Svi u poslu otkad sebe, i od mali’ nogu, svako ima svoju rupu, i kopaju ugalj, ne kradu, i ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi
Posle Stepojevca, od Beograda, na Ibarskoj magistrali, putokaz pokazuje da su desno kopovi rudnika „Kolubara“. Put uglavnom ide pravo, s obe strane, i tamo dalje, ogromni bageri koji preko traka transportuju tzv. otkrivku, sloj zemlje koji treba da se otkloni da bi se došlo do uglja. Posle desetak kilometara Kalenić, nedaleko termoelektrana Kolubara B, koja je već dvadesetak godina u izgradnji. Uz put niz kuća, naselje Mlaka, pripada Keleniću, opština Ub, sa mahom romskim stanovništvom.
KO SA SVOJIMA: Pred kućom, na iskraju naselja, mlađi muškarac. Pitamo za temu, gde Romi kopaju ugalj. Neposredan, radoznao, samo pita, gde njega potrefismo, i predstavlja se, Slaviša, o to zna sve, doskora i sam kop’o ugalj, veliki pos’o, odust’o kad se zaposlio u Ubu, u gradskoj čistoći, sad u cisternu vozi vodu za nekoliko sela u ovom kraju. Seda u auto, ‘oće pokaže, težak je to pos’o, treba doći do uglja, kad se dođe, testerama se seče, vadi, tovari u traktore i gumarabe, i vozi. Pa prodaju, „tamić“ šest do sedam hiljada dinara, a u „tamić“ stanu dve, dve i po tone. Od toga svi žive, radi nekoliko kuća, pre svi radili. Jašta nego i’ je jurila milicija, oduzimala ugalj, sad i’ nešto ne diraju.
PROCES PROIZVODNJE: Silazak u rupu,…
Skrećemo sa asvalta na zemljani put, ogromna brda jalovine se primakla, Slaviša nastavlja, tu pre kopala mehanizacija, sad otišla deset kilometara dalje, oni nastavili da kopaju, kad imaju sreće mogu da iskopaju dva-tri „tamića“ na dan. Stadosmo, nema više puta, Slaviša objašnjava da tu planirana regionalna deponija za deset opština, stazicom, kroz šikaru, uputismo se nizbrdo. Dok silazimo nastavlja, bila i televizija da i’ slika, nije Pink, pristiže nas nekoliko Roma sa lopatama i ašovima, Slaviša odma’ stupa u konverzaciju, kaže da ovi veliki radnici jedu živu decu. Odgovaraju mu k’o svome, Da crkneš dabogda.
…isecanje uglja motornom testerom…
Silazimo do rupe u zemlji, dole se crni ugalj, pristigli uzimaju ašove, počinju da kopaju, pokazuju, da bi došli do uglja treba da kopaju nekoliko metara, da izvuku tu zemlju… Dalje, na iskraju brda jalovine, još nekoliko rupa, negde se došlo do uglja, negde tek počeli da kopaju zemlju. Vodič Slaviša, neposredan, ko sa svojima, i sagovornici mu uzvraćaju na isti način, J.. ti majku cigansku. Vodič na usluzi, trudi se da objasni postupak rada, skinu zemlju, onda seku, tovare i vuku, dvojica nezadovoljna što došla „televizija“, jedan će Slaviši, J…. te usta ciganska, ćuti…
…i utovar na „tamić“
Vraćamo se do prve rupe, oni što jedu živu decu kooperativniji, jedan će, dok pokazuje kol’ko treba da se kopa, muka živa, drugi, iz rupe, pita, koja je to „televizija“, govori dok kopa, to njegova dedovina, što ne bi kop’o, četvoro dece, mora se. Kako je bilo pre podne, saznajemo da se trenutno izvode samo pripremni radovi, ugalj se vadi kasnije, trebalo bi u drugom delu dana. Vraćamo se, Slaviša nastavlja, ima tu svega, bude da ko pre dođe počne da vadi ugalj, iako nije njegova rupa, pa bude svađe, tuče, u tu rabotu prednjače žene, kako samo te brane svoju rupu… I to nije sve, zna milicija da bane, oduzme ugalj, naplati kaznu, jer niko nema registrovan traktor, gumarabu.
DA IZAĐE NA NOVINE: Po podne opet po Slavišu, ne buni se, poštuje svaki pos’o. Nastavlja sa pričom, sa miliciju imali najviše problema, oteraju i’, oni se vrate kad odu, i sve tako, šta će ljudi kad moraju. A kako znaju gde da kopaju, znaju, tu „Kolubara“ kopala pa otišla, znaju da je tu ugalj, čim su rudari otišli, oni nastavili, nekad u rupi bude uglja za nekoliko „tamića“, nekad samo za jedan.
Siđemo opet do oni’ rupa, dvojica se bakću oko traktora, pitaju, jel’ opet televizija. Nemaju protiv, pitaju, eto, menjaju gumu, od jutros. Stadoše biju i udaraju nekim čekićima, nikako urade što naumili, skinu točak. Od Vasića su, tu, iz Mlake, otac i sin, treba tovare ugalj, traktor i’ jebava ceo dan. Stariji Vasić, dok bije po točak, odgovara na pitanje, otkad u poslu, otkad su izašli iz one stvari, od mali’ nogu, šta ima da se kaže, kopaju, kopaju, ne kradu, ne prose, ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi. Slaviša se nadovezuje, pošten svet, nisu ko oni Cigani što žive u kartoni kod Sajmišta, bio tamo, tamo mu svastika, pašenog mu rek’o da čeka stan, leži u kartoni i čeka stan, majku mu njegovu, a ovde ljudi zdravlje izgubiše u blato i prašinu. Nekako odvrnuše onaj veliki traktorski točak, treba krpe gumu, mlađi Vasić nas upoznaje da će sa ravnjačem, ovećim plehom, da izvlači zemlju, i da ga slikamo, da izađe na novine, da svi vide kako se muče.
Sunce uze ubrzano pada, sa te strane, onim vencem jalovine, stadoše da se primiču traktori sa prikolicama i gumarabama. Svako priđe svojoj rupi. U prvu rupu siđoše dvojica, površina ukazanog uglja bila je kompaktna, treći, sa beli šešir, neki svilen šal oko vrata, tetoviranim jelenom na levoj podlaktici, je sedeo iznad njih, na obodu rupe. Ovaj sa šeširom, sa cigaru i pivo, što je bio ponad rupe, uze reč, žalio se on, da i’ puste na miru da rade, dolazila i televizija, dovodio je onaj poslanik Glišić, što bio u radikali, da se to pusti, da vidi narod. A nije lako, treba skinuti pet metara zemlje, prvo ašovima, kad naiđu na šoder, onda tuku krampovima. I on je od Vasića, Vasići najviše rade, rade odavno, čet’ri-pet godina su u rupi, ugalj dobar, prva klasa. Jedan od onih što su bili u rupi stade motornom testerom da seče ugalj, na velike kocke, oblak prašine je izlazio o’zdo.
Čovek sa oboda rupe je nastavlj’o, seku testerom, cepaju, tovare, malo za prodaju, malo za nji’, ali branu, bio i na sudu, bio i taj direktor, pita njega sudija, što dira ljude. Im’o i advokata, advokat rek’o da od toga živu, nemaju zemlju, kopaju ugalj. Šta će, sto kuća u naselju, malo ko zaposlen, totalno nemaju, ima tri sina. Ovi u rupi, što seku testerom ugalj, nisu mu familija, rade za njega, šta za njega, rade za nj’, on je sa traktor. On je Vasić, Ljubomir, zovu ga Ljube, muzika ništa, ne bave se muzikom, muzika samo na televizor i kad su svadbe, jelena tetovir’o kad bio u armiju, u Prilep, inžinjerija, pravio mostove na Vardar, sve dao za državu, a oni ne daju da živi. Kad je kop otiš’o odavde, pit’o sudija, ima li kablova tamo, ima li bageri, kamioni, nema, i rek’o sudija da radi dalje, tak’a presuda. Dobio i troškove na sudu, nije ‘teo naplati, advokat mu bio Tadić, sa Uba, najbolji, on advokat i za Cane Subotić, on je glavni.
Išli su u Kopove, kod direktor, kod šef na portiri da i’ ne diraju, portiri i savladaju, izbore se sa nji’, ali oni zovu policiju, sa policiju nema zajebancija, kad policija ode, opet rade. A bilo da im uzmu ugalj, teraju na vagu, istovare tamo, preko noći drugi Cigani sve pokradu, i ‘de tu pravda, oni rade, drugi kradu. Zadnji meseci i’ ne diraju, digli ruke, valjda će ti izbori, žalio se on radikali, bio mu Vučić, nije u rupi, dole kod prodavnice, rek’o da će da vidi da i’ ne diraju. Šta ima tu, bageri su otišli, ovo zatrpano, nikakva krađa nije. On je Vasić, Ljube ga zovu, nema posla, od čega da žive, žive od taj ugalj, šta da rade, to im pos’o, pokazuje u rupu, vidite kako seku, cepaju, dižu buse.
Priđe jedan od druge rupe, da vidi šta se događa, traži cigaru, pita ima li ‘de posla, ima osam razreda, od Obrenovca, šta će, radi ovde da preživi, zaradi 500 dinara po prikolici. Ljube prezimena Vasić ustaje, prihvata se komada uglja, stavlja ih u prikolicu, da se vidi da i Ljube radi. Nastavlja sa računicu i drugi račun, skupo gorivo, lanac na testeru ima tri’es’ zuba, treba to naoštriti, pa pet kila benzina, ulje, gorivo u traktor, kad sabere, kad oduzme, ništa, za ‘leba i za cigare. Bolje ovo da rade nego razbijaju prodavnice, kradu kabal po kopovima. Vasići to ne rade, ne kradu, oni žive od svoj znoj, ubaci još jedan komad uglja u prikolicu i vrati se na položaj na obodu rupe. O’zgo, od horizonta, sa onih brda jalovina, silazilo je još nekoliko traktora sa prikolicama i vezanim gumarabama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!