
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Poznavaoci sektora bezbednosti upozoravaju da je van pameti i zdravog razuma slati ljude u uniformama da sprečavaju terorističke napade. Logičnije je da se to radi kako je uobičajeno – u civilu i bez privlačenja pažnje. Ali u tom slučaju izostali bi političko-marketinški efekti
Nakon terorističkog napada u Moskvi, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je u sveopštoj medijsko-političkoj ofanzivi svog režima uoči ponovljenih beogradskih izbora iskoristio priliku da se pokaže kao svemogući i sveopšti zaštitnik građana i naroda, posebno u glavnom gradu. Dakle, urađeno je nešto što nikome ranije nije palo na pamet – u tržne centre i na šetališta, pored obične policije, izvedeni su Žandarmerija, Specijalne antiterorističke jedinice i pripadnici BIA u crnim uniformama (mora da su šivene po nacrtu Aleksandra Vulina), pancirima i kačketima sa znakom BIA. Nose automate “Hekler i Koh” i, za potrebe snimanja, drže prst na obaraču.
Sam kolokvijalni naziv “tajna služba” govori da se radi o ljudima koji su operativci u civilu. Šta tačno rade, često ne znaju ni članovi njihovih porodica. Neupadljivi, neprimetni, umešani među ostale građane, nekad su stvarno radili svoj posao, dok nije počela sveopšta estradizacija i “vulinizacija” Službe, pa sada uz zapošljavanje po partijskoj liniji, čak i na dužnosti nose značke BIA. Recimo, šetaju po holovima Skupštine sa tim obeležjem na reveru, sede u skupštinskom restoranu… Fali samo da počnu da dele novinarima visit-karte – “Aleksa Žunjić, sreski špijun”.

Poznavaoci sektora bezbednosti upozoravaju da je van pameti i zdravog razuma slati ljude u uniformama da sprečavaju terorističke napade. Logičnije je da se to radi kako je uobičajeno – u civilu i bez privlačenja pažnje. Ovako ispada da će teroristi napasti baš tamo gde vide pripadnike BIA i SAJ – to im je kao izazov. Naime, ako dođe do toga da pripadnik BIA u uniformi na licu mesta sprečava teroristu, onda ta agencija može da “stavi ključ u bravu” zato što nisu ispunili ono zbog čega su osnovani i što im je zadatak – preventivu. Srećom, postoje i ljudi koji se zaista bave obaveštajnim poslovima i analitikom, bar dok ne odu u penziju i ne zamene ih “stručnjaci” dovedeni preko SNS.
Specijalna antiteroristička jedinica takođe je zloupotrebljena. Ljudi iz te relativno malobrojne jedinice i inače dežuraju i patroliraju u vitalnim objektima i oko njih, poput aerodroma – kako u uniformi, tako i u civilu. SAJ ima i svoje obaveštajno odeljenje, a sada mora da šalje pripadnike da idu šetalištima, promenadama, tržnim centrima radi propagande za podizanje rejtinga vlasti. Pripadnici SAJ, za razliku od onih iz BIA, ne vole da kažu gde rade, samo govore “u MUP-u”, pa onda neka uprava. A ima ih itekako na svim važnijim događajima, koje obezbeđuju u civilu.
Najavljivati na televiziji sednicu tela koje se zove Savet za nacionalnu bezbednost dokaz je političkog marketinga. Čitavu noć to je bila glavna tema, televizijske ekipe su dežurale ispred Predsedništva Srbije, kajroni išli po ekranima i šta se desilo? Ništa. Na kraju je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić izgovorio nekoliko fraza i rekao kako zemlji ne preti teroristički napad. Takvih sednica Saveta bilo je i do sada, posebno kad su tenzije oko Kosova u pitanju, a za rezultat su imale to da je Srbija gubila deo po deo ingerencija na severu Kosova. Zato je i tenziju zbog teorističkog napada u Moskvi Vučić iskoristio da skrene pažnju sa nepovratnog procesa prijema Kosova u članstvo Saveta Evrope.
U sve se, doduše sa malim zakašnjenjem, umešala i Vojska. Hiperproduktivna Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane, koja obično izdaje saopštenja u stilu “održana redovna obuka” u nekoj jedinici, obnarodovala je da je i Vojna policija izašla na ulice. I to je verovatno kruna ove propagandne akcije.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve