Mogla je da živi u nekoj bašti. Mogla je da se nastani u nekoj garsonjeri, u nekom novobeogradskom soliteru. Mogla je da završi i na selu. Umesto svega toga, završila je na najvišem mestu. Tako je to kad ti sudbina nameni da se svidiš jednom predsedniku...
Ona živi u zgradi Predsedništva, na Andrićevom vencu u Beogradu. Iako se oko nje odvijaju diplomatski susreti i pišu važna saopštenja, izgleda da je se čitava ta stvar ne tiče baš previše. Voli da se igra loptama od zgužvanog papira, da pozira fotoreporterima i da leži na računarima. Zove se Micika, nauka je, kao i sve druge domaće mačke, klasifikuje pod nazivom FelisCatus, a njen vlasnik je predsednik Srbije Boris Tadić. U sklopu akcije usvajanja životinja koju je organizovala grupa za zaštitu životinja ORKA, predsedniku je 14. juna 2006. za oko zapala baš ona. Pošto je mače bilo još malo, nije se znalo ni kojeg je pola, ali ni gde će, kako, i o čijem trošku živeti usvojeno mače.
Dve sedmice kasnije, poznato je sve. Micika je definitivno žensko (kaže veterinar). Živi u kancelariji pres službe Predsedništva (kaže prizor njenih posuda za vršenje nužde i hranu postavljen uz gomilu kutija s pres materijalom). Konačno, Micika nije na teretu državnog budžeta. U pres službi kažu da hranu za mače sami kupuju, kao i da su iz svog džepa platili korito za vršenje nužde i posip sa lavandom koji se stavlja u korito. Bez obzira na činjenicu da je mače usvojio predsednik i da bi stoga on trebalo da se i brine o njemu, čini se da nikome u pres službi ne smeta što je Micika pala njima na teret – pošto prede čim je neko pomazi, pošto joj ne smeta ni buka, ni gužva, vrlo brzo postala je miljenica u kancelariji koja se nalazi na dvadesetak metara od čuvenog predsedničkog kanabeta. Naravno, boravak mačeta u prostorijama koje nisu predviđene za takvog stanara, ponekad izaziva probleme – zaposleni u pres službi moraju da vode računa da zatvaraju vrata, da ne zaborave da zatvore prozore kad izlaze ili da u žurbi slučajno ne stanu Miciki na rep.
MICIKA: Sa vlasnikom Borisom Tadićem…
Inače, priča o mačetu u Predsedništvu već je dospela u sve moguće i nemoguće medije, a obrađena je iz različitih aspekata – od pitanja o tome zašto zapravo Tadić usvaja mače, do onog očekivanog o tome da u Srbiji za predsednika postoje poslovi mnogo važniji od usvajanja nezbrinutih životinja. Ipak, kako god da okrenemo, čini se da je predsednik Srbije s Micikom napravio dobar potez. S jedne strane, priča je marketinški više nego uspešna, kako za predsednika tako i za ORKA čije akcije obično ne nailaze na ovoliko pažnje. S druge strane, bez obzira na to što u Srbiji zaista postoje mnogo važniji problemi, prijatno je saznanje da, eto, u životu postoje i neke druge, lepše stvari (konačno, činjenica da dvočlana ekipa „Vremena“ odlazi u Predsedništvo da bi se bavila jednom mačkom delovala je nezamislivo pre samo nekoliko godina). Jedina prava zamerka tiče se ponašanja novopečenog vlasnika, jer čak i u Srbiji, takvoj sakatoj kakva jeste, nebriga o stvorenju koje si usvojio predstavlja u najmanju ruku loš primer.
Predsednik, naime, ne posvećuje mnogo pažnje Miciki – kažu da od silnih sastanaka i putovanja nema vremena za to, ali da „ponekad dođe da je obiđe“.
