Mogla je da živi u nekoj bašti. Mogla je da se nastani u nekoj garsonjeri, u nekom novobeogradskom soliteru. Mogla je da završi i na selu. Umesto svega toga, završila je na najvišem mestu. Tako je to kad ti sudbina nameni da se svidiš jednom predsedniku...
Ona živi u zgradi Predsedništva, na Andrićevom vencu u Beogradu. Iako se oko nje odvijaju diplomatski susreti i pišu važna saopštenja, izgleda da je se čitava ta stvar ne tiče baš previše. Voli da se igra loptama od zgužvanog papira, da pozira fotoreporterima i da leži na računarima. Zove se Micika, nauka je, kao i sve druge domaće mačke, klasifikuje pod nazivom FelisCatus, a njen vlasnik je predsednik Srbije Boris Tadić. U sklopu akcije usvajanja životinja koju je organizovala grupa za zaštitu životinja ORKA, predsedniku je 14. juna 2006. za oko zapala baš ona. Pošto je mače bilo još malo, nije se znalo ni kojeg je pola, ali ni gde će, kako, i o čijem trošku živeti usvojeno mače.
Dve sedmice kasnije, poznato je sve. Micika je definitivno žensko (kaže veterinar). Živi u kancelariji pres službe Predsedništva (kaže prizor njenih posuda za vršenje nužde i hranu postavljen uz gomilu kutija s pres materijalom). Konačno, Micika nije na teretu državnog budžeta. U pres službi kažu da hranu za mače sami kupuju, kao i da su iz svog džepa platili korito za vršenje nužde i posip sa lavandom koji se stavlja u korito. Bez obzira na činjenicu da je mače usvojio predsednik i da bi stoga on trebalo da se i brine o njemu, čini se da nikome u pres službi ne smeta što je Micika pala njima na teret – pošto prede čim je neko pomazi, pošto joj ne smeta ni buka, ni gužva, vrlo brzo postala je miljenica u kancelariji koja se nalazi na dvadesetak metara od čuvenog predsedničkog kanabeta. Naravno, boravak mačeta u prostorijama koje nisu predviđene za takvog stanara, ponekad izaziva probleme – zaposleni u pres službi moraju da vode računa da zatvaraju vrata, da ne zaborave da zatvore prozore kad izlaze ili da u žurbi slučajno ne stanu Miciki na rep.
MICIKA: Sa vlasnikom Borisom Tadićem…
Inače, priča o mačetu u Predsedništvu već je dospela u sve moguće i nemoguće medije, a obrađena je iz različitih aspekata – od pitanja o tome zašto zapravo Tadić usvaja mače, do onog očekivanog o tome da u Srbiji za predsednika postoje poslovi mnogo važniji od usvajanja nezbrinutih životinja. Ipak, kako god da okrenemo, čini se da je predsednik Srbije s Micikom napravio dobar potez. S jedne strane, priča je marketinški više nego uspešna, kako za predsednika tako i za ORKA čije akcije obično ne nailaze na ovoliko pažnje. S druge strane, bez obzira na to što u Srbiji zaista postoje mnogo važniji problemi, prijatno je saznanje da, eto, u životu postoje i neke druge, lepše stvari (konačno, činjenica da dvočlana ekipa „Vremena“ odlazi u Predsedništvo da bi se bavila jednom mačkom delovala je nezamislivo pre samo nekoliko godina). Jedina prava zamerka tiče se ponašanja novopečenog vlasnika, jer čak i u Srbiji, takvoj sakatoj kakva jeste, nebriga o stvorenju koje si usvojio predstavlja u najmanju ruku loš primer.
Predsednik, naime, ne posvećuje mnogo pažnje Miciki – kažu da od silnih sastanaka i putovanja nema vremena za to, ali da „ponekad dođe da je obiđe“.
…i u sopstvenoj prostoriji – kancelariji pres službe Predsedništva
Za sada se čini da Tadićeva mačka neće dugo živeti na visokom nivou, pošto ne postoji ideja da se ona u Predsedništvu zadrži za stalno. Kako nam je rečeno u pres službi, „ovo je ipak Predsedništvo“ i tu za odraslu (a samim tim i pravljenju problema sklonu) mačku nema mesta. Po svemu sudeći, udomiće je jedna službenica čija bi se deca jako radovala da postanu novi Micikini vlasnici. Čini se, dakle, da na Andrićevom vencu bar u smislu mačaka, nemaju nameru da kopiraju londonski Dauning strit 10. Na toj adresi, deleći prostor sa čak tri britanska premijera (Margaret Tačer, Džon Mejdžor i Toni Bler) godinama je živeo mačak Hemfri, čija je zvanična funkcija bila „mišolovac“, a iz budžeta premijerskog kabineta za njegovo izdržavanje izdvajano je 100 funti godišnje. Jednogodišnjeg skitnicu Hemfrija pronašao je službenik kabineta 1988, baš u trenutku kad je preminuo prethodni mišolovac Vilberfors – Hemfri je istog momenta stupio na dužnost koju je uspešno obavljao sve do 1997. U međuvremenu, praveći različite nestašluke (nestajao je, optuživali su ga da je zaslužan za nesrećnu smrt jedne patke u Sent Džejms parku…), Hemfri je postao miljenik nacije. Zbog toga nije ni čudo što je njegov odlazak iz Dauning strita izazvao priličnu političku krizu. Naime, u junu 1997, samo dve sedmice pošto je Toni Bler stupio na dužnost, krenule su glasine da se Hemfri i Blerova supruga Čeri nikako ne trpe i da će zbog toga zvanični mišolovac nestati sa scene. Komentari su bili tako žestoki, da su i novoizabrani premijer i njegova supruga bili prinuđeni da se fotografišu s mačkom kako bi pokazali da je on živ, zdrav i voljen. Tom prilikom i tim povodom oglasio se čak i portparol kabineta s konstatacijom da je „Hemfri kod svoje kuće“ i da će, „što se porodice Bler tiče, tu i ostati“. Ipak, već u novembru iste godine službenik koji je pronašao Hemfrija izjavio je da bi za mačka trebalo pronaći „stabilno kućno okruženje u kojem će biti pravilno negovan“. Ubrzo se to i dogodilo, a grupa novinara odvedena je na „tajnu lokaciju u Londonu“ kako bi se uverila da je Hemfri pravilno zbrinut. Devet godina kasnije, u martu 2006, Hemfri je uginuo, o čemu je javnost obaveštena zvaničnim saopštenjem iz Dauning strita.
Veza između političara i mačaka posebno je zanimljiva u Kanadi, u čijem parlamentu još od sedamdesetih godina prošlog veka tradicionalno obitava više od dvadeset mačaka. Iako imaju mesto koje je rezervisano za njih, dozvoljeno im je da se slobodno kreću gde god požele. Za svakodnevnu brigu o njima zadužen je uvek jedan službenik parlamenta, a zdravstveno ih zbrinjava lokalna veterinarska bolnica – bez plate službenika, godišnji troškovi tih parlamentarnih mačaka iznose šest hiljada dolara, a sredstva se obezbeđuju putem privatnih donacija.
Bez obzira na sve to, čini se da su među političarima psi ipak omiljeniji mezimci. Za razliku od predsedničkih, premijerskih i raznih drugih pasa, spisak poznatih mačaka prilično je kratak: osim Hemfrija i kanadskih mišolovaca, tu je još Indija, mačka Džordža Buša, kao i Soks, mačka Bila Klintona. Manje su poznate Jing Jang, sijamska mačka koja je živela u porodici Džimija Kartera i Šan, takođe sijamka, porodice Džeralda Forda. Tu je, naravno, nezaobilazna ljubav Vojislava Koštunice prema mačkama, ali je diskutabilno da li to ulazi u ozbiljnu konkurenciju – premijerova sklonost ka njima bila je očigledna samo u prostorijama DSS-a gde se šepurio jedan crni mačak, ali mačke za sada nisu primećene u zgradi Vlade.
U ovom trenutku, kad su ljubimci u pitanju, svetla su uglavnom uperena u labradorku Vladimira Putina koja je isprepadala nemačku kancelarku Angelu Merkel prilikom njene zvanične posete ruskom predsedniku. Tadićeva Micika još je suviše mala i nije joj pružena svetska šansa, pa njen uticaj počinje i završava u kancelariji pres službe.
Da je predsednik usvojio nekog vučjaka ili dogu, možda bi to drugačije bilo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Ispada da opozicija nije pobedila ni u jednom od ova dva mesta. Ali, pre nego što upadnemo u bezdan defetizma, treba primetiti da je sve prošlo najbolje što može u ovom trenutku. I da od sad pa nadalje, može da bude samo bolje
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!