Svi u poslu otkad sebe, i od mali’ nogu, svako ima svoju rupu, i kopaju ugalj, ne kradu, i ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi
Posle Stepojevca, od Beograda, na Ibarskoj magistrali, putokaz pokazuje da su desno kopovi rudnika „Kolubara“. Put uglavnom ide pravo, s obe strane, i tamo dalje, ogromni bageri koji preko traka transportuju tzv. otkrivku, sloj zemlje koji treba da se otkloni da bi se došlo do uglja. Posle desetak kilometara Kalenić, nedaleko termoelektrana Kolubara B, koja je već dvadesetak godina u izgradnji. Uz put niz kuća, naselje Mlaka, pripada Keleniću, opština Ub, sa mahom romskim stanovništvom.
KO SA SVOJIMA: Pred kućom, na iskraju naselja, mlađi muškarac. Pitamo za temu, gde Romi kopaju ugalj. Neposredan, radoznao, samo pita, gde njega potrefismo, i predstavlja se, Slaviša, o to zna sve, doskora i sam kop’o ugalj, veliki pos’o, odust’o kad se zaposlio u Ubu, u gradskoj čistoći, sad u cisternu vozi vodu za nekoliko sela u ovom kraju. Seda u auto, ‘oće pokaže, težak je to pos’o, treba doći do uglja, kad se dođe, testerama se seče, vadi, tovari u traktore i gumarabe, i vozi. Pa prodaju, „tamić“ šest do sedam hiljada dinara, a u „tamić“ stanu dve, dve i po tone. Od toga svi žive, radi nekoliko kuća, pre svi radili. Jašta nego i’ je jurila milicija, oduzimala ugalj, sad i’ nešto ne diraju.
PROCES PROIZVODNJE: Silazak u rupu,…
Skrećemo sa asvalta na zemljani put, ogromna brda jalovine se primakla, Slaviša nastavlja, tu pre kopala mehanizacija, sad otišla deset kilometara dalje, oni nastavili da kopaju, kad imaju sreće mogu da iskopaju dva-tri „tamića“ na dan. Stadosmo, nema više puta, Slaviša objašnjava da tu planirana regionalna deponija za deset opština, stazicom, kroz šikaru, uputismo se nizbrdo. Dok silazimo nastavlja, bila i televizija da i’ slika, nije Pink, pristiže nas nekoliko Roma sa lopatama i ašovima, Slaviša odma’ stupa u konverzaciju, kaže da ovi veliki radnici jedu živu decu. Odgovaraju mu k’o svome, Da crkneš dabogda.
…isecanje uglja motornom testerom…
Silazimo do rupe u zemlji, dole se crni ugalj, pristigli uzimaju ašove, počinju da kopaju, pokazuju, da bi došli do uglja treba da kopaju nekoliko metara, da izvuku tu zemlju… Dalje, na iskraju brda jalovine, još nekoliko rupa, negde se došlo do uglja, negde tek počeli da kopaju zemlju. Vodič Slaviša, neposredan, ko sa svojima, i sagovornici mu uzvraćaju na isti način, J.. ti majku cigansku. Vodič na usluzi, trudi se da objasni postupak rada, skinu zemlju, onda seku, tovare i vuku, dvojica nezadovoljna što došla „televizija“, jedan će Slaviši, J…. te usta ciganska, ćuti…
…i utovar na „tamić“
Vraćamo se do prve rupe, oni što jedu živu decu kooperativniji, jedan će, dok pokazuje kol’ko treba da se kopa, muka živa, drugi, iz rupe, pita, koja je to „televizija“, govori dok kopa, to njegova dedovina, što ne bi kop’o, četvoro dece, mora se. Kako je bilo pre podne, saznajemo da se trenutno izvode samo pripremni radovi, ugalj se vadi kasnije, trebalo bi u drugom delu dana. Vraćamo se, Slaviša nastavlja, ima tu svega, bude da ko pre dođe počne da vadi ugalj, iako nije njegova rupa, pa bude svađe, tuče, u tu rabotu prednjače žene, kako samo te brane svoju rupu… I to nije sve, zna milicija da bane, oduzme ugalj, naplati kaznu, jer niko nema registrovan traktor, gumarabu.
DA IZAĐE NA NOVINE: Po podne opet po Slavišu, ne buni se, poštuje svaki pos’o. Nastavlja sa pričom, sa miliciju imali najviše problema, oteraju i’, oni se vrate kad odu, i sve tako, šta će ljudi kad moraju. A kako znaju gde da kopaju, znaju, tu „Kolubara“ kopala pa otišla, znaju da je tu ugalj, čim su rudari otišli, oni nastavili, nekad u rupi bude uglja za nekoliko „tamića“, nekad samo za jedan.
Siđemo opet do oni’ rupa, dvojica se bakću oko traktora, pitaju, jel’ opet televizija. Nemaju protiv, pitaju, eto, menjaju gumu, od jutros. Stadoše biju i udaraju nekim čekićima, nikako urade što naumili, skinu točak. Od Vasića su, tu, iz Mlake, otac i sin, treba tovare ugalj, traktor i’ jebava ceo dan. Stariji Vasić, dok bije po točak, odgovara na pitanje, otkad u poslu, otkad su izašli iz one stvari, od mali’ nogu, šta ima da se kaže, kopaju, kopaju, ne kradu, ne prose, ne diraju nikoga, da nije uglja ne znaju šta bi. Slaviša se nadovezuje, pošten svet, nisu ko oni Cigani što žive u kartoni kod Sajmišta, bio tamo, tamo mu svastika, pašenog mu rek’o da čeka stan, leži u kartoni i čeka stan, majku mu njegovu, a ovde ljudi zdravlje izgubiše u blato i prašinu. Nekako odvrnuše onaj veliki traktorski točak, treba krpe gumu, mlađi Vasić nas upoznaje da će sa ravnjačem, ovećim plehom, da izvlači zemlju, i da ga slikamo, da izađe na novine, da svi vide kako se muče.
Sunce uze ubrzano pada, sa te strane, onim vencem jalovine, stadoše da se primiču traktori sa prikolicama i gumarabama. Svako priđe svojoj rupi. U prvu rupu siđoše dvojica, površina ukazanog uglja bila je kompaktna, treći, sa beli šešir, neki svilen šal oko vrata, tetoviranim jelenom na levoj podlaktici, je sedeo iznad njih, na obodu rupe. Ovaj sa šeširom, sa cigaru i pivo, što je bio ponad rupe, uze reč, žalio se on, da i’ puste na miru da rade, dolazila i televizija, dovodio je onaj poslanik Glišić, što bio u radikali, da se to pusti, da vidi narod. A nije lako, treba skinuti pet metara zemlje, prvo ašovima, kad naiđu na šoder, onda tuku krampovima. I on je od Vasića, Vasići najviše rade, rade odavno, čet’ri-pet godina su u rupi, ugalj dobar, prva klasa. Jedan od onih što su bili u rupi stade motornom testerom da seče ugalj, na velike kocke, oblak prašine je izlazio o’zdo.
Čovek sa oboda rupe je nastavlj’o, seku testerom, cepaju, tovare, malo za prodaju, malo za nji’, ali branu, bio i na sudu, bio i taj direktor, pita njega sudija, što dira ljude. Im’o i advokata, advokat rek’o da od toga živu, nemaju zemlju, kopaju ugalj. Šta će, sto kuća u naselju, malo ko zaposlen, totalno nemaju, ima tri sina. Ovi u rupi, što seku testerom ugalj, nisu mu familija, rade za njega, šta za njega, rade za nj’, on je sa traktor. On je Vasić, Ljubomir, zovu ga Ljube, muzika ništa, ne bave se muzikom, muzika samo na televizor i kad su svadbe, jelena tetovir’o kad bio u armiju, u Prilep, inžinjerija, pravio mostove na Vardar, sve dao za državu, a oni ne daju da živi. Kad je kop otiš’o odavde, pit’o sudija, ima li kablova tamo, ima li bageri, kamioni, nema, i rek’o sudija da radi dalje, tak’a presuda. Dobio i troškove na sudu, nije ‘teo naplati, advokat mu bio Tadić, sa Uba, najbolji, on advokat i za Cane Subotić, on je glavni.
Išli su u Kopove, kod direktor, kod šef na portiri da i’ ne diraju, portiri i savladaju, izbore se sa nji’, ali oni zovu policiju, sa policiju nema zajebancija, kad policija ode, opet rade. A bilo da im uzmu ugalj, teraju na vagu, istovare tamo, preko noći drugi Cigani sve pokradu, i ‘de tu pravda, oni rade, drugi kradu. Zadnji meseci i’ ne diraju, digli ruke, valjda će ti izbori, žalio se on radikali, bio mu Vučić, nije u rupi, dole kod prodavnice, rek’o da će da vidi da i’ ne diraju. Šta ima tu, bageri su otišli, ovo zatrpano, nikakva krađa nije. On je Vasić, Ljube ga zovu, nema posla, od čega da žive, žive od taj ugalj, šta da rade, to im pos’o, pokazuje u rupu, vidite kako seku, cepaju, dižu buse.
Priđe jedan od druge rupe, da vidi šta se događa, traži cigaru, pita ima li ‘de posla, ima osam razreda, od Obrenovca, šta će, radi ovde da preživi, zaradi 500 dinara po prikolici. Ljube prezimena Vasić ustaje, prihvata se komada uglja, stavlja ih u prikolicu, da se vidi da i Ljube radi. Nastavlja sa računicu i drugi račun, skupo gorivo, lanac na testeru ima tri’es’ zuba, treba to naoštriti, pa pet kila benzina, ulje, gorivo u traktor, kad sabere, kad oduzme, ništa, za ‘leba i za cigare. Bolje ovo da rade nego razbijaju prodavnice, kradu kabal po kopovima. Vasići to ne rade, ne kradu, oni žive od svoj znoj, ubaci još jedan komad uglja u prikolicu i vrati se na položaj na obodu rupe. O’zgo, od horizonta, sa onih brda jalovina, silazilo je još nekoliko traktora sa prikolicama i vezanim gumarabama.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!