Država sa F dijagnozom

Ta F dijagnoza čiju evidenciju traži država – zasad zvanično samo kikindski MUP – opis je statusa građana u državi Srbiji. Protagonisti: lokalni kikindski Dom zdravlja (svaka čast upravi i doktorima koji su u cijelu stvar posumnjali i odbili da to dostave bez dozvole povjerenika), MUP i povjerenik Rodoljub Šabić, kojem su doktori prijavili o čemu je riječ. Naime, Šabić je objavio da je policija „jednog grada od zdravstvene ustanove zatražila da im dostavi podatke građana koji se leče na osnovu zdravstvene šifre F, odnosno od bolesti ili devijacija duha i svesti“, nakon čega je Šabić pokrenuo postupak nadzora u MUP-u, sve po Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti.

„F dijagnoza obuhvata nekoliko stotina bolesti ili devijacija duha i svesti (Alchajmerova i Parkinsonova bolest, šizofrenija, depresija, manije, fobije, hipohondrija, reakcije na stres, problemi vezani za konzumiranje alkohola i nikotina, poremećaji hranjenja, bulimija i anoreksija, noćne more i strahovi, mesečarenje, nedostatak seksualne želje, transseksualizam…), dakle, podatke od kojih je za veliku većinu teško i pretpostaviti smisao i svrhu, odnosno srazmeru obrade od strane policije“, naveo je Šabić u obrazloženju pokretanja nadzora nad time.

Policija, taj lokalni kikindski dio, navela je da su joj podaci potrebni „kako bi se moglo postupiti po Uputstvu o načinu organizacije i vršenju unutrašnjih poslova na bezbednosnom sektoru, i kako bi se na adekvatan način ažurirao dosije sektora“.

foto: vesna anđić

USAVRŠAVANJE NEGATIVNOSTI: Običnom građaninu odmah u glavi osvanu pitanja: kakav dosije, kakva uputstva? A riječ je o policijskoj lokalnoj evidenciji osoba na određenoj teritoriji (lokalne policijske uprave) koje su moguće bezbjednosno zanimljive po osnovama raznim: možda su sklone terorizmu, možda nasilju, možda su protiv vlasti, lupetaju po Tviteru, hodaju po protestima protiv diktature po gradovima Srbije, mrze Aleksandra Vučića i njegovu porodicu… To je taj „dosije sektora“, naime.

Ova vlast ovim, zasad lokalnim policijskim zahtjevom ulazi u zdravstvene kartone, spremna da svakom ko je označen kao njen protivnik nešto što je intimno objavi u svom smećetisku poput „Informera“, Pinka ili Studija B. Gledali smo to na TV Pinku kad je na tapetu bio tadašnji čovjek Raje Rodića (Kornic) kojem su izvukli F dijagnozu, čak dvije, sve u prisustvu današnjeg i tadašnjeg ministra zdravlja, gospođe Slavice Đukić Dejanović i Zlatibora Lončara. I ništa od svega nije bilo. Ni kazne za medije koji su se na to navukli, niti packe za tzv. zdravstvene radnike i njihovu Hipokratovu zakletvu i pacijenta na prvom mjestu.

No, ovo je tek kraj onoga što država građanima radi: zakoni koje država donosi (parlament u kojem vladajuća većina diže ruke za sve prijedloge koje Vučićeva vlada dostavlja), praksa koju nema tko suzbiti zato što sudovi ne funkcioniraju, građani koji nemaju niti jedan mehanizam da se izbore za svoja prava.

Nije sve počelo od ove vlasti, ali ona je usavršila sve negativnosti koje je naslijedila od one prethodne. Na primjer, sudstvo. Zgražali smo se za bivše vlasti koja je – u vidu Vrhovnog suda – rekla da ne treba voditi računa o radnicima koji su tužili državu, te da treba primijeniti uredbu Vlade (Mirka Cvetkovića) da se – suprotno međunarodnim konvencijama i presudama Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu – praktično na neodređeno vrijeme suspendira izvršenje pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka. To je uputstvo iz najvišeg, Kasacionog suda proslijedila tadašnja predsjednica Nata Mesarović.

IZVRŠITELJI, POREZI, KORUPCIJA: Stanje u aprilu 2017. godine je sljedeće: te se odluke drži i meštar sviju odluka Aleksandar Vučić, koji usprkos presudi Evropskog suda za ljudska prava niškim vlasnicima tih presuda kaže – nema, ne može, u isto vrijeme kad ti isti niški radnici (i ne samo oni) iz svojih praznih džepova izdvajaju novce za ono što se Vučiću sviđa, za njegove firme, Beograde na vodi, Emirate i Etihade…

Vratit ćemo se na sudstvo i pravosuđe, no valja zabilježiti još neke elemente kad je posrijedi obični građanin. Na primjer, izvršitelji: ti će da navale na te obične građane od trenutka kad im račun za neplaćenu struju pređe 5000 ili nešto više dinara. Ne zanima izvršitelje da li taj koji nije platio struju nema ništa ili ima dobijeni spor sa državom koja mu ne plaća dugove. Onda slijedi postupak koji će još „nakarikati“ troškove u korist privatnih, a javnih (eh) izvršitelja. Građanin-dužnik će još biti sretan ako je dobio ikakvu obavijest o svemu što se događa, pa da uopće uspije da se izvuče iz te državno-privatne priče u kojoj nema pravila, no ima nesuvislosti kako doći do nečijeg stana za male pare, sve po zakonu. Uzgred, vrlo slična lopovska Hrvatska je to zanimanje ukinula kad je shvatila da će to dodatno uništiti njene građane. Država Srbija je zakonski promijenila privatno u javno izvršenje, a to javno se odnosi samo na male i obične ljude, a ne i na one koji su – za razliku od tih malih – miljenici države i koji su dužni silne novce svima, radnicima i državi. Njima se opraštaju dugovi, običnim ljudima ni kinta. Od Bora do Pinka i tako dalje.

Kad je obični građanin dužan porez, njemu država Srbija obračunava kamatu za koju je čak i ovakav Ustavni sud rekao da je lihvarska kamata. Svojim omiljenim velikim (tzv. tajkunskim) dužnicima to ne radi, ona oprašta, ta država ne voli ljude koji godinama čekaju na građevinsku dozvolu i plaćaju sve što treba, voli one koji će sad, po novim propisima o legalizaciji, platiti tek sitne pare. Zašto? Pa zato što će ućariti onaj porez na nekretnine koje ionako odokativno određuju, bez iole ekonomske i bilo koje računice, a koji će lokalnim i ostalim vlastima iznad njih biti izvor para od kojih će živjeti oni koji ama baš ništa za vlastite građane dobro ne rade.

Tu sad ide priča o korupciji: u novokomponiranim uvjetima, nitko tko nije blizu vlasti ne može se baviti bilo kakvim ozbiljnim poslom. Njega će – malog građanina koji bi bilo što radio – udaviti porezima, davanjima, idejama Privredne komore ili pritiscima novih ljubitelja vladajuće stranke koji bi da uđu u taj korumpirani sistem. Građanin obični koji pokušava preživjeti, ako je u javnoj službi, mora se deklarirati da je ljubitelj Gospodara Vučića; na to ga tjeraju razni koji su i na najvišim i nižim nivoima u službi dotičnog. Oni koji su u privatnoj službi imaju druge probleme, neće imati npr. reklame, neće dobiti ugovore koje bi inače – po svojim kvalitetima – dobili. Svi oni kad dođu kući, imaju nove probleme.

SVOJI I NEPODOBNI: Na primjer, u svojoj zgradi od pet, šest, deset ili mnogo više stanova, uskoro će – čim Vlada smisli prateće dokumente – morati imati upravitelje zgrada. Nikome od današnjih dobrovoljnih šefova stanara u zgradama, s obzirom na zakonske odredbe, na pamet neće pasti da taj posao rade, zato što su obaveze prevelike i nemoguće, a kazne zbog onoga što je država propisala, a što se nikako ne može na bazi dobrovoljnosti provesti, prestrašne.

Novi Zakon o stanovanju, koji je usvojen u Skupštini Srbije, čeka još razne provedbene podzakonske akte, ali je činjenica da osvijećenu javnost podsjeća na one njemačke dane uoči Drugog svjetskog rata, tad su ti razni lojalni nacionalsocijalisti radili spiskove „svojih“ i „nepodobnih“.

Onaj čuveni birački spisak na volšeban način završio je u rukama raznih vladajućih aktivista. Dolazili su na vrata građana s podacima tko stanuje u nekom stanu, tko je penzioner, tko član porodice, koji su im JMBG-ovi… Odakle im, ako se uzme u obzir i to da je na mnogim tim spiskovima bilo i opaski tko hoće glasati za AV-a, tko neće, tko je neprijatelj, tko nikad ne glasa…?

Ako nasrću na privatni prostor, još više nasrću na javni. Eto nam komunalne policije, koja se građaninu neće odazvati ako joj prijavi da je netko u javnom prostoru prosuo smeće koje tamo ne bi smjelo biti, ili ako vam u dvorište javne škole uđe netko s automobilom iz čijih zvučnika trešti Ceca (ili Vagner, svejedno, iako je to nemoguć slučaj). Hoće, međutim, ako običan čovjek prodaje jaja na nekoj od pijaca, ili netko u gradskom prevozu nema valjanu poništenu kartu. Tu će komunalna policija – kao da je prava – da tom običnom građaninu napiše kaznu, ne malu, koja će, na kraju svih krajeva, ako ovaj to ne plati završiti kod izvršitelja. Ovi pak neće voditi računa o tome da taj mali čovjek ne prima 15 mjeseci plaću – a država tvrdi da je to prestup, makar u svojim državnim firmama – i rebnut će po radniku, ne po sebi samoj.

Orban-Erdogan, eto nam budućnosti sasvim jasne, uz dodatak Orvela: ovaj naš predsjednik i premijer napravio je sve što je trebao. U javnom smislu špijat će vas po Tviteru i Fejsbuku, u javnom kretanju slikat će vas djvučićevići razni i objavljivati po tom smećetisku, privatno će voditi računa s kim ste u komunikaciji i koje vrijednosti (bar ih imate) zastupate.

KO PLAĆA, A KO KORISTI: Ne može ovo sve bez Aleksandra Vučića: sve ove sumanute zakone – uz one koje slučajno nisu, a namjerili su i hoće u budućnosti – izglasala je ova Skupština Srbije, u kojoj vladajući dižu ruke bez stavljanja mozga u pogon. Sve te zakone ionako nitko ne poštuje, možda je poneki i dobar u nekim segmentima, jer jedino je važna partijska legitimacija. Medicinski i ostali radnici iz Kikinde koji su povjerenika Šabića obavijestili o sumanutom zahtjevu MUP-a jesu glas koji bar malo ohrabruje.

Tu F dijagnozu koju mnogi imaju – i oni koji se obrate psihologu ili psihijatru zbog sasvim normalne tuge jer im je netko blizak umro, što se svakom od nas dogodilo u životu – odlučili su, očito, iskoristiti ovi koji su danas na vlasti. Mi građani smo ludi; oni nisu. Mi imamo F dijagnozu, oni nemaju. Mi plaćamo sve poreze, oni ne. Mi plaćamo njihove poreze, nauštrb naših plaća i imovine. Njih štiti država, nas država svaki puta ojadi.

I kad građanima sve to dozlogrdi, i kad nađu neke novce za silne takse da se pred sudovima pokušaju izboriti za pravdu, dogodi se – ništa. Opet nas oleše za te takse, opet nam uskrate pravdu, a ako pomislimo da bismo ipak nešto mogli učiniti za svoju i opću stvar, dođu nam na naplatu – nama i sudijama koji nešto misle – državne odluke o nama, nepodobnim sudijama i tužiocima koji uopće nešto hoće javno reći, novinarima koji se usude da nešto napišu, građanima koji smiju licem i izjavom nešto poručiti. A građani? Koga briga za njih.

Zato mi, a ne oni, imamo F dijagnozu. I zato je osnovno pitanje: kad će sve naše podatke, od dijagnoze, neglasanja za Vođu, muke u želucu zato što se On pojavljuje na svim TV kanalima u sva moguća vremena, neki neplaćeni račun, ovi na vlasti zloupotrijebiti, jer sve mehanizme za to imaju. A mi nemamo mehanizam da pitamo da li oni, za razliku od nas koje su sludjeli poprilično, imaju obavezu prema nama – tzv. narodu – da i sami vide jesu li u toj F evidenciji, ili bi se bar trebali u njoj naći.