Duplo uživanje
„Vreme” pre vremena: Novogodišnji dvobroj već u sredu na kiosku
Novogodišnji dvobroj „Vremena“ na većem broju strana donosi ekskluzivne intervjue i priče za uživanje
Čovek koji se dosad, kao begunac, godinama osvrtao oko sebe proveravajući da li ga je neko možda prepoznao, koji nije mnogo govorio, najednom je dobio priliku da priča o svemu i svačemu. Svemu onome što nije vezano za suštinu, za zločine i Haški tribunal; odatle te silne teme, od one ko je birao Miloševića do brade Brune Vekarića. Najednom je među ljudima koji su ga, kao prvo, nahranili i stavili u ljudske uslove, a kao drugo ga slušaju; dugo ga niko nije tako, pa makar i po službenoj dužnosti, slušao
Jedno je sigurno: Ratku Mladiću je u pritvoru Višeg suda u Beogradu u Ustaničkoj ulici bolje no što mu je bilo posljednjih godina u kojima se skrivao od pravde. Ministar Ivica Dačić kaže da je bio gladan – nahranili su ga, čak su mu u Tužilaštvu za ratne zločine ispunili želju da dobije jagode, bio je u lošem stanju – okupao se u pritvoru, bio je bez liječničke njege – promptno su mu napravili sve neophodne pretrage.
Vidio je, odmah po pritvaranju, i porodicu koja je – kao i on – tvrdila da se nisu vidjeli godinama; to će, nadajmo se, potvrditi ili opovrgnuti predstojeća istraga tko je sve Mladiću pomagao da se godinama krije. No, svakako, porodica je ustanovila da je ipak živ – nema tako dugo da je tražila da ga se sudski proglasi mrtvim – pa bi bila nadasve zanimljiva pravna situacija da je sud tom (prilično naivnom, mora se primijetiti) zahtjevu udovoljio, jer kako hapsiti, kako ispitivati, kako izručivati Haškom tribunalu mrtvoga čovjeka…
U svakom slučaju, tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević raspričao se ovih dana po medijima, što inače baš i nije „prirodno stanje“, najavljujući da bi sad rado otvorio one dvije flaše vina koje u njegovom uredu – kako je „Vreme“ pisalo pred koju godinu – čekaju Karlu del Ponte. Na jednoj flaši je, još za njena mandata, naljepnica s fotografijom Radovana Karadžića, na drugoj naljepnica s fotografijom Ratka Mladića. U svakom slučaju, oboje bi – i tužilac Vukčević i bivša haška tužiteljica Del Ponte – s razlogom nazdravili; svi se sjećamo one mantre koju je stalno ponavljala pri odlascima iz Beograda: „Hocu Mladica!“
OČEKIVANI ODGOVORI I UTISCI: Kako god, od četvrtka otkako je Mladić doveden u pritvorsku jedinicu u Ustaničkoj ulici, ispred zgrade Specijalnog suda vlada kaos, uglavnom novinarski. Silne ekipe, naše i strane, pokušavaju doznati informaciju više, takmičeći se poslije po medijima tko će u svoje izvještaje ugraditi više žutila. U svemu tome, ponovo su – kao i u slučaju dr Dragana Dabića to jest Radovana Karadžića – žrtve gurnute u drugi plan, kao i brojne lokacije zločina za koje Haški tribunal tereti Mladića, pa i Srebrenica; važnije je da li se haški optuženik postarao, da li je imao jedan ili tri moždana udara, da li su mu se prijele jagode ili se zaželio neke (ruske) literature.
Pred istražnim sucem i tužiocem Mladić je rekao upravo ono što se očekivalo: da ne priznaje Haški sud – odbio je i primiti optužnicu (što ništa u procesnom smislu u postupku izručenja ne znači) – i da nije kriv jer „on nije nikoga ubio“, a da oni koji su ubijali u ratu trebaju odgovarati. Sve ostalo je bez značaja: i to tko je birao Miloševića (s kojim se gadno sukobio krajem rata) i to da se njemu sviđa „ona mala“ Jelena Karleuša.
