Uprkos dernjavi i krupnim rečima, stvar se polako rasvetljava. Ali, pošto je slučaj postao politički – principijelnosti mesta nema. Tragova, međutim, ima
U CENTRU AFERE: Ivica Dačić
Pitanja u vezi sa aferom oko onog kofera sa 100.000 evra – sećate se toga? Onaj Simić, viceguverner? E, to! Ostaju bez odgovora i dalje. Ministar Jočić umeo je da na pisanje „Blica“ reaguje još pre nego što su te novine onomad izašle, ali ne ume da odgovori na više puta ponovljeno pitanje: zašto novac nije praćen do konačnog korisnika koji – očigledno – nije Dejan Simić? Zašto je policijska akcija te noći bila prekinuta? Deo javnosti može da ima – i ima – puno razumevanje za teškoće vlade koja počiva na koaliciji nespojivih stranaka i još besprincipijelnijoj skupštinskoj podršci socijalista; bivši premijer, Zoran Živković je u poslednjem „Utisku nedelje“ posle tri godine ćutanja, rekao da mu je Ivica Dačić tražio 50.000 evra mesečno za podršku tadašnjoj vladi i da ga je on odbio. Dačić je to sutradan demantovao. Da li je Dačića odbila i ova vlada? U svetlu tog pitanja jasnije je otkud Zagrađanin sa koferom kod Dejana Simića tog kobnog 11. januara uveče. Po svemu sudeći, mehanizam poslovanja koalicione firme „Rogovi i kopita“ d.o.o. počinje da se nazire dosta precizno; da ne kažemo da postaje transparentan, kako se to danas zove.
Dakle: pošto je guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić, u nastupu proročkog nadahnuća, prošle nedelje najavio da će „prema poslednjim informacijama“ kojima raspolaže, „Simiću biti produžen pritvor“ (Zagrađanina i ne pominje; a i zašto bi?), tako se i desilo. Kaže da za trideset dana nisu mogli da se ispitaju svi svedoci; dobro, mada ne verujemo: za trideset dana marljiv istražni sudija može da ispita mnogo svedoka. Nije, naime, problem u svedocima, nego u pitanjima.
Na primer: trebalo bi se raspitati ko je sve 9. januara 2006. tražio i dobio kiparsku vizu? Pa onda, ko se raspitivao kako se otvara račun u kiparskoj banci Laiki (inače, pod drugim prethodnim imenom, omiljenoj banci Borke Vučić, u ona lepa vremena kad je kod nje počinjao obećavajuću karijeru Dušan Lalić)? Pa, da li je neko od interesantnih lica rezervisalo avionske karte za Larnaku na Kipru tih kritičnih dana, od 9. do 12. januara 2006. i ko?
Zašto? Zato što je krajem prošle ili početkom ove godine u izvesnom hotelu u Limasolu, Kipar, došlo do sastanka između ovdašnjih interesantnih lica i izraelskih poslovnih partnera; na tom sastanku navodno je ugovoren mehanizam isplate ostatka do dva miliona evra po dogovoru Cizelj & Pijevčević & TBI Grupa s jedne, a Dejan Simić i oni koje on zastupa, s druge strane. Dakle, nameštaljka, navlakuša, bila je precizirana i planirana još malo ranije nego što je to izgledalo ako se držimo zvaničnih podataka. Nikakvo čudo, kad čovek razmisli: ako je već stvoren adhoc dogovor unutar bankarsko-finansijske zajednice da se konačno odupru iznudama, onda se to radi ozbiljno i na način uverljiv, pa i do Limasola. Kad čovek pogleda – sasvim logično: analiza cene i koristi (cost/benefitanalysis), uobičajena bankarska metoda, očigledno je bila pozitivna. Lakše je investirati 100.000 evra (koje posle dobijemo natrag od policije) i plaćati po Kipru hotelske račune umetnicima, nego platiti reket od dva miliona… Sve se to dade proveriti sasvim lako, samo ako ima ko će i ako ima koga da ga pusti da radi. Kao što se dade proveriti i ko je prekinuo planiranu akciju policije 11. januara uveče, kada je trebalo da se privedu Radovan Jelašić i Dušan Lalić (to je onaj zet čija je „najveća greška što se oženio Labusovom ćerkom“, što reče Mlađan Dinkić pre neki dan, a Labus se nije složio, ha, ha, ha! slatko su se nasmejali obojica, pred kamerama; mnogo smešno, zaista).
Tek u utorak 14. februara 2006. saznali smo da je još 2. februara iste godine guverner Jelašić imao zabrinjavajući doživljaj dok se vozio ka Topčiderskoj zvezdi u „opel astri“ (ne kaže se da li je privatna ili službena i ko je sve bio u vozilu): beli „mercedes benz“ presekao mu je put, stao, unazad udario u guvernerovo vozilo i zatim pobegao. Ne kaže se ništa na temu registarskog broja i tih detalja, ali Narodna banka Srbije u saopštenju za javnost izražava svoju zabrinutost… To je već nešto za ministra unutrašnjih poslova Jočića: malo li mu je ono što već ima na vratu u vezi i oko Narodne banke; samo mu je još ovo trebalo, sa celih 12 dana zakašnjenja, pritom. Osim ako mu nisu odmah javili, a tek u utorak objavili ostatku Srbije.
