

Policija
Sukob Veska i Krička: Ko je udario na čuvara tajni?
Veselin Milić i Marko Kričak su iz iste političke postelje, premda različitih puteva. „Vreme“ u novom broju piše kako to da su sada u sukobu


Ne smemo da podlegnemo predrasudama i ideološkim strastima, moramo da shvatimo da smo ušli u jednu fazu izgradnje kapitalizma, a jedan od osnovnih problema sa kojim se suočavamo jeste sporost tranzicije u glavama, kako kod običnih ljudi tako i kod nosioca političke vlasti


U modernom društvu i modernoj privredi, pa i poljoprivredi, veliki i mali subjekti su realnost: oni postoje i imaju svoje mesto u toj dualnoj privrednoj strukturi. Tu strukturu čine krupni poljoprivredni proizvođači koji su oličeni u monopolima i oligopolima, korporacijama, multinacionalnim i transnacionalnim kompanijama, kao i mali i srednji proizvođači. U podeli rada u modernoj privredi, kao i specijalizaciji koja je prateća pojava, mali i srednji zauzimaju sve veći prostor. Pri svemu tome, između velikih i malih postoji jedan odnos kooperacije, partnerstva, čvrstih i dugoročnih interesnih odnosa. Potpuno ista analogija postoji i u agrarnom sektoru. Dakle, i ovde imamo velike i male, kao vrlo važne delove ove strateške privredne grane. Veliki i mali imaju svoje mesto kako u konvencionalnoj tako i u organskoj proizvodnji. Naime, druga zelena revolucija koja je uveliko zahvatila razvijene zemlje kreće se u dva kraka, dva smera razvoja: prvi je proizvodnja hrane pomoću novih tehnologija, posebno bio tehnologija, a druga je organska proizvodnja hrane. Mesto je obezbeđeno i za jednu kao i drugu.
Sa ekonomskog stanovišta pitanje velikih i malih ne postoji: kod nas je veštački nametnuto iz raznoraznih ideoloških, političkih, ali i politikantskih motiva: šta će nama veliki, rasparčati velike, uništiti velike… Mislim da su to pogrešni pristupi u samom startu. Zdrav pristup je da svi agrarni subjekti – poljoprivredna preduzeća i kompanije, individualna gazdinstva ili farme, kako ćemo ih najverovatnije u budućnosti nazivati, poljoprivredne zadruge ili udruženja – da svi oni moraju i mogu egzistirati, naravno, pod uslovom da budu podržani u procesu transformacije. Sve su to, naime, subjekti poljoprivredne proizvodnje i opasno je među njima praviti razlike.
Drugačiji koncept, nažalost, imali smo u nekim prethodnim periodima i to nas je skupo koštalo. Sadašnji dualni pristup me ponekad podseti na ta vremena, na čupanje brkova, isterivanje veštica, zatvaranje kulaka… Ne smemo, međutim, da podlegnemo predrasudama i ideološkim strastima, već moramo da shvatimo da smo ušli u jednu fazu izgradnje kapitalizma. Jedan od osnovnih problema je sporost tranzicije u glavama, kako kod običnih ljudi tako i kod nosioca političke vlasti, a da bi stupili u svetliju budućnost, jedan od osnovnih uslova koji mora biti ispunjen je da pored ministra vizionara imamo i ministra uravnoteženog pristupa, bez frustracija, bez strasti, bez zastranjivanja. Nažalost, do sada takvih nismo imali, a u agrarnoj politici je, čini se, bilo najviše zastranjivanja. I upravo stanje u našem agraru je posledica tog zastranjivanja.
Prva stvar koju treba razrešiti kada je reč o svim poljoprivrednim proizvođačima, bili oni veliki, srednji ili mali, jeste problem koji je na nivou države Srbije: strategija održivog razvoja privrede uopšte, pa i poljoprivrede. Na nivou države, naime, mora da se razreši šta hoćemo da razvijamo i gde su naše šanse. Ceo agrosektor „visi“ i služi kao socijalni amortizer. I dalje imamo iste bolesti iz Miloševićevog vremena – nepovoljan ekonomski položaj, katastrofalne makaze cena (nedavni slučaj sa svinjarima je primer za to), sve one nedaće koje smo do sada imali imamo i dalje.
Od 2000. naovamo, uz sva uvažavanja pokušaja vrednih hvale, premalo se sredstava izdvajalo za agrar. Ruku na srce, naš agrarni budžet je nedovoljan, naročito s obzirom na značaj poljoprivrede u ukupnoj ekonomiji zemlje: u bruto društvenom proizvodu, ne treba zaboraviti, poljoprivreda učestvuje sa dvadeset odsto, a agrarni kolač u budžetu je manji od pet odsto. Potreban je, takođe, koncenzus da li poljoprivreda ima strateški značaj ili ne. Tek nakon toga na red dolazi strategija razvitka poljoprivrede, ali koja neće obuhvatiti samo kvalitativni aspekt već i kvantitativni, sa posebnim osvrtom na podelu rada.


Poljoprivreda je definitivno najveća šansa za razvoj Srbije, nedostaje samo sistemski pristup: jedna domaćinska permanentna i dugoročna politika koja neće biti „čas ovako – čas onako“, politika koja se neće menjati sa svakom smenom vlasti, niti zavisiti od ministarske ćudi. Dugoročan i uravnotežen odnos vlasti jeste ono što je u ovom trenutku za agrobiznis najpotrebnije.
Tranzicija podrazumeva velike potrese, naročito transformacija i privatizacija velikih sistema. Nažalost, privatizacija u agraru teče sporije nego u drugim privrednim granama i mnoga velika socijalistička poljoprivredna dobra još iščekuju svoju sudbinu. Realno, u tom čekanju mnogo gube, jer izostaju neophodna ulaganja, gomilaju se dugovi, te tonu sve dublje i dublje ka stečaju. S druge strane, ima više primera da su posle privatizacije posrnuli giganti snažno krenuli napred. Sporost reformi je ubitačna i potrebno je da se svi ti „nekadašnji giganti“ transformišu, a pre svega svojinski.
Kad je reč o individualnim poljoprivrednicima, koji su zbilja brojčano vodeća kategorija proizvođača, njihova rak-rana je usitnjenost poseda. Evropski prosek je negde oko 20 hektara, a kod nas jedva četiri. Kada se tome doda opremljenost, znanje koje poseduju, jasno je da naš poljoprivrednik ne može da se meri sa svojim evropskim kolegom. Ipak, individualno poljoprivredno gazdinstvo ima svoje mesto i svoju budućnost, ali u njega treba uložiti i podržati ga podsticajnim merama. Ozbiljan problem je, međutim, demografske prirode: imamo izuzetno veliki broj ostarelih poljoprivrednika, čak i gazdinstva sa jednim članom domaćinstva. Ako bi poljoprivreda bila strateška privredna grana, mladi bi se na selo vratili. Na fakultetu, primera radi, imamo veliki broj sjajne dece koja bi sutra, zašto ne, otišla na selo, kada bi imala dobre uslove i perspektivu. U tome je podrška države neophodna.
Konkurentnost naše proizvodnje je poseban problem, naročito na individualnim gazdinstvima, pa i kod jednog broja velikih, prvo sa aspekta kvaliteta oko koga se vodi velika bitka na evropskom tržištu. I tu imamo uspešnih primera, naročito među velikim sistemima: PIK „Bečej“ se nedavno sjajno predstavio na velikom sajmu u Moskvi i u veoma oštroj konkurenciji promovisao svoje proizvode. Mogućnosti, dakle, postoje, ali, ponavljam, bez podrške države i jasne strategije teško da će se i ostvariti.
Zadruge su nam izuzetno potrebne: čekanje da se donese zakon koji bi zadrugarstvo regulisao neoprostiv je greh: u takvom okruženju niču razna sumnjiva udruženja koja se bave svim i svačim. I dok u razvijenom svetu zadruge imaju izuzetno značajnu ulogu, kod nas su one, biću slobodan, prave karikature. Pored pospešivanja udruživanja poljoprivrednika, valjalo bi obratiti posebnu pažnju na klastere proizvođača, prerađivača, trgovaca, naučnika, a u okrilju državne institucije. U protivnom, imaćemo nekonkurentnu proizvodnju nekvalitetnih proizvoda.


Veselin Milić i Marko Kričak su iz iste političke postelje, premda različitih puteva. „Vreme“ u novom broju piše kako to da su sada u sukobu


Veliki ružičasti slon u prostoriji o kojem se i dalje ćuti jeste pitanje statusa “Crvene zvezde” u srpskom fudbalu i kako se sve te unapred osvojene titule i kupovi odražavaju na mogućnost crveno-belih da naprave neki rezultat i na evropskom planu. Još veći problem je činjenica da se to nekako uzima nekritički, zdravo za gotovo. I da u tome saučestvuje veliki broj sportskih novinara koji ne vide ništa neobično u tome da jedan klub na svom terenu bude neporažen u 159 utakmica zaredom, a da nije reč o “Real Madridu” u vreme vladavine Fransiska Franka


Sukob Veselina Milića i Marka Krička (na slici), tog dvojca načelnika koji je iznikao iz iste političke postelje, na ogoljen način ilustruje dubinu institucionalne krize u najvažnijem sektoru u svakoj državi. Ako je Kričak lojalista, šta je onda tek Milić, koji je tu od prvih dana i koji je “čuvar svih tajni” ovog režima? I ako je tako, ko je uopšte smeo “da krene” na njega ako je on sposoban da na tacni isporuči kriminalne kombinacije vrha srpske vlasti


Da li postoji tajna nit koja povezuje nasilne incidente u centralnoj opštini prestonice? Da li postoji odgovornost naprednjaka koji već godinama drže opštinu Stari grad i dozvoljavaju cvetanje nasilja pod budnim okom sumnjivih lica koja učestvuju u izvršnoj vlasti


Zašto se krnje naprednjački saveznici i da li će se nakon izbora opet “prilepiti”
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve