

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Kako se zaklanjaju vlastita nemoć i jalovost
Od trenutka kada je Ratko Mladić uhapšen, dio javnih ličnosti po medijima, a velik broj ljudi po internet forumima, blogovima, u komentarima tekstova na raznim sajtovima javno je obznanio svoj stid. Sramota ih je zbog „likovanja“ novinara, „podaničkog“ odnosa predsjednika Srbije Borisa Tadića prema Evropskoj uniji i Americi, zato što su u centralnom dnevniku Radio-televizije Srbije emitirane izjave majki srebreničkih žrtava… Stide se svi ti ljudi zbog „niskih grana“ na koje su „spali“ država Srbija i srpstvo, Srba koji govore da je u Srebrenici ubijeno više od osam hiljada ljudi i samog Mladića zato što se mirno predao umjesto da je pucajući iz pištolja jurišao na policiju ili da je, u stavu mirno, ispalio sebi metak u sljepoočnicu. Jedino zbog čega se ne srame jesu postupci i djela Ratka Mladića, odnosno svega onog zbog čega je završio u Haškom sudu pod optužbom za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga ratna nepočinstva.
Zašto ne manjka tipova spremnih da zamijene individualnu sa kolektivnom odgovornošću čitavog naroda, jasno je čim se u nacionalističkoj mitologiji sagleda mjesto Ratka Mladića. Godinama tražen, godinama neuhvatljiv, on je simbolizirao i inat prema svjetskim moćnicima, i vojničku dominaciju, i opojni mrak krvne osvete, i zakletve da još ništa nije gotovo i da će doći ponovo vrijeme da se boj bije i zastava vije. Zato se svaki ostrašćeni nacionalista bez ikakvih problema mogao identificirati sa Mladićem. To što Mladićev mit nije odgovarao istini i činjenicama, nije imalo nikakve veze. Slike stratišta u Srebrenici, eksplozija artiljerijskih granata po sarajevskim ulicama, izgladnjelih logoraša u Manjači i Keratermu, ili slike beskrajnih kolona izbjeglica iz Krajine u augustu 1995, Bosanske krajine u plamenu par mjeseci kasnije i sveopćeg poraza te godine, potisnute su i zamijenjene Mladićem sa uzdignutom bradom i arogantnim držanjem dok se šepuri među vojskom pored tenkova. U ime tog mita o beskompromisnom, nedostižnom i nesalomljivom generalu besramno se izmišljalo i lagalo, a laže se i izmišlja i dalje.
Onog trenutka kada su vidjeli ostarjelog i oronulog Mladića sa kačketom i s plastičnom kesom punom lijekova, kada su čuli kako izgovara nesuvisle rečenice, svi njegovi obožavaoci ugledali su svoj lik u ogledalu. Vidjeli su u punoj svojoj ogoljenosti, prostoti i raspamećenosti da Mladić tjera inat razmaženog djeteta, da je arogantan samo kada je po sebe na bezbjednom terenu, da mu je svejedno tko zbog njega strada pa makar to bili i čitava jedna zemlja i narod za koji se navodno borio i da je, na koncu, nakon što je izgubio rat, hapšenjem ostao i bez mita o nedodirljivosti. I zato se stide. Ne zbog Tadića, novinara, Srbije i Srpstva, pa čak ni zbog samog Mladića, već zbog svoje nemoći i jalovosti koje su krili zaklanjajući se iza mita nakljukanog lažima.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve