Hjuston, imamo problem!

Nema tog sudije koji bi, nakon iskustva koje je imao Vladimir Vučinić, koji je u to doba vodio postupak protiv Miroslava Miškovića i koji mu je u jednom trenutku vratio pasoš (na točno određeni rok), isto učinio u ovom trenutku, šapuće se po pravničkim kuloarima.

„Nasljednica“ sudskog postupka, sudija Maja Ilić, još se nije izjasnila o Miškovićevom zahtjevu da mu se vrati pasoš, kako bi mogao otići na operaciju srčane aorte u Hjuston, SAD, a „Politika“ ekskluzivno saznaje u jednom od svojih tekstova da su se domaći liječnici izjasnili da je Miškoviću adekvatno liječenje moguće i ovdje. U međuvremenu, Viši sud u Beogradu – njegovo Posebno odjeljenje za borbu protiv organiziranog kriminala – izdalo je saopćenje da je nadležno vijeće donijelo rješenje o razdvajanju krivičnog postupka protiv Miškovića, a sve to „iz razloga celishodnosti, a imajući u vidu da je okrivljeni Mišković zadržan u stručnoj ustanovi kojoj je povereno da izvrši medicinsko veštačenje i sudu dostavi nalaz i mišljenje o njegovoj sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku, te da su rezultati veštačenja do daljeg neizvesni“, s time da se postupak protiv ostalih okrivljenih u spojenom postupku protiv suoptuženih nastavlja „po voznom redu“.

MIŠKOVIĆ I VUČINIĆ: U isto vrijeme, traje novo tabloidno razvlačenje svih onih koji bi eventualno, uzimajući u obzir visinu jamstva koje je Mišković položio za mogućnost obrane sa slobode (12 milijuna eura u kešu, ne nekretninama), pomislili da je to dovoljna cifra da mu se omogući ono što su sebi priuštili i neki drugi, poput bivšeg ministra zdravlja Tomice Milosavljevića koji je kičmu operirao u Njemačkoj, ili kardiokirurga Miljka Ristića, koji je s funkcije direktora Kliničkog centra Srbije operaciju svog srca, ugradnju stentova koji se u Srbiji rutinski rade, povjerio ne domaćim kolegama, već onima iz Ženeve.

foto: v. danilov

Bilo bi zanimljivo čuti što dr Ristić misli o slučaju optuženog Miškovića: da li da, s obzirom da ima mogućnosti, i on ode na operaciju tamo gdje vjeruje ne samo doktorima, jer i kod nas ima vrhunskih stručnjaka u toj branši, nego i bolnici u kojoj je stostruko manja opasnost da zapati neku od bakterija uslijed prljavštine, nedostatka novca, ponižavanja liječničkog i ostalog osoblja…

foto: m. milenković

Sve to bi mogla svojom odlukom presjeći predsjednica sudskog vijeća Maja Ilić i nadležni specijalni tužilac, novoizabrani advokat iz Čačka Mladen Nenadić, koji će od 1. januara zamijeniti na funkciji Miljka Radisavljevića, od kojega teško da možemo do kraja godine očekivati izjašnjavanje o eventualnom vraćanju pasoša. I za vrijeme predsjedavanja sudskim vijećem sudije Vučinića se Specijalno tužilaštvo protivilo vraćanju pasoša, a sad se još čeka medicinsko vještačenje Miškovićevog stanja, što može potrajati.

Podsjetimo se slučaja – jer on je i dalje u ishodištu cijele priče – sudije Vučinića: on je, nakon kratkotrajnog vraćanja pasoša optuženom Miškoviću, završio pred Disciplinskim sudom Visokog savjeta sudstva (VSS), gdje je u prvom stupnju oslobođen, a u drugom zaradio nekakvu opomenu sa vrlo inventivnim tumačenjem. Kako god, odmah potom spojena su dva postupka, onaj protiv Miškovića i onaj protiv Mila Đuraškovića, te je sklonjen s tog suđenja, a potom najprije sa mjesta predsjednika Posebnog odjeljenja, da bi na kraju bio vraćen iz „specijalnih“ u obične redove Višeg suda. Novinarka „Politike“ Miroslava Derikonjić objavila je nedavno da će samo zbog tog premještanja sudije Vučinića čak 15 postupaka početi iz početka: četiri u kojima je bio predsednik vijeća i 11 u kojima je bio član, a pritom su svi ti procesi u poodmakloj fazi, a u nekima od njih se stiglo i do završnih riječi.

U oktobru prošle godine, pišući na svom blogu o „slučaju sudije Vučinića“, sudija Apelacionog suda u Beogradu Miodrag Majić konstatirao je, među ostalim: „Za to vreme, kolege sudije Vučinića, kao i u ostalim sličnim slučajevima, o svemu samo šapuću po hodnicima, nadajući se da će ovakvi postupci i ‘neprijatnosti’, ukoliko i dalje ostanu tihi i ‘neutralni’, nastaviti da se dešavaju drugima. Baš kao što je donedavno verovatno smatrao i sudija Vučinić, ostavljajući i na taj način utisak čoveka kojem je moguće poveriti ‘najznačajniji predmet’. Verovatno prekasno, shvatio je da između pisanih i nepisanih pravila u srpskom pravosuđu, postoji zjapeći jaz. Baš kao što će to isto prekasno shvatiti i njegove kolege, jednom kada maligne posledice sistema u čijem održavanju pristajanjem i ćutanjem i same svakodnevno učestvuju, zakucaju i na njihova vrata. S tom razlikom što tada, pored institucija, verovatno više neće biti ni novina voljnih da prenesu njihove reči.“

JOŠ BEZ POLIGRAFA: E sad, kakve veze to sve ima: Mišković, sudija Vučinić, šaptanje po pravosudnim hodnicima i „maligne posledice sistema“ u kojem je poligraf postao vrhunski instrument ustanovljavanja krivnje i nevinosti, toliko da se stječe dojam da su i sudovi i tužilaštva posve nepotrebni, ili da su tek dio potrebnog folklora da se začara ta Evropska unija: Unija koja bi trebala povjerovati da je u pravosuđu – a to nas tek čeka, ta poglavlja 23 i 24 o pravosuđu i osnovnim ljudskim pravima i slobodama – sve pod konac?

Ova vlast, ma koliko bila u pravu kad je, prije no što su zasjeli u svoje fotelje, kritizirala onu tzv. reformu pravosuđa iz vremena ministarke Snežane Malović, samo je produbila sve probleme koji su im ostavljeni. Baš ništa nisu poboljšali, naprotiv: zakoni koji normiraju pravosudne teme mijenjaju se stalno i po hitnom postupku, notari i privatni (javni, formalno) izvršitelji donijeli su dodatni kaos u ionako kaotičnu pravnu stvarnost i nesigurnost i građana i privrede, sve je i dalje netransparentno.

Jasno je to u ovome što gledamo posljednjih dana: izbori tužilaca i izbori za Državno vijeće tužilaca (DVT) i VSS. Vrhovna tijela koja bi trebala u narednih pet godina baviti se sudijama i tužiocima izabrana su na isti način kao i ranijih godina, sa svim problemima koji su ih dosad pratili, o čemu su godinama govorili i Udruženje tužilaca i Društvo sudija Srbije. U ovom trenutku, znamo tko je na strani struke izabran u DVT: činjenica je da su u to tijelo ušli uglavnom oni koji zaista uživaju i stručno i ostalo povjerenje u tužilačkim redovima, a da su oni koji su na te unutrašnje izbore ušli sa svojevrsnim žigom Ministarstva pravde listom izgubili. Kad je o VSS-u riječ, rezultate još (u utorak, kad se zaključuje broj) nemamo, ali je činjenica da već kao prvi prigovor valja prihvatiti to što je odbačen zahtjev struke da se glasa u četiri apelaciona suda i tužilaštva u Srbiji, a ne kao što je to provedeno, po „lokalnim“ malim i velikim jedinicama, jer to svakako ruši tajnost glasanja; tu možemo primijeniti onu rečenicu sudije Majića da „između pisanih i nepisanih pravila u srpskom pravosuđu, postoji zjapeći jaz“.

Koliko su ti „unutrašnji“ izbori ostali izvan jačeg fokusa javnosti, toliko su izbori za javne tužioce svih razina uspalili Skupštinu Srbije, koja je izabrala novog specijalnog tužioca za borbu protiv organiziranog kriminala, ali ne i specijalnog tužioca za ratne zločine, čiji dosadašnji čelnik Vladimir Vukčević ide u penziju.

NEDOSTATAK „OBAVEZNOG UPUTSTVA„: Što se dogodilo s ostalim tužiocima: ukupno 85 tužilaca je traženo na konkursu raspisanom u septembru ove godine, ali je DVT – još uvijek u starom sastavu, nota bene – utvrdilo jedinstvenu listu za samo 55 tužilaštava, dok je njih 30 „otpalo“, za njih nisu utvrđene niti dostavljene Vladi Srbije liste kandidata i to bez objašnjenja. Tužilačko Udruženje je u svom dopisu upitalo koji su razlozi za to da se tih 30 lista izostavi, iako su prethodno utvrđene pojedinačne liste kandidata, da li će konačne liste za preostalih 30 javnih tužilaštava također biti uvrštene i dostavljene Vladi RS na dalji postupak izbora, ili su izbori za ova javna tužilaštva poništeni, te ukoliko je to slučaj, po kojem je osnovu takva odluka donesena i iz kojih razloga? Odgovor još nemamo.

Ono što znamo jest da su dostavljene liste u jednom broju slučajeva imale više kandidata za tužioce, pa da su se poslanici trebali odlučivati između njih bez jasnih kriterija. Sporni su i testovi i bodovi kojima su ocjenjivani tužioci, jer se događalo da netko sa, na primjer, sedmog mjesta na rang-listi dospije na prvo za biranje u parlamentu. Sve je to ministar Nikola Selaković lakonski objasnio kao „podjelu odgovornosti“ između izvršne vlasti i parlamenta, iako se to kosi sa onim što bi tužilaštva – kao i sudstvo i pravosuđe u cjelini – trebala biti, institucije koje rade bez upliva politike koja se i u ovom trenutku pokazuje kao presudna u biranju i tužilaca i sudija.

Zli jezici su u danu kad se glasalo o tužiocima govorili da poslanici vladajuće grupacije nisu dobili „obavezno uputstvo“ za glasanje za tužioca za ratne zločine, a jesu za tužioca za organizirani kriminal, pa ćemo tako imati v.f. tužioca za ratne zločine kojega će odrediti Zagorka Golubović, republička tužiteljka, jedina koja je na svojoj funkciji voljom vlasti sigurna već nekoliko mjeseci, iako joj novi mandat počinje tek 1. januara.

I najvažnije: sada izabrano DVT ima mandat od pet godina od 1. januara, a svim izabranim tužiocima mandat traje godinu duže. Koliko god bili ponosni na one koje je struka izabrala u DVT, tek će na onih 30 misteriozno nestalih iz skupštinskih papira i na tužioca za ratne zločine moći imati neki utjecaj.

Ako im parlamentarna politizirana većina dozvoli, ali ipak će to biti jedan od rijetkih testova koje ćemo vidjeti u narednim pravosudnim vunenim vremenima.