U subotu smo čuli da je Spaja otišao; u utorak u kojem nastaje ovaj broj „Vremena“ našli smo se – ta gomila nas novinara – u beogradskom Medija centru na komemoraciji na kojoj se govorilo o Spaji, ali i o tome da nismo mi mrtvi kao novinari, da novinarstvo nije mrtvo i da nam Spaja naš i dalje tu treba.
Njegova novinarska karijera o tome govori: radio je u brojnim medijima, elektronskim i pisanim (od Radio Beograda do NIN-a, a mi u „Vremenu“ voljeli smo i njegova „Vremena uživanja“ i reportaže), u Medija centru u kojem smo ga u utorak ispratili, uređivao je i vodio „Doba razuma“, pisao knjige među kojima i „Istinitu i poučnu istoriju blagoutrobija i tek ponekog još uživanja: sa zbirkom fantastičnih recepata“, oko koje smo se malo i svađali zbog recepata.
Generacija smo Spaja i ja. Nikad se nismo posvađali i znam da sam s njim sjedila posvuda, po geografskim širinama, po redakcijama, u „Kaleniću“ zajedno sa Kusom, Mišom, Vasketom, Jakšom i raznima. Sjećam se da je on sjedio i sa Vojom, Mašićem, Mlakarom i raznim drugima. Sjećam se i da smo jednom bolesni otkazali Spaji i Tamari večeru na koju su nas – kao pod konac planiranu – zvali; naljutili se, a nama dvoma, Miši Vasiću i meni, i danas je žao te propuštene večere i večeri.
Mnogi mogu više o Spaji da kažu – bili su njemu, Tamari i klincima intimnije bliži – svašta lijepoga. Ima nas koji smo ih znali kolegijalno i prijateljski po tom osnovu: ja sam ta, Spaja mi je bio i kolega i prijatelj, usprkos tome što sam ovog utorka – kako teče vrijeme – njegovu djecu, kćerku i sina, jedva prepoznala. Ti njegovi „mali“ bili su veliki ovog utorka: Jovana je poslagala slike i snimke Spajine ozbiljne i smiješne, Ognjen je osmijehom, kao i svi mi, čak i Tamara, slavio život Spaje oca i muža, našeg prijatelja.
Nedostajat će nam naš Spaja, jedan u plejadi onih naših dragih prijatelja i kolega s kojima ćemo, kao da je i dalje s nama, nastaviti propovijedati istinu i novinarstvo. Već nam nedostaje.