
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Poznavaoci sektora bezbednosti upozoravaju da je van pameti i zdravog razuma slati ljude u uniformama da sprečavaju terorističke napade. Logičnije je da se to radi kako je uobičajeno – u civilu i bez privlačenja pažnje. Ali u tom slučaju izostali bi političko-marketinški efekti
Nakon terorističkog napada u Moskvi, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je u sveopštoj medijsko-političkoj ofanzivi svog režima uoči ponovljenih beogradskih izbora iskoristio priliku da se pokaže kao svemogući i sveopšti zaštitnik građana i naroda, posebno u glavnom gradu. Dakle, urađeno je nešto što nikome ranije nije palo na pamet – u tržne centre i na šetališta, pored obične policije, izvedeni su Žandarmerija, Specijalne antiterorističke jedinice i pripadnici BIA u crnim uniformama (mora da su šivene po nacrtu Aleksandra Vulina), pancirima i kačketima sa znakom BIA. Nose automate “Hekler i Koh” i, za potrebe snimanja, drže prst na obaraču.
Sam kolokvijalni naziv “tajna služba” govori da se radi o ljudima koji su operativci u civilu. Šta tačno rade, često ne znaju ni članovi njihovih porodica. Neupadljivi, neprimetni, umešani među ostale građane, nekad su stvarno radili svoj posao, dok nije počela sveopšta estradizacija i “vulinizacija” Službe, pa sada uz zapošljavanje po partijskoj liniji, čak i na dužnosti nose značke BIA. Recimo, šetaju po holovima Skupštine sa tim obeležjem na reveru, sede u skupštinskom restoranu… Fali samo da počnu da dele novinarima visit-karte – “Aleksa Žunjić, sreski špijun”.
Poznavaoci sektora bezbednosti upozoravaju da je van pameti i zdravog razuma slati ljude u uniformama da sprečavaju terorističke napade. Logičnije je da se to radi kako je uobičajeno – u civilu i bez privlačenja pažnje. Ovako ispada da će teroristi napasti baš tamo gde vide pripadnike BIA i SAJ – to im je kao izazov. Naime, ako dođe do toga da pripadnik BIA u uniformi na licu mesta sprečava teroristu, onda ta agencija može da “stavi ključ u bravu” zato što nisu ispunili ono zbog čega su osnovani i što im je zadatak – preventivu. Srećom, postoje i ljudi koji se zaista bave obaveštajnim poslovima i analitikom, bar dok ne odu u penziju i ne zamene ih “stručnjaci” dovedeni preko SNS.
Specijalna antiteroristička jedinica takođe je zloupotrebljena. Ljudi iz te relativno malobrojne jedinice i inače dežuraju i patroliraju u vitalnim objektima i oko njih, poput aerodroma – kako u uniformi, tako i u civilu. SAJ ima i svoje obaveštajno odeljenje, a sada mora da šalje pripadnike da idu šetalištima, promenadama, tržnim centrima radi propagande za podizanje rejtinga vlasti. Pripadnici SAJ, za razliku od onih iz BIA, ne vole da kažu gde rade, samo govore “u MUP-u”, pa onda neka uprava. A ima ih itekako na svim važnijim događajima, koje obezbeđuju u civilu.
Najavljivati na televiziji sednicu tela koje se zove Savet za nacionalnu bezbednost dokaz je političkog marketinga. Čitavu noć to je bila glavna tema, televizijske ekipe su dežurale ispred Predsedništva Srbije, kajroni išli po ekranima i šta se desilo? Ništa. Na kraju je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić izgovorio nekoliko fraza i rekao kako zemlji ne preti teroristički napad. Takvih sednica Saveta bilo je i do sada, posebno kad su tenzije oko Kosova u pitanju, a za rezultat su imale to da je Srbija gubila deo po deo ingerencija na severu Kosova. Zato je i tenziju zbog teorističkog napada u Moskvi Vučić iskoristio da skrene pažnju sa nepovratnog procesa prijema Kosova u članstvo Saveta Evrope.
U sve se, doduše sa malim zakašnjenjem, umešala i Vojska. Hiperproduktivna Uprava za odnose sa javnošću Ministarstva odbrane, koja obično izdaje saopštenja u stilu “održana redovna obuka” u nekoj jedinici, obnarodovala je da je i Vojna policija izašla na ulice. I to je verovatno kruna ove propagandne akcije.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve