Igra prestola na paravojni način

Istorija se ne ponavlja, ali su analogije uvijek popularne. Da li je pohod na Moskvu paravojne formacije “Vagner” pod komandom Jevgenija Prigožina farsa nalik na Februarsku revoluciju 1917? Ili je, možda, pokušaj reprize neuspjelog i krvavog puča protiv bivšeg predsjednika Rusije Borisa Jeljcina?

“Ništa od toga”, kaže kolega sa bar pet decenija iskustva. “Najviše liči na oružanu pobunu Crvenih beretki 2001. u Beogradu.”

Foto: Vreme

Zaista, Prigožin djeluje kao Arkan 2.0 na steroidima. Mnogo toga ih spaja: kriminalna prošlost, robijaško iskustvo, bliskost sa vlastima, tajnim službama i podzemljem, velika vještina u odnosima sa medijima, zagranične “misije”, naprasno bogaćenje u smutnim vremenima… Obojica su – dalje – stekla globalnu slavu u ratovima koji nisu smjeli biti vođeni i, od samog početka, naopako su tekli.

“Sećam se kada me je Arkan proveo kroz spavaonice i u jednoj od njih rekao: ‘U ovoj sobi ima 250 godina zatvora’”, ispričao je svojevremeno Kapetan Dragan Vasiljković.

Prigožin im se može nasmijati obojici. U bazama njegovog “Vagnera” robija se računa u hiljadama godina.

Postoje i razlike između dvojice paravojnih komandanata. Koliko je Željko Ražnatović bio karizmatičan toliko Prigožin ostavlja dojam mesara iz susjedstva sklonog kreativnom vaganju svinjskog buta. Prvi je raspolagao paravojnom formacijom od 300 ljudi gdje je najteže oružje predstavljao minobacač od 120 mm, a drugi je doskora imao privatnu armiju (procjene se kreću da je kroz njene redove prošlo više od 50.000) sa haubicama, tenkovima, PVO sistemima…

Konačno, ako Arkan i nema oružanu pobunu u dosjeu, ima je njegovo čedo – Milorad Ulemek Legija. Sve u svemu, ništa od onog što se 25. juna desilo u Rusiji, nije nepoznato u Srbiji.

Kak’a smo država, tak’a nam je i oružana pobuna.

ČOVEK KOJI JE OBEĆAVAO

Što se, zapravo, zbivalo od Bahmuta preko Rostova na Donu i Voronježa do nekih 200 kilometara od Moskve?

Da je Rusija država Trećeg svijeta, čitava priča bi mogla stati u nekoliko sljedećih redova. Elem, imao predsjednik ortaka kojem je toliko vjerovao da mu je dao da napravi privatnu vojsku i ratuje. Međutim, dvorjani se uplaše njegove moći i, kako tvrdi, sapletu ga i oklevetaju. Zato on skupi momke i krene u glavni grad da ih nauči pameti. Međutim, zovne ga njegov i predsjednikov zajednički ortak iz susjedne zemlje i kaže: “Nemoj, brate, rat je – veli ti šef da nije ljut, dođi kod mene dok se prašina ne slegne, tebi i tvojima dlaka sa glave neće faliti.” Predsjednikov drug tada se popišmani i zaustavi pred samom kapijom prijestolnice. Krivo jednom, krivo drugom, ali što je tu je…

foto: ap photo

Naravno, oružana pobuna Prigožinovog “Vagnera” krajnje je ozbiljna, ali da u cijeloj priči ima sprdnje – ima je. Upravo zbog antiklimaksa kojim je završena i brojnih pitanja bez odgovora, sada cvjeta carstvo teorija zavjera.

Naime, posljednjih mjeseci Prigožin je više nalikovao na mirovnog aktivistu u pokušaju nego na paravojnog komandanta usta punih otadžbine i patriotizma.

“Specijalna vojna operacija izvedena je u cilju denacifikacije i demilitarizacije”, izjavio je nedavno. “Ako su Ukrajinci na početku specijalne operacije imali 500 tenkova, sada imaju 5000 tenkova. Ako su imali 20.000 ljudi sposobnih za vještu borbu, sada 400.000 ljudi zna da se bori. Kako smo demilitarizirali Ukrajinu? Ispostavilo se da je sasvim suprotno – mi smo je militarizirali.”

Ovakvih izjava ima ko šodera. Za Prigožina su uvijek isti krivci – ministar obrane Sergej Šojgu i načelnik Generalštaba ruske vojske general Valerij Gerasimov.

“Oni obmanjuju ruski narod i ako tako nastave, mi ćemo ostati bez najvažnijeg – Rusije”, grmi Prigožin.

Zapravo, njegove žestoke kritike vojnog rukovodstva traju od punog angažmana “Vagnera” u Ukrajini u avgustu prošle godine. Otkud mu ta sloboda? Pogotovo što se u Rusiji kažnjava svaka kritika “specijalne vojne operacije”.

“Ne vjerujem da je do nekoliko mjeseci unazad to bilo moguće, makar bez prećutnog odobrenja Vladimira Putina”, kaže bivši ruski novinar, sada u Srbiji. “Predsjednik svakako nije zadovoljan učinkom vojnog vrha. Kroz Prigožinova prozivanja skidao je odgovornost sa sebe i držao pod kontrolom razne struje u Ministarstvu obrane i Generalštabu pošto uticaj vojske u ratu stalno raste i nikad joj nije dosta vlasti.”

Russia Political Infighting

Mada je rusko komandovanje u Ukrajini prošlo kroz različite transformacije i smjenjivanja, Šojgu i Gerasimov bili su i ostali čvrsti poput klisurine.

“Ne mislite valjda da će Putin prepustiti vojno kadriranje čovjeku sa fondom od 200 riječi”, smije se sugovornik “Vremena”. “A i da ne govorimo koliku bi to moć dalo Prigožinu. Da je Putin pod njegovim pritiskom smijenio Šojgua i Gerasimova, postao bi čovjek broj dva u državi.”

Uspjesi “Vagnera” u Ukrajini (Soledar i Bahmut) ipak su jedino čim se Moskva mogla pohvaliti u posljednjih godinu dana. Izgleda da je baš zbog njih Prigožin počeo gubiti Putinovo povjerenje. Naime, njegovo prozivanje vojnog vrha izazivalo je sve veću demoralizaciju u redovnoj vojsci i javnosti, ukazivalo kako je inicijativa sa terena uspješnija nego ona odozgo, a šef “Vagnera” sve više slovio za političkog faktora. Ovo posljednje je moralo biti zapaženo među desničarskim jastrebovima koji zagovaraju “totalni rat”, frakcijama u tajnim službama i raznim kategorijama nezadovoljnika. Zato su ruskom predsjedniku zaista postali neophodni Šojgu i Gerasimov – paravojnom komandantu očito je pancirni prsluk sa motorolom (sredstvo veze) postao tijesan.

MARŠ NA MOSKVU

Russia Putin

Nema te jedinice na frontu a da ne proziva “štapske pacove” i “glavonje u kancelarijama”. Ovo posebno vrijedi za paravojne trupe – one su na to prosto primorane da bi istakli svoju jedinstvenost, superiornost i razliku u odnosu na redovnu vojsku.

“Koliko znamo, među vagnerovcima vlada čista meritokratija”, kaže isti ruski sugovornik. “Nije važno kakav ste čin imali u vojsci ili iz kojeg miljea dolazite – važni su samo rezultati u borbi.”

U “Vagneru”, kao i u Arkanovoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi, vladala je robijaška kultura. To znači bespogovorna poslušnost i hijerarhija na temelju “pokazanih muda”. Pripadnici ovih formacija plaše se jedino komandanta i samo njemu su lojalni.

“On je jedan od nas”, rekao je bivši zatvorenik i pripadnik “Vagnera” kada je Prigožinu omogućeno da mobilizira robijaše iz ruskih zatvora. “Mi ne vjerujemo vlastima, ali vjerujemo njemu da će nas on osloboditi.”

Sa takvim ljudstvom, Prigožin je mogao raditi što je htio. I radio je. No, naređenje da pripadnici “Vagnera” od 1. jula moraju potpisati ugovore sa Ministarstvom obrane Rusije, predstavljao je razoran udarac za Prigožina. Konkretno: nadjačali su ga rivali iz regularne vojske i potčinivši sebi njegovu formaciju, ugrozili mu ličnu reputaciju te, pokazavši da više nije nedodirljiv, različite biznise.

Kao i svaki gospodar zatvorskog dvorišta, Prigožin to nije mogao otrpjeti i sačuvati obraz. Sa teškim naoružanjem, nekih 25.000 paravojnika “Vagnera” je krenulo u marš na Moskvu. Vjerojatno niko od njih nije pitao zašto.

Da li je i tko ohrabrio, odnosno iskoristio Prigožina? Istomišljenici iz vojske i tajnih službi, možda? Nezadovoljni i skrajnuti dvorjani Kremlja? Određene strukture iz inostranstva, kako tvrdi predsjednik Srbije? Sam Putin ne bi li stekao povod za čistku u “dubokoj državi”? Ili je Prigožin prosto povjerovao da predstavlja takav kalibar pošto će mu se pridružiti regularna vojska i narod?

Odgovora na ova pitanja još uvijek nema. Ipak, jedno je izvjesno. A to je da je oružna pobuna “Vagnera” razgolitila do gole kože duboku krizu u Rusiji.

TENKOVI NA PUTU

Povod da krene na Moskvu Prigožin je našao u navodnom napadu na jednu od baza njegovih ljudi. Zato su već u noći 23. na 24. jun pripadnici “Vagnera” zauzeli bez ispaljenog metka ključnu komandu za rat u Ukrajini i vojne objekte u Rostovu na Donu. Niti jedna regularna jedinica nije im izašla na crtu, ni tada ni kasnije dok su držali grad.

Taj čin Putin je ocijenio kao “izdaju” i “nož u leđa”, te obećao “žestok odgovor”. Pozvao je i pripadnike “Vagnera” da polože oružje. No, oni su krenuli dalje.

“Niko se neće predati na zahtjev predsjednika, FSB-a ili bilo koga drugog”, odbrusio je Prigožin. Navodno je dometnuo i da bi Rusija mogla dobiti novog šefa države.

U međuvremenu, pobunjenici su stigli do Voronježa i negdje u tom periodu oborili modernim PVO sistemima tri vojna helikoptera i jedan izviđački avion.

Poginulo je petnaest ili više članova letačkog osoblja, a oni su izgleda bili sve što je regularna vojska poslala protiv pobunjenika. U svakom slučaju, u Moskvi je proglašeno vanredno stanje: na prilazima gradu kopani su rovovi za mitraljeze, po putevima razmještena teška vozila i drugi materijal kao barikade… I prikupljanje snaga za obranu od pobunjenika uveliko je teklo. Navodno je Ramzan Kadirov, kojeg je prethodno Prigožin nazivao ljepotanom, poslao oko tri hiljade ljudi na Rostov. Čečenija je, naime, njegova privatna država i iznad sebe priznaje samo Putina i nikakvu drugu instituciju u Rusiji. Tko dirne njenog predsjednika, dirnuo je Kadirova i sinove.

Čečeni nisu stigli u Rostov – zapeli su u prometnoj gužvi. Ali, ni ruske regularne trupe…

“Vojsku, jasno, nisu smjeli pokrenuti zbog ukrajinske kontraofanzive”, kaže bivši novinar iz Rusije. “Ali ostaje otvoreno pitanje da li bi ‘frontovci’ zaista krenuli na vagnerovce. Ipak su oni zajedno dijelili krv i blato…”

Nešto slično je od visokih policijskih funkcionara čuo i Zoran Đinđić kada je u novembru 2001. Legija blokirao pola auto-puta u Beogradu. Ne treba nimalo sumnjati da je Putin u Moskvi skupio dovoljno vojske, žandarmerije i policije za obračun sa Prigožinom, ali i da bi sukob odnio veliki broj žrtava. Za razliku od srpskog premijera, koji je u sličnoj situaciji otišao da se lično suoči sa Crvenim beretkama, ruski predsjednik je potražio pomoć prijatelja.

DUGO PUTOVANJE U MINSK

Dok je cijeli svijet trepćući očekivao drugu bitku za Moskvu, izgleda da je Prigožinu kasno poslije podne 24. juna zazvonio mobilni telefon. Na drugoj strani bio je Aleksandar Lukašenko. Poslije izmjene silnih psovki kaže predsjednik Bjelorusije, iznio je Putinovu ponudu paravojnom komandantu: može u egzil u Minsk, a ako se vagnerovci vrate u svoje baze, neće biti krivično gonjeni ni on ni oni; ukoliko pak žele, njegovi ljudi tada mogu potpisati ugovor sa Ministarstvom obrane i nastaviti da ratuju u Ukrajini. Prigožin je rekao “da” kao na vjenčanju, a “Vagner” započeo povlačenje. Rusija je odahnula.

Ali zašto je Putin pristao na ovakvo poniženje?

Čini se da ima više razloga. Pod jedan – oružani sukobi ispred Moskve ili u njoj – što je još gore – nepovratno bi srozao moral ruske vojske i predstavljao poklon s neba za ukrajinsku ofanzivu; dva – baš zbog stanja na frontu i problema sa nedostatkom ljudstva, ruskoj vojsci nasušno trebaju obučeni i odlučni borci iz “Vagnera”; i konačno tri – nema toga majčinog sina koji bi se smio zakleti da će oružana pobuna ostati lokalizirana samo na Moskvu, tako da i kontrola nuklearnog naoružanja dolazi u pitanje. Činjenica da je “Vagner” stigao na svega dvije stotine kilometara od Moskve, zauzimajući usput vojne objekte i obarajući helikoptere, te da niko pobunjenicima nije stao na put gotovo četrdeset i osam sati, govori svašta o političkim, ali i bezbjednosnim prilikama u Rusiji.

U redu, Putin je popustio kako bi izbjegao produbljivanje krize, krvoproliće i daljnje potencijalne izazove njegovoj ličnoj vlasti. Ali zašto je Prigožin reterirao kada se činilo da je nadomak cilja?

Mada paravojni komandanti obično nisu kukavice, redovno iščile kada zaista zagusti. Možda su Prigožinovi ljudi postali očajnici, uvjereni da ne mogu natrag, ali on je toliko bogat da i te kako ima alternative. U konkretnom slučaju, shvatio je da mu karte ipak nisu dovoljno jake – narod je ostao indiferentan, a sa 25.000 ljudi ne zauzima se Moskva. Osim nešto malo građana u Rostovu na Donu i to dok je “Vagner” bio tamo, nigdje drugdje nije dobio podršku. Istina, ni predsjednik Rusije, osim iz službenih iz struktura.

“Zašto bi itko stao iza Putina ili Prigožina kada je jedina razlika između njih odmjeravanje u ličnoj moći jednog autsajdera i apsolutnog gospodara države?”, retorički pita bivši ruski novinar. “Da li bi se išta promijenilo nabolje da je vlasnik ‘Vagnera’ uhapsio Šojgua i Gerasimova i sveo predsjednika na? Ne bi. I da li će sada biti bolje kada je Putin najurio Prigožina? Neće.”

EPILOG KOJI TRAJE

Što će biti dalje?

Izvjesno je da je Putinov autoritet pretrpio ogromnu štetu. Kada mu je opskurni tajkun i paravojni komandant postao najveći izazov za više od dvije decenije neograničene vlasti, to jasno govori o njenoj strukturnoj slabosti. Nije on Đinđić pa da je naslijedio Legiju i Crvene beretke poslije Petog oktobra, nego je Prigožina i “Vagner” lično stvorio. Izdali su ga kao i srpske paravojne formacije Slobodana Miloševića. A dokle ti ljudi mogu ići kad se osjete ugroženim, svjedoči Đinđićeva sudbina.

Putinovo zahvaljivanje pripadnicima snaga bezbjednosti zbog “sprječavanja građanskog rata” zaustavljanjem pobune “Vagnera” nikog ne može zavarati. Jer što su radile te službe prije nego što je plaćenička formacija naoružana do zuba krenula ka Moskvi? I kako im je uspjelo da dođu pred njene kapije prešavši stotine kilometara? Eventualni građanski rat spriječen je time što su, uplašeni od nesagledivih posljedica, i Putin i Prigožin trepnuli u posljednjem trenutku.

Na drugoj strani je paravojni komandant u egzilu. Zagrizao je više nego što je mogao sažvakati, ali se drži kao da nije rekao posljednju riječ. Ipak, pod Lukašenkovom paskom, teško da će u budućnosti igrati i približno sličnu ulogu kao ovu u vrelom ljetu 2023. Suštinski ostavivši svoju privatnu armiju na cjedilu, Prigožin je uradio nešto što plaćenici do sada nisu praštali paravojnim komandantima. No, sigurno je da će dalje vrebati svaku priliku da se opet vrati u sedlo. Zna to i Kremlj. Zbog toga – smatraju mnogi – neće prilaziti prozoru i posebno voditi računa gdje izlazi, što jede, pije i tko mu na vrata dolazi.

Na kraju, najveći dobitnik oružane pobune “Vagnera” mogao bi postati Volodomir Zelenski. Nije u pitanju neka dogledna prilika za ukrajinsko napredovanje – utvrđene ruske linije neće se moći lako probijati kao ni do sada. Dobit za Zelenskog je u nečemu drugom. A to je sve šire uvjerenje da Putin više nije “onaj”, pa Ukrajina sada samo mora dovoljno dugo izdržati. Ukoliko u tome uspije, rat bi se mogao riješiti u Moskvi.