Prije nekoliko godina voditeljici ovdašnjeg televizijskog Dnevnika je izletio lapsus, pa je, umjesto da kaže da se nešto desilo u toliko i toliko sati po srednje evropskom vremenu, rekla, po “srednjevjekovnom” vremenu. Samo pažljiv slušalac mogao je primjetiti ovaj detalj, ali ni mnogo pažljiviji gledalac danas ne bi mogao primjetiti mnogo razlike, osim urbanističke, između srednjovjekovnog i ovog sadašnjeg vremena u kom žive žitelji Bosne i Hercegovine.
Malo vrućine u studiju i brz blesimetar bili su dovoljni za najbolju definiciju bosanskohercegovačkog društva, društva bez elementarne sposobnosti da se okrene budućnosti i odmakne od stvarnosti u kojoj dominira fascinacija dalekom prošlošću, a posebno srednjim vijekom; vijekom obilježenim brutalnim vladarima, nemilosrdnim vojskovođama u karakterističnom i permanetnom borbenom naletu.
Takav je, uostalom, bio i Tvrtko Kotromanić, vladar tog doba i nesumnjivo značajna istorijska figura, veoma sposoban i vojno i politički. Dakle, nesumnjivo tipični srednjovjekovni vojskovođa u eri kad su se surovost i fizička snaga pretpostavljale, a sam Tvrtko je silom i lukavošću osvajao teritorije ratom i ubijanjem drugih. To se da zaključiti iz ovo malo istorijske građe o tom vremenu.
Ali kao da je to bitno, jer kad su argumenti i istine ovom društvu uopšte bili važni? Za formiranje mitova ionako je potrebno skupiti dovoljan broj ljudi koji u njih vjeruju, a kralj Tvrtko, kao kakav srednjovjekovni influenser, svakako je jedan od onih sa najviše pratilaca, pa su svi uslovi za formiranje jednog grandioznog mita u nas već tu, posebno onog najvažnijeg – Tvrtko je naš!
Ima više od dvije godine kako su mlade gradonačelničke snage Sarajeva i Banjaluke, Benjamina Karić i Draško Stanivuković, prošetali Banjalukom, napili se vode sa novootvorene gradske česme i tako simbolično najavili nove i harmoničnije odnose dva najveća grada u zemlji. Gradonačelnik Stanivuković je u naletu euforije najavio tada i skoriju posjetu Sarajevu.
Do uzvratne posjete nikad nije došlo, a umjesto njega u Sarajevu je preko noći prošle sedmice osvanuo glavom i bradom, suknjom i mačem sam Tvrtko, u odličnom izdanju, izvajan rukama jednog od najvećih živih skulptora u zemlji, Stijepe Gavrića.
Kao u kakvom filmu, zapinjali su ljudi zorom o Tvrtka, postavljenog u sred noći bez ikakvog propratnog objašnjenja po sred glavnog sarajevskog gradskog trotoara.
Tajanstveni noćni spomenik bio je sasvim dovoljan okidač za neobično hitre medijske i virtuelne teorije o razlozima ponovnog ukazanja i razvlačenja kralja Tvrtka po društvenim mrežama, među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.
Nije trebalo mnogo čekati – mladi gradonačelnik Banjaluke je uvrijeđeno najavio da će i Banjaluka dobiti svoju skulputuru kralja Tvrtka, koji je, poznato je Srbin i od srpskoga roda. Ne treba ni sumnjati da će banjalučki Tvrtko biti veći od sarajevskog Tvrtka, jer ovdašnja politička borba se uglavnom svodi na infatilna nadmudrivanja, kakva imaju sva neodrasla i nezrela društva i pojedinci, što se ne znaju ni sa čim suočiti bez drame i euforije, tako se i sada sve na kraju svodi na dobro staro klasično srednjovjekovlje i pitanje čiji će Tvrtko biti veći.
Da groteska bude potpuna, potrudila se i sama gradonačelnica Benjamina Karić, koja se neposredno pred završetak ovog teksta oglasila javnim saopštenjem, potvrdivši glasine da je spomenik Tvrtku u sred Sarajeva postavljen bez dozvole, u pitanju je izložba i kao takav je privremen, iako to možda i ne bude, jer kako gradonačelnica tvrdi, i sam Ajfelov toranj je napravljen kao privremen za izložbu, a eno ga još uvijek stoji, prav i veliki, dugo nigdje na svijetu nije bilo većeg tornja.
Prije 15 godina radio sam intervjue sa liderima u zemlji, pitao sam sagovornike šta je za njih Bosna i Hercegovina i kako je definišu. Između ostalih, gost mi je bio i Milorad Dodik i kao neko s kim se najmanje slažem, dao je definiciju Bosne i Hercegovine s kojom se nije teško složiti. Rekao je da je za njega Bosna i Hercegovina beskonačna privremenost.
Tužna je i tačna to definicija zemlje koja odveć postoji samo gruntovno, kako mi je to u istom serijalu intervjua za Bosnu rekao Josip Pejaković, autor monodrame “On meni nema Bosne”. U jednoj zemlji koju oni koji je vode smatraju privremenom, sasvim je normalno da i spomenici budu postavljani privremeno, a da tako privremeni budu tu beskonačno. I to spomenik srednjovjekovnom vođi koji sa sadašnjom Bosnom i Hercegovinom, u ovom obliku nastalom odlukom Avnoja i borbom partizana, nema ama baš nikakve veze.
Istovremeno se partizanski spomenici skrnave i tonu u zaborav, sakriveni govnima i korovom. Besmisao je potpuno istisnuo smisao, jedino važno je potcrtati razliku i istrajavati u nemogućnosti da od razlike kao svako zrelo društvo napravimo prednost, a ne nepremostivu prepreku na putu ka beskonačnoj privremenosti.
Ljudi u Bosni i Hercegovini nisu najlošiji ljudski materijal na svijetu, dobrodušni su to ljudi koji znaju oduševiti gostoljubivošću i dobrotom, humorom. Isti ti i takvi ljudi će se bez ikakvog ustezanja pohvatati za vratove, na sreću uglavnom virtuelno, ne bi li dokazali i pokazali da su u pravu, ratujući mitovima i besmislicama, kao što je i ova o Tvrtku i čiji je.
Sav ovaj virtuelni metež decenijama iscrpljuje preostale, ova histerija koja ništa ne olakšava i koja ne jenjava, upravo nalik srednjem vijeku, sa narodima i ljudima nezrelim da se sa bilo kojim osjećanjem suoči staloženo i normalno, već samo i isključivo stihijski, ta nepodnošljiva lakoća ekstremnog ispoljavanja i ljubavi i mržnje, kao da sve ove vijekove opijeni živimo u nekoj kafani pred fajront… istovremeno, tako malo znamo, a sve ove godine se pravimo da znamo sve.
A ne znamo gotovo ništa.