Nadležni su se – ovi u Tužilaštvu, kao i istražni sudac – odlučili da Mladiću priušte maksimum ljudskih prava pritvorenika (nažalost, inače to nije slučaj u našim uvjetima), pa su mu odmah dali mogućnost da vidi porodicu i usput ispunili želje, od jagoda do televizora u pritvorskoj sobi, ali i liječničkih pregleda koji su, s obzirom na njegovo fizičko (ne i psihičko) stanje, bili neophodni. Oni koji su ga vidjeli ovih dana u zgradi suda kažu da se u licu i nije tako mnogo promijenio, uostalom, javnost je vidjela snimke, ali da je fizički posve propao; teško hoda, kao netko mnogo stariji no što je on, i posve je jasno da takav ni na kakvoj „građevini“ nije mogao raditi za 1300 dinara dnevno, kao što su to žutilo i budalaštine prosuli neki mediji ovih dana.
Upravo zbog tog vanjskog dojma, porodica – supruga Bosiljka i sin Darko – i advokat Miloš Šaljić tvrde da je on toliko bolestan da nije sposoban za suđenje, pogotovo ono haško. Traže i razne doktore, ruske i posebno odabrane iz Srbije, pa je tako sud dozvolio šefici parlamenta, inače stručnjakinji psihijatrijske struke Slavici Đukić Dejanović, da posjeti Mladića i da s njim provede neko vrijeme u razgovoru. Jasno, ona o tome, pozivajući se na liječničku tajnu (s pravom), nije htjela govoriti medijima, ali je pitanje otkud baš ona u toj ulozi i nije li tu posrijedi bar nekakav sukob interesa. Isto važi i za ministra zdravstva (nekad obrane) dr Zorana Stankovića, koji je Mladića također posjetio u pritvoru u Ustaničkoj ulici; njemu bi eventualno tamo bilo mjesto da je sud onomad nasjeo na zahtjev da se Mladića proglasi umrlim, jer je Stanković „bezbolni doktor“, patolog, čiji se pacijenti nikad ne žale na bol i ostale trice koje muče nas još žive. (vidi tekst „Mladić u apoteci“ na strani 38)
U svemu tome, nastojanju porodice da odgodi izvjesno, nema ništa spornoga, da se razumijemo. Onomad, sredinom 80-ih godina, sin ratnog zločinca Andrije Artukovića, ministra policije tzv. Nezavisne Države Hrvatske također je povodom zagrebačkog suđenja njegovom ocu tvrdio da je ovaj nevin, da ne razumije što se u stvari zbiva i da je previše star i bolestan da bi pratio događanja u sudnici. Pozicija sina (ili kćeri, svejedno) posve je jasna – teško se pomiriti s činjenicom da ti je otac zlikovac koji je ojadio tolike porodice – i ljudski shvatljiva, ali sud je sud i činjenice su činjenice.
BRADA, PENZIJA I GROBLJE: Neki koji su ovih dana imali kontakt s Mladićem kažu da je, nasuprot njegovoj fizičkoj slabosti i bolestima koje su i liječnici ustanovili, on sasvim lucidan. Izvjesno je da je pratio medije svih ovih godina: prepoznavao je suce i tužioce po sudskim hodnicima dok su ga vodili od sudnice do pritvora koji je u istom kompleksu i – jer su benevolentni sudski stražari dozvolili kratkotrajno ćaskanje s onima koji su „zaslužili“ njegovu pažnju – pričao o onome što je mu se činilo važnim za konkretnu osobu. Jedan od tako „presretnutih“ na sudskom hodniku kaže: „Mijenja teme, ali u suštini suvislo priča“.
Jedan od javnosti poznatijih „faca“ iz Tužilaštva za ratne zločine, Bruno Vekarić, najprije portparol te institucije, a danas i sam zamjenik tužioca Vukčevića, imat će što pričati unucima: najprije ga je najtraženiji haški bjegunac ružno napao zbog njegove brade, da bi mu se idućega dana izvinjavao sve sa riječima: „Ti si kao moj sin Darko…“ Vjerojatno bi i bez te naknadne pameti i izvinjenja dobio jagode koje je tražio i koje su mu dostavljene u pritvorsku sobu.
Osim TV-a, jagoda, porodice Mladić je, po utisku nekih od onih koji su ga ovih dana vidjeli, dobio i priliku da – priča. Čovjek koji se dosad, kao bjegunac, godinama osvrtao oko sebe provjeravajući da li ga je netko možda prepoznao, koji nije mnogo govorio, najednom je dobio priliku da priča o svemu i svačemu. Svemu onome što nije vezano za suštinu, za zločine i Haški tribunal; odatle te silne teme, od one tko je birao Miloševića, do brade Bruna Vekarića. Najednom je među ljudima koji su ga, kao prvo, nahranili i stavili u ljudske uvjete, a kao drugo ga slušaju; dugo ga nitko tako nije, pa makar i po službenoj dužnosti, slušao.
Očuvanoj pameti haškog optuženika Ratka Mladića u prilog govore još dvije činjenice. Prva, da se odmah poduhvatio pitanja svoje generalske penzije koja je zakonski zamrznuta prije nekoliko godina (navodno je novac u depozitu, a uvjet za odmrzavanje tog zakonski stečenoga prava bio je da on postane dostupan organima gonjenja), i druga, da mu se dozvoli da ode na grob kćerke Ane, koja se ubila njegovim službenim pištoljem 1994. godine. Prvi zahtjev, penzija, bit će posve sigurno pozitivno riješen: penzija je bila zamrznuta temeljem zakona, ali i činjenice da je ovlaštenje članu porodice za njeno podizanje bilo isteklo, što je sve u ovom trenutku lako rješivo, pogotovo u našoj državi i pogotovo zato što Ratko Mladić nije običan građanin, nego dugogodišnji najvažniji čovjek u Srbiji. Drugi zahtjev, odlazak na kćerkin grob, nešto je drugačija priča. Za njegovo ostvarenje, usprkos načelnim pozitivnim zvucima nadležnih, valjalo bi dići silne policijske snage na noge, uz još silnije sigurnosne rizike i zato je, kako kažu izvori „Vremena“, u ovom trenutku – nedjelja navečer, kad se zaključuje ovaj broj – teško povjerovati da će i toj želji haškog optuženika biti ostvarena, iako je svima jasno da kad on jednom, uskoro, ode u Den Hag, više nikada neće vidjeti Srbiju, ne zbog sadašnjeg zdravstvenog stanja (mnogi su u Sheveningenu naglo ozdravili od dotadašnjih teških boljki), već zbog optužbi i presuda koje su mnogima iz Mladićevog šinjela već izrečene.
Uostalom, kažu neki za koje činjenica Mladićevog hapšenja i izručenja znači pravdu, imao je tolike godine da obiđe grob svoje jedinice, kao i toliko sezona jagoda prije ove godine 2011. koja asocira na naslov jednog davnog filma: „Jagode i krv“.
Novogodišnji dvobroj „Vremena“ na većem broju strana donosi ekskluzivne intervjue i priče za uživanje
Mladi ljudi traže da „životi budu važniji od korupcije, a vladajuća partija na to šalje svoje batinaše“, kaže glumac Nikola Đuričko
Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Kako se osećaju i šta danas misle roditelji i braća i sestre mladića pobijenih 14. decembra 1998. godine u Peći? Zbog čega je Aleksandar Vučić 2013. izjavio da ima saznanja da ovaj zločin nisu izvršile osobe albanske, već srpske nacionalnosti? Zašto nikad nije htio da primi porodice žrtava i, uprkos više puta ponovljenim obećanjima, podeli s njima informacije za koje je tvrdio da ih poseduje? I dokle je stigla istraga o ovom zločinu
Srednje ocene (pa i ocene uopšte) više skoro ništa ne znače jer SNS armija ocenjuje slično kao što i glasa. Dakle, “Aci pet, njima svima jedan (ili nula, ako može, obavezno nula)”. A naročito onima koji se u nekom trenutku izdvajaju kao akutno ili potencijalno opasni po režim. Što znači da se lavina negativnih ocena dobijena od strane režimskih glasača može tretirati maltene i kao svojevrsni opozicioni orden. Hoću reći da je u ocenjivanju sve manje nijansi, a upravo su nijanse ovde nekad bile važne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve