
Šumovi u vlasti
Ružić na protestu 15. marta u Beogradu: Idem, kako ne idem
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
Kako su se veselili Slavonci i Bačvani, pa je iz toga ispao prvo pogranični, a zatim diplomatski i na kraju politički problem, a sve zato što je Dunav kriv i teče kuda mu je lakše
Ova priča, dostojna Bohumila Hrabala ili Lorensa Darela iz njegovih beogradskih diplomatskih dana, počela je prošle nedelje kao bezazlena poseta gradskih otaca iz Bačke Palanke komšijama i braći u Hristu (Kristu) preko reke i državne granice. Preko puta Bačke Palanke je Ilok, a malo uzvodno Dunavom i Šarengrad. Obe varoši spadaju u Županiju vukovarsko-srijemsku u Republici Hrvatskoj, sa sedištem u Vukovaru, čiji su gradonačelnik i župan (sreski načelnik) bili domaćini ove zlosrećno završene posete. U smislu Erdutskih sporazuma, ali i Sporazuma o normalizaciji odnosa SR Jugoslavije i Republike Hrvatske (posle Dejtona), komšije preko reke imaju posebne i povlašćene odnose, uključujući tu i malogranični promet i ostalo.
E, sad: postoji tu i problem sa granicom. U načelu – i sasvim logično – ona bivša, administrativna, granica između Vojvodine i Hrvatske išla je sredinom toka Dunava od mađarske granice pa do Iloka. Dunav je, međutim, velika i moćna reka, pa je tu i tamo po svom ćefu birao da promeni tok, da svojim glavnim vodotokom skrene u neki rukavac (dunavac) i tako otkine komad teritorije jedne od susednih bratskih konstitutivnih jedinica blaženopočivše SFR Jugoslavije. Tih slučajova bilo je više uzvodno, oko Apatina, ali i kod Šarengrada. Do 1991. od toga se nije pravio problem u smislu bratstva i jedinstva i zajedničke države; kad je došlo do rata, Dunav nije smeo da bude granica koja deli Srbe, je l’ tako, nego više nekako kao jedna kičma, pa krivine nisu bile važne. Postale su važne posle „mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja“ u sastav Republike Hrvatske 1997, kada se pitanje „krivog Dunava“ pojavilo u svoj svojoj ozbiljnosti, međunarodno-pravnoj i imovinsko-pravnoj podjednako. Visoki Ambasadori za Zelenim Stolom mudro su tada zaključili da je to duža priča i da će se njome pozabaviti u pravo vreme, čim obave važnija posla oko sukcesija, Prevlake, međudržavnih ugovora i ostalog. Ostao je status quo ante bellum: jedni na desnoj, a drugi na levoj obali glavnog (plovnog) vodotoka Dunava – kud god on tada tekao.
U takvom međunarodno-pravnom kontekstu, dakle, dolazi do ove prijateljske posete Bačvana Slavoncima u nedelju. Znajući domaćine, ali i goste, može se samo zamisliti na šta je to ličilo u smislu jela i pića: na ono „al’ se nekad dobro jelo – baš!“. Nećemo sad o kulenima, smuđevima, supama, rindflajšu, pohovanom i to… Može se osnovano pretpostaviti da je negde odmah posle ručka nekome palo na pamet da se društvo od dvadesetak njih u četiri čamca odveze do Šarengradske ade, da se ručak slegne, a i sa mogućom perspektivom jednog onako ad hoc fiš-paprikaša možda; bio je baš lep dan za fiš-paprikaš i ‘ladne špricere od iločkih i erdutskih vina…
Dalji tok događaja mnogo je izvesniji i zabeležen je u izveštajima i službenim beleškama nadležnih vojnih i civilnih organa vlasti. Oko 14.20 pogranična patrola Vojske Jugoslavije videla je „putem vizuelne opservacije osmatranjem“ četiri neidentifikovana čamca kako ulaze u ono što se uslovno može nazvati teritorijalnim vodama SR Jugoslavije. Izgleda da je i posada patrolnog čamca hrvatske Pogranične policije imala sličan utisak, jer se čamac zaputio ka tim plovnim objektima. Jugoslovenski graničari kažu da su vikanjem i neverbalnom komunikacijom pokušali da narede čamcima da pristanu uz levu obalu Dunava, ali da nisu bili primećeni, pa su zato ispalili nekoliko hitaca upozorenja u vazduh i onda bili primećeni. Čamci su pristali, hrvatski patrolni čamac odustao je od daljih aktivnosti (da ne uđe u sporne vode), a tih dvadesetak veseljaka privedeno je – po propisu – u kasarnu pogranične jedinice u Bačkoj Palanci. Tamo su identifikovani, uzete su im izjave i sve što spada, korektno i po propisima. Onda su vraćeni u Hrvatsku.
Izgleda da je neko od privedenih iskoristio mobilni telefon, pa je stvar bila donekle ubrzana. Bilo kako bilo, već oko 18.30 jugoslovenski ministar spoljnih poslova odjurio je navrat-nanos, pod policijskom pratnjom, da se sretne na jednom graničnom prelazu sa hrvatskim premijerom Ivicom Račanom i predsednikom Sabora Zlatkom Tomčićem i da rasprave tu stvar. To se i desilo, s tim da je Račan bio donekle i odgovarajuće mrzovoljan i nezadovoljan Svilanovićevim objašnjenjima; ništa čudno, jer je leto, nema događaja, a on upravo formira novu vladu i oseća potrebu da se istakne. Slično su se odmah poneli i dokoni hrvatski mediji, naduvavši celu priču do dimenzija „najozbiljnijeg graničnog incidenta od kraja rata“ itd. (to ih je sutradan prošlo). Brza istraga sa jugoslovenske strane pokazala je da je reč o nepoštovanju propisa o kretanju u pograničnom pojasu, to jest da su naši veseli prekršioci bili u zabludi, misleći da je njihov mali rečni izlet bio najavljen odgovarajućim vlastima. Predsednik opštine Bačka Palanka Zvezdan Kisić kaže da ih je upozoravao na to, ali da nije bio ozbiljno shvaćen.
Tako je jedan bezazleni incident – u nedostatku većih senzacija – ispao međudržavna kriza, zbog koje su se uznemiravali ambasadori, histerisale novine, a nacionalistički bukači već tražili posebne mere vojne zaštite, jer da „Iloku prijeti invazija!“.
Na svu sreću, nije bilo povređenih niti materijalne štete. A onaj fiš-paprikaš će oni skuvati pre ili kasnije, bez brige.
„Idem, kako ne idem. Idem po Beogradu, mogu slobodno da šetam gde hoću", izjavio je funkcioner SPS-a Branko Ružić
U saopštenju SSP-a navodi se da vlast Aleksandra Vučića planira politički obračun sa opozicijom, koristeći optužbe za terorizam i rušenje ustavnog poretka
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Kad sve ovo prođe, unuci nam neće verovati da su se – kada je Srbija vraćala dostojanstvo i slobodu – pojavile mlade osobe koje nije bilo sramota da otvoreno istupe i kažu kako ne podržavaju svoje pobunjene kolege jer ih ne zanima vladavina prava i zahtevi da se otkriju krivci za smrt 15 osoba na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Oni “samo hoće da uče”
Bivši poslanik radikala Nemanja Šarović (na slici) oduševljava mase svojim reporterskim poduhvatima. I kaže da mu je uglavnom žao naroda koji intervjuiše na Vučićevim mitinzima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve