Što ste radili 11. jula 1995? Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i još dosta drugih trebali bi da se dobro pogledaju u ogledalo i iskreno objasne zašto su bili uspaljeni zagovornici politike koja je prije dvadeset godina dovela do genocida u Srebrenici. Reći „grešio sam“ i odmah dodati „nemam problem s tim“ nije odgovor već arogantna relativizacija; pozivati se u istom kontekstu na ratne zločine nad Srbima – kažnjene i nekažnjene – nedostatak je elementarne empatije; tretiranje komemoracije u Potočarima isključivo kroz prizmu američkog i evropskog discipliniranja Srbije i ataka na Republiku Srpsku, puko je dnevnopolitičko skretanje teme.
Dakle, gospodo, pitanje je prosto: što ste radili 11. jula 1995? Samo je to u ovom trenutku važno – za sve ostalo biće i vremena i mjesta i prilike, i treba da ih bude.
Ode li premijer Vučić u Potočare da se pokloni sjenima pobijenih, neće mu biti lako. I ne treba, niti smije. Njegova izjava „hoću li ići ili ne u Srebrenicu biće odluka Republike Srbije, a ne SAD, Velike Britanije ili Ruske Federacije“, ništa ne olakšava i samo nepotrebno podiže tenziju. Naime, ona je ponovno skrivanje iza naroda kao što se iza istih tih leđa krilo i prije dvije decenije. Nema narod u Srbiji i Republici Srpskoj ništa sa genocidom u Srebrenici. Imaju – i te kako – svi oni čije su se moć i politička karijera temeljile na šovinizmu, najnižim strastima, ratu, mržnji; imaju je svi oni što su svojim činjenjem i nečinjenjem stvorili i održavali sistem i okolnosti u kojima je bilo moguće da osvane 11. jul 1995. Kolektivna odgovornost ne postoji – postoje konkretni postupci, imena i prezimena.
Ključnim akterima aktualne vlasti u Srbiji trebalo je nekih petnaest godina da se distanciraju od genocida u Srebrenici, a i tada neuvjerljivo, poluglasno, procijeđeno kroz zube, prije svega iz razloga političke konjunkture… Moguće je da Nikolić svoje imenovanje za četničkog vojvodu 1992. i Vučić izjavu sa skupštinske govornice 1995. „da ćemo za jednog Srbina ubiti sto Muslimana“ ukoliko međunarodna zajednica napadne položaje Vojske Republike Srpske, objašnjavaju neiskustvom, duhom ratnog vremena i njegovih povišenih strasti. Ali, može li predsjednik Srbije sebi i svima drugima jasno reći zašto je još 2008. bio glavni govornik na mitingu podrške Radovanu Karadžiću; može li premijer suvislo razjasniti zbog čega je 2007. preljepljivao tablu „Bulevar Zorana Đinđića“ natpisom „Bulevar Ratka Mladića“? Rat je tada bio završen prije više od decenije i o Srebrenici su obojica znala isto što i sada znaju, ništa se tu nije promijenilo… Zato kada je riječ o komemoraciji u Potočarima i odnosu prema žrtvama, nacionalni interes je posljednje što bi smjeli uzeti u usta. Nisu građani Srbije – niti smiju biti – taoci njihove sumanute i promašene političke prošlosti.
Nikolić ima sklonost da šakom i kapom dijeli ordenje, a Vučić da razne strane državnike i ministre naziva svojim prijateljima. Imaju dobre razloge. Zbog sopstvenog lika i djela u prošlosti, prepoznati su na Zapadu, a moguće i na Istoku, kao politički konvertiti čija je otpornost na zahtjeve velikih sila i njihovih saveznika u regionu ravna nuli; vitlanje barjacima i busanja u nacionalna prsa ovdje nisu ništa drugo do smokvin list za domaće zasjenjivanje prostote. Jer, što se u stvari misli u Evropskoj uniji i Americi o „partnerima i prijateljima“ iz Beograda i na kakvo su mjesto smješteni u tom društvu, najbolje svjedoče rezolucije o Srebrenici. Mada se ne može reći da su nezaslužene, nikome u Srbiji one nisu prijatne, otvaraju također i čitav niz drugih pitanja, ali dobro pokazuju i tko su i što su zapravo naši najviši državni predstavnici. Gotovo je sigurno da bi se iste ili slične rezolucije o Srebrenici našle na stolu i da je netko drugi na vlasti. Ali, sigurno je i da bi se svako van političkog korpusa vladajuće koalicije iskrenije i poštenije suočio s njima; ako ništa drugo, makar bi mogao da pokuša da odgovori na pitanje što je radio 11. jula 1995.
Da bude jasno: jedno je Boris Tadić na komemoraciji u Potočarima, a nešto sasvim drugo Vučićev eventualni odlazak na isto mjesto.
Ali, realnost je takva kakva je – Vučić, Nikolić i Dačić zastupaju sve nas u zemlji i inostranstvu. Treba se nadati da su u stanju bar kada je riječ o Srebrenici da zaborave na politički marketing i rejtinge, okanu se bilo kakvih diplomatskih igara, pravničkih cjepidlačenja, relativizacije, nacionalne demagogije i dramatskih istupa, te da poput svih nas crvenih u licu obore glave i ćute. To je najmanje što možemo svi zajedno.