U međuvremenu došlo se do još dva zanimljiva podatka.
„Vreme“ je u prošlom broju pominjalo slučaj Miroljuba Aleksića, vlasnika A banke i subotičkog Pionira, onog koji je demantovao da je bio reketiran – mada ga još niko nije pomenuo, ali se zato žalio Amerikancima, pa su ga posle reketaši iz Narodne banke Srbije ostavili na miru. Policija je po saznanju autora ovog teksta u posedu snimka jednog od mnogih telefonskih razgovora između Radovana Jelašića i Dejana Simića. U jednom trenutku Jelašić na tom snimku kaže Simiću (reč je o Kreditno-eksportnoj banci Sekule Pijevčevića): „Vodi računa kako razgovaraš s njima, da ne prođemo ponovo kao u slučaju A banke“…
Drugi podatak je takođe ilustrativan: jedna od žešće reketiranih kompanija bilo je SIM osiguranje („Semberija i Majevica“; jedna višestruko zanimljiva firma iz Bijeljine) u vlasništvu čuvenog bijeljinskog tajkuna Gavrila Bobara, koji još nije demantovao da je plaćao reket; valjda će sada. Dakle, to beogradsko SIM osiguranje, koje je po svim kriterijumima za osiguravajuća društva (a kontrolor je Narodna banka Srbije) trebalo odavno da izgubi dozvolu, bilo je kažnjeno (kao i A banka prošle godine) samo „privremenim merama pooštrene kontrole na šest meseci“… Poruka je jasna.
Mehanizam poslovanja koalicione firme „Rogovi i kopita“ d.o.o. ocrtava se, po tim saznanjima dosta jasno: pošto možemo da vas ugrozimo (kao Sekulu Pijevčevića koji sada kuka da mu je banka likvidna, ali mu ne daju dozvolu, pa ne može ni komunalije da plati, a kamoli deponente), bolje da platite koliko vas zacepimo. Inače…
A Ivica Dačić će se već ugraditi koliko treba; samo da vlada ne padne.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Studenti su pobedili u 22 grada, a SNS u svega dva. Bivša vladajuća partija zadržala je pak ogromnu većinu na Kosovu i u zatvorima. Štaviše, u zatvorima (gde su osvojili 66 odsto) broj glasova im je porastao u odnosu na 2023. godinu. Pojedini cene da do sledećih izbora taj procenat može skočiti i do 90 odsto. Zatim, u Novom Pazaru, SL je osvojio 38,7 odsto glasova, čime je ostvario bolji rezultat od stranke Rasima Ljajića za 18 odsto, a od Aleksandra Vučića za 20 odsto, što je značajan pokazatelj toga da je, između mnogih drugih, prevazišla i etničke i lokalne podele, koje su mnogi političari namerno gajili
Istraživanja pokazuju da je prava noćna mora promeniti sistem vlasti koji se zasniva na kontroli celog društva, od pravosuđa, preko regulatornih tela i državnih preduzeća, sve do mreža subjekata koji upravljaju javnom imovinom, a nalaze se izvan neposredne kontrole vlade. Ne zaboravimo da je vučićizam prodro do kontrole javnih toaleta
Intervju: Spasoje Vulević, bivši komandant Specijalne antiterorističke jedinice
“Instrukcije komandanata bile su da se spreme za odbranu institucija po svaku cenu”, kaže za “Vreme” Spasoje Vulević, koji navodi da je u izbornoj noći bilo angažovano oko 4000 policajaca. Govori o tome kako je izbegnut sukob sa građanima, šta je preko policijske radio-veze čuo 15. marta i zašto je odbio da SAJ izvede na blokade. Upozorava da se ne sme ponoviti greška posle 5. oktobra i da bez ozbiljne lustracije nema reforme policije
Dok izborni pobednici ne preuzmu dizgine, odlazeći režim drži razne poluge moći i ima vremena da još krade i zametne tragove. Naprednjaci u deluziji čak tvrde da će biti obična opozicija. Ali, ništa od toga neće im proći glatko
Po Vučićevom dolasku na vlast otprilike pola Demokratske stranke prešlo je na mračnu stranu i mora im se priznati da su se, kao pravi konvertiti spremni da iskažu tvrdu lojalnost, naročito istakli. Evo Gorana Vesića, na primer. Ili onog ambasadora u Americi Dragana Šutanovca. O Nebojši doktoru Krstiću da i ne govorimo. Sada se, kao što vidimo, prvi preporučio – ni manje ni više – Milorad Dodik lično
Moja čast zove se odanost, stajalo je na metalnim kopčama na opasačima esesovaca, čime su naglašavali vernost Adolfu Hitleru. Batinaški odredi esenesovaca umesto partijskih oznaka nosili su fantomke na glavi. Njihova odanost bila je izražena u evrima.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.