Mogla je da živi u nekoj bašti. Mogla je da se nastani u nekoj garsonjeri, u nekom novobeogradskom soliteru. Mogla je da završi i na selu. Umesto svega toga, završila je na najvišem mestu. Tako je to kad ti sudbina nameni da se svidiš jednom predsedniku...
Ona živi u zgradi Predsedništva, na Andrićevom vencu u Beogradu. Iako se oko nje odvijaju diplomatski susreti i pišu važna saopštenja, izgleda da je se čitava ta stvar ne tiče baš previše. Voli da se igra loptama od zgužvanog papira, da pozira fotoreporterima i da leži na računarima. Zove se Micika, nauka je, kao i sve druge domaće mačke, klasifikuje pod nazivom FelisCatus, a njen vlasnik je predsednik Srbije Boris Tadić. U sklopu akcije usvajanja životinja koju je organizovala grupa za zaštitu životinja ORKA, predsedniku je 14. juna 2006. za oko zapala baš ona. Pošto je mače bilo još malo, nije se znalo ni kojeg je pola, ali ni gde će, kako, i o čijem trošku živeti usvojeno mače.
Dve sedmice kasnije, poznato je sve. Micika je definitivno žensko (kaže veterinar). Živi u kancelariji pres službe Predsedništva (kaže prizor njenih posuda za vršenje nužde i hranu postavljen uz gomilu kutija s pres materijalom). Konačno, Micika nije na teretu državnog budžeta. U pres službi kažu da hranu za mače sami kupuju, kao i da su iz svog džepa platili korito za vršenje nužde i posip sa lavandom koji se stavlja u korito. Bez obzira na činjenicu da je mače usvojio predsednik i da bi stoga on trebalo da se i brine o njemu, čini se da nikome u pres službi ne smeta što je Micika pala njima na teret – pošto prede čim je neko pomazi, pošto joj ne smeta ni buka, ni gužva, vrlo brzo postala je miljenica u kancelariji koja se nalazi na dvadesetak metara od čuvenog predsedničkog kanabeta. Naravno, boravak mačeta u prostorijama koje nisu predviđene za takvog stanara, ponekad izaziva probleme – zaposleni u pres službi moraju da vode računa da zatvaraju vrata, da ne zaborave da zatvore prozore kad izlaze ili da u žurbi slučajno ne stanu Miciki na rep.
MICIKA: Sa vlasnikom Borisom Tadićem…
Inače, priča o mačetu u Predsedništvu već je dospela u sve moguće i nemoguće medije, a obrađena je iz različitih aspekata – od pitanja o tome zašto zapravo Tadić usvaja mače, do onog očekivanog o tome da u Srbiji za predsednika postoje poslovi mnogo važniji od usvajanja nezbrinutih životinja. Ipak, kako god da okrenemo, čini se da je predsednik Srbije s Micikom napravio dobar potez. S jedne strane, priča je marketinški više nego uspešna, kako za predsednika tako i za ORKA čije akcije obično ne nailaze na ovoliko pažnje. S druge strane, bez obzira na to što u Srbiji zaista postoje mnogo važniji problemi, prijatno je saznanje da, eto, u životu postoje i neke druge, lepše stvari (konačno, činjenica da dvočlana ekipa „Vremena“ odlazi u Predsedništvo da bi se bavila jednom mačkom delovala je nezamislivo pre samo nekoliko godina). Jedina prava zamerka tiče se ponašanja novopečenog vlasnika, jer čak i u Srbiji, takvoj sakatoj kakva jeste, nebriga o stvorenju koje si usvojio predstavlja u najmanju ruku loš primer.
Predsednik, naime, ne posvećuje mnogo pažnje Miciki – kažu da od silnih sastanaka i putovanja nema vremena za to, ali da „ponekad dođe da je obiđe“.
…i u sopstvenoj prostoriji – kancelariji pres službe Predsedništva
Za sada se čini da Tadićeva mačka neće dugo živeti na visokom nivou, pošto ne postoji ideja da se ona u Predsedništvu zadrži za stalno. Kako nam je rečeno u pres službi, „ovo je ipak Predsedništvo“ i tu za odraslu (a samim tim i pravljenju problema sklonu) mačku nema mesta. Po svemu sudeći, udomiće je jedna službenica čija bi se deca jako radovala da postanu novi Micikini vlasnici. Čini se, dakle, da na Andrićevom vencu bar u smislu mačaka, nemaju nameru da kopiraju londonski Dauning strit 10. Na toj adresi, deleći prostor sa čak tri britanska premijera (Margaret Tačer, Džon Mejdžor i Toni Bler) godinama je živeo mačak Hemfri, čija je zvanična funkcija bila „mišolovac“, a iz budžeta premijerskog kabineta za njegovo izdržavanje izdvajano je 100 funti godišnje. Jednogodišnjeg skitnicu Hemfrija pronašao je službenik kabineta 1988, baš u trenutku kad je preminuo prethodni mišolovac Vilberfors – Hemfri je istog momenta stupio na dužnost koju je uspešno obavljao sve do 1997. U međuvremenu, praveći različite nestašluke (nestajao je, optuživali su ga da je zaslužan za nesrećnu smrt jedne patke u Sent Džejms parku…), Hemfri je postao miljenik nacije. Zbog toga nije ni čudo što je njegov odlazak iz Dauning strita izazvao priličnu političku krizu. Naime, u junu 1997, samo dve sedmice pošto je Toni Bler stupio na dužnost, krenule su glasine da se Hemfri i Blerova supruga Čeri nikako ne trpe i da će zbog toga zvanični mišolovac nestati sa scene. Komentari su bili tako žestoki, da su i novoizabrani premijer i njegova supruga bili prinuđeni da se fotografišu s mačkom kako bi pokazali da je on živ, zdrav i voljen. Tom prilikom i tim povodom oglasio se čak i portparol kabineta s konstatacijom da je „Hemfri kod svoje kuće“ i da će, „što se porodice Bler tiče, tu i ostati“. Ipak, već u novembru iste godine službenik koji je pronašao Hemfrija izjavio je da bi za mačka trebalo pronaći „stabilno kućno okruženje u kojem će biti pravilno negovan“. Ubrzo se to i dogodilo, a grupa novinara odvedena je na „tajnu lokaciju u Londonu“ kako bi se uverila da je Hemfri pravilno zbrinut. Devet godina kasnije, u martu 2006, Hemfri je uginuo, o čemu je javnost obaveštena zvaničnim saopštenjem iz Dauning strita.
Veza između političara i mačaka posebno je zanimljiva u Kanadi, u čijem parlamentu još od sedamdesetih godina prošlog veka tradicionalno obitava više od dvadeset mačaka. Iako imaju mesto koje je rezervisano za njih, dozvoljeno im je da se slobodno kreću gde god požele. Za svakodnevnu brigu o njima zadužen je uvek jedan službenik parlamenta, a zdravstveno ih zbrinjava lokalna veterinarska bolnica – bez plate službenika, godišnji troškovi tih parlamentarnih mačaka iznose šest hiljada dolara, a sredstva se obezbeđuju putem privatnih donacija.
Bez obzira na sve to, čini se da su među političarima psi ipak omiljeniji mezimci. Za razliku od predsedničkih, premijerskih i raznih drugih pasa, spisak poznatih mačaka prilično je kratak: osim Hemfrija i kanadskih mišolovaca, tu je još Indija, mačka Džordža Buša, kao i Soks, mačka Bila Klintona. Manje su poznate Jing Jang, sijamska mačka koja je živela u porodici Džimija Kartera i Šan, takođe sijamka, porodice Džeralda Forda. Tu je, naravno, nezaobilazna ljubav Vojislava Koštunice prema mačkama, ali je diskutabilno da li to ulazi u ozbiljnu konkurenciju – premijerova sklonost ka njima bila je očigledna samo u prostorijama DSS-a gde se šepurio jedan crni mačak, ali mačke za sada nisu primećene u zgradi Vlade.
U ovom trenutku, kad su ljubimci u pitanju, svetla su uglavnom uperena u labradorku Vladimira Putina koja je isprepadala nemačku kancelarku Angelu Merkel prilikom njene zvanične posete ruskom predsedniku. Tadićeva Micika još je suviše mala i nije joj pružena svetska šansa, pa njen uticaj počinje i završava u kancelariji pres službe.
Da je predsednik usvojio nekog vučjaka ili dogu, možda bi to drugačije bilo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Predsedniku Srbije uspelo je prošle nedelje da u formi izvinjenja niškom dopisništvu Radio-televizije Srbije pošalje još gore i veće uvrede od inicijalnih. Branša se ipak digla. Četrdesetak niških novinara odbija da izveštava o Vučićevim nastupima, a pridružilo im se novosadsko dopisništvo RTS
“Nema vraćanja na staro. Mnogi su osetili slobodu i shvatili njen značaj. Pravi način je da se podrže deca i podrži budućnost. To su prepoznali i oni stari koji jedva imaju za život, koji su teškom mukom izašli, ali su to učinili kako bi pružili toplu dobrodošlicu toj vojsci koja je umarširala u naša srca”, kaže, sumirajući utiske, dekanka Filozofskog fakulteta u Nišu Natalija Jovanović
Nisu ih omeli ni praznici, ni ledeni dani poput onog na Sretenje kada su napolju bili punih 15 sati, ali ni još hladnije noći, kada su spavali pod otvorenim nebom na putu do Novog Sada. Nisu ih omela ni krvava stopala od prepešačenih stotina kilometara, niti svakodnevno zastrašivanje iz krugova vlasti da će ostati bez stipendija i domova, a ni poslednje pretnje da će izgubiti godinu. Kako studenti uče sve ostale šta je istrajnost i prilagodljivost pred novim izazovima
Učenici direktorki nalepili sendvič na vrata, ona im zaključala školu. Njen izlazak praćen zvižducima đaka za Vučića predstavlja “jedno od najjezivijih svedočanstava srpske današnjice”
“Pričaće se o generaciji koja je pokrenula ne revoluciju, nego evoluciju. Ovo je civilizacijski, evolucioni korak. Mi, stariji, zaboravili smo da je to moguće”
Studenti „koji žele da uče“ zahtevom za smenom ministarke Slavice Đukić Dejanović zapravo ispunjavaju Vučićevu želu da malo kinji socijaliste. A Vlada je ionako cela pala
Ako je junaštvo učinak borbe sa strahom i prevazilaženja straha, ako se junaštvo događa kao svesni i promišljeni čin, onda su istinski junaci ove borbe protiv diktature nastavnici i srednjoškolski profesori
Svakodnevni protesti, zasedanja skupština na svim nivoima uz prisustvo policije, prosveta u rasulu, univerziteti u otvorenoj pobuni, a Vučić i društvo „brane“ stabilnost. O čemu pričate gospodo? Baš ste vi destabilizirali Srbiju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!