

MUP
Milić i foto-robot ministara policije
Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“




Jedna provokacija, uz upotrebu najsavremenijih tehnologija, postala je igračka-plačka. Da li je izvođač provokacije to slutio – ne znamo; znamo samo da je morao da računa s posledicama. A posledice su bile opake: podgrejana je mržnja, neki klinci su, uz uredni podsticaj udvoričkih medija, osetili potrebu da napadnu nevine i bezazlene ljude i eto nas natrag u najstrašnijim devedesetim godinama
Mi do dana današnjeg (utorak, 21. oktobar) nismo doznali da ko je uopšte lansirao tu leteću napravu prošle srede uveče, ko je njome daljinskim upravljačem rukovao i izazvao ono što je usledilo. Sama ta daljinski upravljana letelica nađena je tamo, na stadionu, a ne „u Pančevu“, kao što su neki javili. Onda je, posle slavodobitne izjave ministra unutrašnjih poslova, Stefanović dr Nebojše, cela priča zaturena negde. Komandna konzola, tj. daljinski upravljač, koliko se do danas zna – nije pronađen, kao ni lice koje ga je imalo u rukama. Ljudi koji se takvim napravama profesionalno bave (film, fotografija itd.) kažu za „Vreme“ da je reč bila o uređaju srazmerno jeftinom i jednostavnom (to se zove „fantom“ i nešto, nije skup). Dolet je – u idealnim uslovima – negde oko dva kilometra, mada se koristi na manjim razdaljinama, jer je potreban vizualni kontakt sa letelicom, radi preciznog upravljanja. Ako se kontakt izgubi, ili ako su baterije pri kraju, kažu ti ljudi, letelica će se vratiti na mesto lansiranja, jer ima GPS uređaj. Ima, naravno, skupljih i većih letelica te vrste: imaju jače baterije, veću nosivost korisnog tereta (do sedam kilograma), neke čak i kamere sa bežičnom vezom sa komandnim modulom, tako da direktna vizualna nije nužna, pomoć „dži-pi-esa sa nebesa“ i sve drugo. Navodno se nekim savremenijim varijantama dade upravljati i putem pametnih „iPhone“ telefona, ali su onda mnogo skuplje.
Neki ljudi, verzirani u ta posla, kažu nam takođe da u civilizovanim zemljama postoje pravila i propisi u vezi sa upotrebom takvih daljinski upravljanih letelica. Za to se zalažu i naši operateri: „Taman posla da nekome padne na glavu sedam kila elektronike koja je otkazala“, kaže jedan od njih. Letovi takvih uređaja moraju se najaviti (vreme, zona dejstva i trajanje) i dobiti dozvolu nadležnog organa. Kod nas to nije regulisano ni na koji način – kada će i da li će, ne znamo, niti slutimo, znajući nas.
Bilo kako bilo, taj neki „drone“ (srpski: trut), upotrebljen je tokom te utakmice na način koji smo svi videli i iz toga je posle ispalo svašta što nije trebalo – ni smelo. Sve je to nekako izgledalo kao jedva čekano. Premijer Vučić kazaće kasnije da je „bio upozoravan na moguće provokacije“ i da je ta „upozorenja“ podelio s kim je trebalo. Nije, međutim, ulazio u detalje da kakve bi to „moguće provokacije“ mogle nastupiti. Mi ne znamo jesu li albanski reprezentativci unapred znali za napad iz vazduha; da nisu reagovali onako, možda bi stvar ostala na nivou neslane provokacije. Ivan Bogdanov reagovao je smesta. Policija se istakla i sprečila šire nerede, kako saznajemo od prisutnih.
Šta je dalje bilo, to – na našu žalost i sramotu – znamo. Danima su kojekakvi balavci lupali i palili pekare svojih sugrađana, ni krivih ni dužnih; ne samo kod nas. Odmah je optužen brat albanskog premijera da je, kao, on to izveo; kod čoveka nije nađen daljinski upravljač i pušten je da se vrati kući. Uzgred, on je čovek takve biografije da takva vrsta provokacija uz njega jednostavno ne spada. Brzoplete izjave nekih ministara i prebrza reakcija određenih tabloida podigle su temperaturu: proglašena je hajka pre nego što se uopšte doznalo bilo šta o incidentu – osim da se desio. Tu su padali diplomatski demarši i note, nepromišljene izjave i već sve što se u hajkama radi. Svi su, kao, odmah znali da je albanska strana izazvala incident. E, sad: ta budalaština sa fudbalske utakmice poslednje je što je trebalo i Republici Albaniji i Republici Srbiji u ovom trenutku kada su odnosi smireni i prijateljski i kada je premijer Albanije trebalo da dođe u posetu, koja je odložena zbog svega ovoga. Možemo čisto hipotetički pretpostaviti da kome bi ovakvo zatezanje odnosa odgovaralo, ali ćemo se uzdržati: ekstremistima raznih vrsta i pasmina sigurno.
Kriminalistički gledano, stvar nije tako složena: takvi uređaji imaju serijske brojeve po kojima se mogu ispratiti do proizvođača, prodavca i kupca, a dalje je obično lako. Do sada nismo primetili neke korake u tom smeru – za razliku od političke eksploatacije tog incidenta koja je povremeno bestidna, a u svakom slučaju podstiče etničko nasilje. Bilo bi možda pametno da vladajuća koalicija sedne i dogovori se: treba li Srbiji ova eskalacija etničkog nasilja i ovo nepotrebno i štetno zatezanje odnosa sa Albanijom – ili ne treba.


Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“


Zašto je Slavija u postala politički barometar koji režimu ne govori ništa dobro? To je naslovna tema novog „Vremena“


Ako je Slavija u međuvremenu postala neka vrsta političkog barometra, onda je ovog 23. maja kazaljka otišla duboko u crveno, ali ne onako kako bi vlast volela da prikaže. Nije to crveno od nasilja, nego od pritiska koji više ne može da se ignoriše, od društva koje je naučilo da se okuplja, prepoznaje i što je za svaku vlast najopasnije, pamti. Nije ovde više reč o jednom protestu niti o jednoj pobunjenoj generaciji, nego o novom obrascu ponašanja društva koje odbija da se vrati u političku apatiju


Hapšenje bivšeg načelnika PU Beograd Veselina Milića nije dovelo do onoga što bi svi mogli da očekuju – opsežne istrage u policiji i MUP-u Srbije koja bi, poput nove “Sablje” odsekla glavu korumpiranom vođstvu institucije koja treba da seče glave korumpiranima i onima koji su u kriminalu. To govori držanje čitavog slučaja u okviru režima i izostanak prave istrage. Otprilike – kao na su to neka unutrašnja neslaganja u samoj vlasti


Za manje od 12 sati u glavnom gradu su uništena četiri poznata ugostiteljska objekta, a serija incidenata eskalirala je pucnjavom u restoranu “Jerry” na Novom Beogradu. Vlasnička struktura ovih lokala otvara pitanje ko su ljudi koji su se našli na meti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve