

U duhu ranije Karadžićeve izjave da će u slučaju zračnih udara pripadnici međunarodnih mirovnih snaga biti tretirani kao neprijatelji, vojska i policija RS započele su lov na osoblje UN-a. Snimci pripadnika UNPROFOR-a vezanih na objektima za koje se pretpostavljalo da mogu biti mete novih napada izazvale su šok u cijelom svijetu. Na prvi pogled, činilo se da je Karadžić pobjedio – NATO je obustavio zračne udare, a taoci su oslobođeni. Ali, samo na prvi pogled. Iz Velike Britanije i Francuske stigle su u Bosnu trupe sa teškim naoružanjem pod nazivom Snage za brzu intervenciju.

Na frontovima je situacija po Republiku Srpsku stajala sve gore i gore. Razvoj događaja natjerao je i Karadžića da obuče maskirnu uniformu. Moguće je da predsjednik Republike Srpske nije planirao napad na Srebrenicu u julu 1995, moguće je i da je riječ isključivo o pomućenom umu Ratka Mladića. No, masakr osam hiljada ljudi u izolovanoj enklavi pod zaštitom UN-a bio je u potpunosti u duhu Karadžićeve najave na početku 1995. da će udariti po „najbolnijim tačkama“. Što se s ovim zločinom željelo postići, nije moguće racionalno objasniti.

Nakon sloma Krajine u Oluji u avgustu 1995. Karadžić je neuspješno pokušao smjeniti Mladića isturajući ga kao dežurnog krivca. Međutim, o svojim dogovorima sa Tuđmanovim izaslanicima, nije rekao ni riječ, kao ni zašto VRS ništa nije uradila da spriječi Hrvatsku vojsku u šestomjesečnom pohodu duž Dinare preko Republike Srpske.

No, sve to više i nije bilo važno. Kada je u septembru 1995. minobacačka granata ubila u Titovoj ulici u Sarajevu 38 ljudi, a ranila 83, britanske i francuske Snage za brze intervencije dobile su povod da otvore vatru po srpskim položajima u okolini grada, a NATO da pokrene masovne zračne udare po cijeloj Republici Srpskoj. Istodobno, krenula je i združena ofanziva hrvatskih i muslimanskih trupa i, u okviru nje, ratni zločini, poput onog kada je u Mrkonjić Gradu ubijeno više desetina civila. Gradići u bosanskoj Krajini padali su jedan za drugim: Drvar, Petrovac, Ključ, Krupa na Uni… U jednom trenutku, preko 200.000 srpskih izbjeglica slilo se u Prijedor i Banjaluku. Jedino što je u ovoj situaciji Karadžić učinio bilo je da pozove Arkana i njegove „tigrove“ da batinaju i šišaju na ćelavo pripadnike VRS dok su se kretali u zbjegovima sa svojim porodicama.

U oktobru 1995. Radovan Karadžić doživio je totalni politički bankrot. Mir u Dejtonu postignut je 21. novembra 1995. bez njega i mimo njega. BiH je postala Unija sastavljena od dva entiteta u omjeru 49:51 odsto u korist Federacije, a Srbi su na taj način ostali bez najvećeg dijela bosanske Krajine gdje su vjekovima bili nacionalna većina. Ostali su i bez svog dijela Sarajeva koje je baš radi diobe i razarano.

Poslije Dejtona Karadžić se povukao sa mjesta predsejednika Republike Srpske; njegovo mjesto zauzela je potpredsjednica RS Biljana Plavšić. Još nekih pola godine održavao se u politici kao šef SDS-a. Međutim, zbog optužnice pred Haškim sudom za zločine protiv čovječnosti, postao je balast i za Republiku Srpsku i za Srbiju. Sredinom 1996. Karadžić je nestao. Pojavio se dvanaest godina kasnije kao Dragan Dabić.