…i u sopstvenoj prostoriji – kancelariji pres službe Predsedništva
Za sada se čini da Tadićeva mačka neće dugo živeti na visokom nivou, pošto ne postoji ideja da se ona u Predsedništvu zadrži za stalno. Kako nam je rečeno u pres službi, „ovo je ipak Predsedništvo“ i tu za odraslu (a samim tim i pravljenju problema sklonu) mačku nema mesta. Po svemu sudeći, udomiće je jedna službenica čija bi se deca jako radovala da postanu novi Micikini vlasnici. Čini se, dakle, da na Andrićevom vencu bar u smislu mačaka, nemaju nameru da kopiraju londonski Dauning strit 10. Na toj adresi, deleći prostor sa čak tri britanska premijera (Margaret Tačer, Džon Mejdžor i Toni Bler) godinama je živeo mačak Hemfri, čija je zvanična funkcija bila „mišolovac“, a iz budžeta premijerskog kabineta za njegovo izdržavanje izdvajano je 100 funti godišnje. Jednogodišnjeg skitnicu Hemfrija pronašao je službenik kabineta 1988, baš u trenutku kad je preminuo prethodni mišolovac Vilberfors – Hemfri je istog momenta stupio na dužnost koju je uspešno obavljao sve do 1997. U međuvremenu, praveći različite nestašluke (nestajao je, optuživali su ga da je zaslužan za nesrećnu smrt jedne patke u Sent Džejms parku…), Hemfri je postao miljenik nacije. Zbog toga nije ni čudo što je njegov odlazak iz Dauning strita izazvao priličnu političku krizu. Naime, u junu 1997, samo dve sedmice pošto je Toni Bler stupio na dužnost, krenule su glasine da se Hemfri i Blerova supruga Čeri nikako ne trpe i da će zbog toga zvanični mišolovac nestati sa scene. Komentari su bili tako žestoki, da su i novoizabrani premijer i njegova supruga bili prinuđeni da se fotografišu s mačkom kako bi pokazali da je on živ, zdrav i voljen. Tom prilikom i tim povodom oglasio se čak i portparol kabineta s konstatacijom da je „Hemfri kod svoje kuće“ i da će, „što se porodice Bler tiče, tu i ostati“. Ipak, već u novembru iste godine službenik koji je pronašao Hemfrija izjavio je da bi za mačka trebalo pronaći „stabilno kućno okruženje u kojem će biti pravilno negovan“. Ubrzo se to i dogodilo, a grupa novinara odvedena je na „tajnu lokaciju u Londonu“ kako bi se uverila da je Hemfri pravilno zbrinut. Devet godina kasnije, u martu 2006, Hemfri je uginuo, o čemu je javnost obaveštena zvaničnim saopštenjem iz Dauning strita.
Veza između političara i mačaka posebno je zanimljiva u Kanadi, u čijem parlamentu još od sedamdesetih godina prošlog veka tradicionalno obitava više od dvadeset mačaka. Iako imaju mesto koje je rezervisano za njih, dozvoljeno im je da se slobodno kreću gde god požele. Za svakodnevnu brigu o njima zadužen je uvek jedan službenik parlamenta, a zdravstveno ih zbrinjava lokalna veterinarska bolnica – bez plate službenika, godišnji troškovi tih parlamentarnih mačaka iznose šest hiljada dolara, a sredstva se obezbeđuju putem privatnih donacija.
Bez obzira na sve to, čini se da su među političarima psi ipak omiljeniji mezimci. Za razliku od predsedničkih, premijerskih i raznih drugih pasa, spisak poznatih mačaka prilično je kratak: osim Hemfrija i kanadskih mišolovaca, tu je još Indija, mačka Džordža Buša, kao i Soks, mačka Bila Klintona. Manje su poznate Jing Jang, sijamska mačka koja je živela u porodici Džimija Kartera i Šan, takođe sijamka, porodice Džeralda Forda. Tu je, naravno, nezaobilazna ljubav Vojislava Koštunice prema mačkama, ali je diskutabilno da li to ulazi u ozbiljnu konkurenciju – premijerova sklonost ka njima bila je očigledna samo u prostorijama DSS-a gde se šepurio jedan crni mačak, ali mačke za sada nisu primećene u zgradi Vlade.
U ovom trenutku, kad su ljubimci u pitanju, svetla su uglavnom uperena u labradorku Vladimira Putina koja je isprepadala nemačku kancelarku Angelu Merkel prilikom njene zvanične posete ruskom predsedniku. Tadićeva Micika još je suviše mala i nije joj pružena svetska šansa, pa njen uticaj počinje i završava u kancelariji pres službe.
Da je predsednik usvojio nekog vučjaka ili dogu, možda bi to drugačije bilo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Klecavo vrhovno biće uzda se u lokalne izbore u Kosjeriću i Zaječaru. Ne sme se zaboraviti da on 13 godina teškim otrovima zasipa naročito u provinciji, te da je detoksikacija dug i mučan proces
Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!