Pravosuđe: Pošta i razuman rok

(Slika – „ŽALBA JE DOBILA BRKOVE, MI JOŠ ČEKAMO NA BRADU: Vladimir Vukčević)

„Žalba je zasad dobila brkove, mi čekamo još bradu“, bio je u utorak odgovor tužitelja za ratne zločine Srbije Vladimira Vukčevića na pitanje „Vremena“ do kada traje „razuman rok“ do kojega će Specijalni sud za ratne zločine čekati žalbu Svetozara Vujačića, advokata haškog optuženika Radovana Karadžića na rješenje o ispunjenju pretpostavki za njegovo izručenje Haškom tribunalu.

Advokat Radovana Karadžića izjavio je, naime, početkom tjedna da je žalba povodom hapšenja njegovog klijenta „možda poslata iz inostranstva, a možda je dobila bradu i brkove, pa će im biti malo teže da je pronađu“.

U utorak, kad nastaje ovaj tekst, još nije bilo poznato da li je advokat Vujačić uopće uložio žalbu na rješenje o izručenju njegovog klijenta Haškom tribunalu. PTT Srbije je Specijalni sud obavijestilo da su, od hiljada pošiljki uručenih u petak (kad je u ponoć isticao zakonski rok i za tu za žalbu) sve upućene tom sudu i dostavljene. Kako u ponedjeljak tako i u utorak, u sudskoj pošti nije bilo Karadžićeve žalbe.

Teoretski, žalba može biti predana do ponoći onog datuma kad ističe žalbeni rok; praktično, žalba je mogla biti predana u bilo kojoj pošti u Srbiji u petak do 20 sati, a u Beogradu u jednoj jedinoj pošti koja radi i nakon tog roka, kod Železničke stanice do 22 sata.

Kao „inostranstvo“ – jer Karadžić je državljanin „druge države“ – advokat Vujačić označio je Pale. Međutim, kako „Vreme“ saznaje u Tužilaštvu za ratne zločine, provjerena su konzularna i diplomatska predstavništva u drugim državama, pa i u Bosni i Hercegovini i tamo nikakva žalba nije predana, a to je jedini način da ona bude uvažena kao pravovremena. Ako je posrijedi neka pošta na Palama, ili bilo koja pošta u Bosni i Hercegovini (ili Crnoj Gori itd.), žalba kao da i nije predana, jer da bi bile pravovremeno izjavljene, žalbe se poštom mogu slati isključivo iz neke (bilo koje) PTT poslovnice na teritoriju Srbije.

Bez obzira na to da li je žalba uopće izjavljena (tajnovitost po tom pitanju advokat Vujačić tumači „strategijom obrane“, bez obzira na to što će njegov klijent svakako ovih dana u Sheveningen), ostaje pitanje koji je „razuman rok“ u kojem sud mora čekati na žalbu. Po Vujačićevom osjećanju, to je pet dana; jest da je prvi izgovor za što je moguće veće odlaganje njemu teškog trenutka izručenja klijenta bilo čekanje da se Miroslav Lajčak, visoki predstavnik UN-a u BiH, raznježi i smiluje, pa vrati oduzete pasoše Karadžićevoj supruzi i kćeri, ali je uslijedio izgovor br. 2, da treba sačekati događanje „svenarodnog mitinga“, koji će, valjda, preokrenuti sudsko izvanraspravno vijeće koje treba odlučiti o (navodnoj) žalbi, ili ministarku pravde Snežanu Malović, koja na sve to treba staviti konačni potpis i natjerati ih da ne poštuju Zakon o suradnji s Haškim tribunalom.

Razuman rok za prispjeće žalbe je, nekad davno, prema sudskoj praksi bilo sedam dana, koliko je u vrijeme one bivše Jugoslavije bilo potrebno da neko pismeno (najčešće žalba, ali i druge sudske stvari) stigne do odredišta iz najudaljenije pošte. U međuvremenu, država se smanjila i razumno bi bilo pretpostaviti da taj „razumni rok“ više nije toliki, pogotovo kad se doda i činjenica napretka tehnologije i ubrzanih komunikacija.

Ostaje da vidimo kako će sud procijeniti što je razuman rok. U toj se procjeni nalazi i odgovor na pitanje da li je žalbi osim brkova narasla i brada, da li je žalbe uopće bilo i da li će lažni dr Dabić u Den Hag prispjeti prije izlaska „Vremena“ u četvrtak ili možda poslije toga.

T. Tagirov

Ordenje

(Slika – ODLIKOVANI PREDSEDNICI: Slobodan Milošević i Momir Bulatović)

Nosioci najsjajnijeg Karadžićevog odličja, ordena Republike Srpske sa ogrlicom, „koji se dodjeljuje najistaknutijim ličnostima za stvaranje RS“, jesu patrijarh srpski Pavle, pokojni Slobodan Milošević i Momir Bulatović. Odmah iza njih, ordenom Republike Srpske sa lentom odlikovani su Biljana Plavšić, haški pritvorenik Momčilo Krajišnik, te bliski Karadžićevi saradnici – pokojni Nikola Koljević i psihijatar Jovan Rašković (posthumno). Na prijedlog Momčila Krajišnika i drugih poslanika, Narodna skupština RS odlikovala je i Radovana Karadžića ordenom Republike Srpske sa lentom.
Visokim odličjem, ordenom Njegoša, Karadžić je, između ostalih, odlikovao ljubitelje „lepe reči“. Tako je Karadžić Njegošem prvog reda odlikovao Novaka Kilibardu, dugogodišnjeg lidera ultrašovinističke Narodne stranke, aktuelnog srpsko-crnogorskog diplomatu u Sarajevu, kao i njegovog saborca iz Trebinja Božidara Vučurevića. Isti orden dobio je profesor književnosti Miroslav Deronjić, osuđen u Hagu na deset godina robije.
Nosioci Njegoševog ordena su i visoki svještenici Srpske pravoslavne crkve: mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, episkop bački Irinej Bulović, episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda, episkop banjalučki Jefrem Milutinović, hercegovački vladika Atanasije Jeftić, episkop petrovački Hrizostom, episkop Stefan, Sava episkop šumadijski… Tu su i slikar Milić od Mačve, akademik CANU Veselin Đuretić, književnik Brana Crnčević, Duško Kornjača, Budimir Košutić.
Interesantno je da je orden Nemanjića dodijeljen poslanicima ratnog saziva Narodne skupštine RS pa ga je tako dobio i Milorad Dodik, veliki Karadžićev protivnik i aktuelni premijer Republike Srpske.

Tanja Topić

Faltice, kosi džepovi

(Slika – NEISPORUČENO ODELO: Novica Tasić)

Kad je na TV-u video doktora Davida, i kad su rekli ko je, samo se prekrstio, zar je on bio sa takvim čovekom, zar je doček’o da takvom čoveku šije pantalone

Novica Tasić je krojač, može i šnajder, dole od Kosova, oko Gnjilana, kao takav tako i razume ovu Našu stvar. U Lajkovac doš’o ‘78, radio u Obnovi, u konfekciji, kad propala firma, vratio se na Kosovo ‘95, počeo privatno, lepo mu pos’o iš’o, onda ‘99 mor’o opet u Lajkovac, otvorio krojačku radnju u Lajkovcu, do crkve.

Novica ima žensko dete koje nije dobro sa zdravljem, uopšte nije dobro, imalo zapaljenje mozga, sedam dana bilo u komi, veli, doktori upropastili. I sad, šta je, tu je, nema ‘de nije bio, i kod vračara, i kod travara, i kod ‘odža, slaba vajda. Onda mu javi prijateljica iz Beograda, nažalost, umrla pre sedam dana, da ima jedan doktor iz Amerike, mnogo dobar. Šta će, zakažu mu, ode, u Beograd, što je sad važno gde je otiš’o i gde je bio taj stan, bio tamo gde je čovek iznajmio. Doktor im’o bradu, šešir, toliko prijatan, toliko fin, nikakve mržnje nije vidio, jako prijatan, odma’ mu kaže da nema toliko kol’ko to košta, izdržava porodicu, sa Kosova, raseljeno lice, i ovaj mu kaže da ne treba ništa.

Doktor, zna ga k’o Davida, radio sa viskom i sa bioenergijom, sa rukama. Iš’o četiri-pet puta, dete sedne u stolicu, i on tu sedi i gleda. Kad doktor stavi ruke ovako, oko glave detetu, to je takva toplota da ono posle sat bude svo oznojeno. Doktor nije dao ruke da se prekrste, ni noge, tako bioenergija najbolje deluje. Jednom ga doktor pit’o da i on sedne na stolicu, seo, kad je ‘vako stavio ruke, osetio je kako mu nešto čerupa lice, kao da mu nešto izlazi iz glave, a kad je stavio ruku na glavu, nije mog’o izdrži, rek’o, doktore, molim vas, stanite, video da nešto postoji.

Uz priču, na ti tretmani, doktor ga pit’o šta radi, šta je po struci, rek’o krojač, on njemu, da mogu jedan drugom da pomognu, požali se da mu pantalone neudobne, nosio tregere, kopč’o sa oni dugmići. Izvadi mu meru, i donese pantalone, ništa nije doteriv’o, odma’ bile pasent, bio mnogo zadovoljan, rek’o, ovako ću. Ma obična „trevira“, crna boja, ništa specijalno, dve faltice, kosi džepovi, zadnji džep, malo dublje pantalone, pošto je on krupan čovek, rek’o bi 195. Onda mu uradio i odelo, isto crno, mnogo lepo, od štofa. Dogovorili i mantil, crni, ispod kolena, tako doktor rek’o, sve spremio, i sad se to desi.

Bio na Kosovu, imali svadbu, vratio se u ponedeljak, kasno, kad su to javili na televiziji. Kad je video doktora Davida, i kad su rekli ko je, samo se prekrstio, evo sad se ježi, zar je on bio sa takvim čovekom, prosto se ponosi, ne zna kako da kaže, da mu takav čovek leči dete, i da on takvom čoveku šije odelo, sad kad bi mog’o da mu priđe, samo da mu pruži ruku, najsrećniji bi bio. On je sa Kosova, oni mnogo više gledaju na te stvari, cene što je naše…

Hteo ga ugosti, pričali o tome, da mu dođe doktor. Običaj je da se doktoru odnese nešto, pare nije im’o, razgovarali o tome, šta voli, prase, jagnje, rek’o da je vegetarijanac, parče pečenja uzme samo za Božić, i to je sve. I eto, ne dočeka doktora, dušmani uradili svoje, izdati takvog čoveka, ako je nešto uradio, ako je grešan, neka mu bog sudi, ma da je znao da je to on, ne zna šta bi radio od ponosa…

Mnogo prijatan čovek, na tako prijatnog nije naiš’o, im’o je tako neko prijatno ponašanje da čovek samo stane i razmišlja, nije zabadava završio za neuropsihijatra. Radio je tako da dete bude svo mokro, sad se smirilo, počelo obraća pažnju, samo sad kad mu vidi sliku na televizoru vrišti, Evo mog doktora, evo mog Davida. Nastaviće kako je doktor radio, kako im je rek’o da vežbaju, stavi mu nešto na glavu, neku knjigicu, neku čašicu, da se stvori osećaj, ide nabolje. Za mantil ne zna šta da radi, trebalo da ga uradi za jesen, gde da mu šalje, ko će mu dati to da nosi. Terete njega, ali on je veliki čovek, plus doktor, heroj, borio se za srpstvo, tako on smatra, a nije stranački opredeljen, običan zanatlija.

Dragan Todorović