Dolina plača u Vrlom Novom Svetu

Rat je bio kratak, bez mnogo velikih događaja. Ali užasan po načinu na koji je razotkrio realnost civilizacije i duhovnu prazninu zapadnog čovjeka. U njemu su se tolikom brzinom naređale velike teme i postavila velika pitanja, da on izmiče razumijevanju. Kao neki mali rezime vijeka, podsjećanje u glavnim crtama na to ko smo i kakvi smo i nagovještaj onoga što smo spremni da uradimo. Od tog munjevitog krokija koji je jednim potezom izvukla majstorova ruka hvata vas gora jeza nego od beskrajnih dokumentaraca o koncentracionim logorima.

Evo, otprilike, kako je meni izgledalo to narastanje istine, od prvog mreškanja talasića i uznemirenog podrhtavanja prirode, od strašne rike i pomaljanja cijelog čudovišta iznad vode.

U početku nije bio ni plan o bombardovanju, nego samo prijetnja. Ona se začela u glavama nekih američkih stratega koji su život proveli u školama učeći kako se upravlja svijetom.

Madlen Albright je slab diplomata. To je profil političara koji može da bude vrlo opasan u okolnostima u kojima vjeruje da ima veliku moć. Ona je doktrinar i ekstremista. U ponašanju veoma podsjeća na Slobodana Miloševića.

Kao on u vrijeme razbijanja Jugoslavije, kad je bio siguran da predstavlja najveći narod i vojnu silu, i ona teži da svede realnost na proste odnose jačeg i slabijeg. I ona izvlači brze zaključke iz tog odnosa i hoće odmah da slomi protivnika ako ovome ti odnosi nijesu jasni. Objavljuje jednostavne istine o američkoj superiornosti iza kojih slijede ultimatumi. I kod nje, kao kod njega, ovaj prilaz politici i realnosti fizički je uobličio ličnost: bahati pokreti, prezrivo lice, izazovan pogled, tvrd govor. Iza svakog gesta i svake rečenice kao da se čuje argument: ako ti se ne sviđa, hoćeš li da se biješ? Amerika je najbolja. Amerika je najjača. Mi ovo možemo da ponovimo najviše puta u najvećim medijima. Jesi li za ili protiv nas?

Milošević je zaista bio najjači u vrijeme raspadanja Jugoslavije i vjerovatno mu ni dan-danas nije jasno zašto je sve izgubio. Kao što američkoj administraciji i generalima nije bilo jasno poslije prva dva dana rata kako su se našli u položaju poraženog.

Insistiram na ovim vezama ideologije i politike sa crtama lica da bi se stalno svi sjećali kako apstraktne ideje, za koje nam se čini da uobličavaju neki svijet koji sa nama nema veze, direktno utiču na život društva i pojedinaca do najintimnijih detalja. Tako je ona ogromna većina ljudi na Zapadu uobličena praznim parolama koje ih pretvaraju u lutke koje se ponašaju onako kako to odluče reklamni agenti. Postoji krivac za to nesrećno lice u ogledalu.

Albright je i fizički đak Bžežinskog. On je veliki strateg imperije: miran, nepokolebljiv, opasan i prije nego što progovori. Takav je htio da bude, tako izgleda. Ona je u akciji, demonstrira silu, zato nema njegov mir ni prijeteći izgled, nego raspojasanost i bahatost: ona ostvaruje planove i prijetnje.

U početku je bila samo prijetnja bombardovanjem. Ali pošto Amerika ulazi ozbiljno u ulogu sile koja dominira svijetom, i pošto je riječ o ključnom trenutku proširenja NATO-a i stabilizovanja te dominacije na evroazijskom prostoru, svaka prijetnja mora da bude uvjerljiva i svi narodi i ljudi moraju da shvate ozbiljnost tih prijetnji. Ako je Washington nešto rekao, ako se NATO angažovao, onda ne može biti vraćanja nazad. Jer je veća šteta za svijet gubitak kredibiliteta NATO-a i američkog prestiža, nego uništavanja cijelih država.

Kad je napravljena greška, u Washingtonu su rekli: nema povratka nazad, u pitanju je prestiž Amerike. U Evropi: treba spasiti Ameriku. Šta je Amerika? Clinton? Albright? Penthagon? Svi zapadni lideri su zaključili da su ugroženi vitalni interesi Zapada i da zato moraju svi složno ići do kraja. Šta su vitalni interesi Zapada? NATO? Jedna vojna organizacija bez razloga postojanja? Jesu li karijere drugorazrednih političara i institucija važnije od vrijednosti na kojima počivaju Amerika i Zapad?

Možda i jesu, ako tih vrijednosti nema i ako se zapadno društvo drži samo medijskim kampanjama.

U Washingtonu izgleda nikome nije išlo u glavu da se Milošević neće povući pred prijetnjom bombardovanja. Prvo, znali su da se on povlači kad osjeti da je direktno ugrožen; drugo, bilo je očito da nijedan normalan čovjek neće ući u rat sa NATO-om; treće, osjećanje svemoći u ljudi poput Madlen Albright je bezgranično, u njihovoj svijesti neuspjeh se ne javlja kao mogućnost.

Milošević je shvatio da se američke prijetnje ostvaruju kao neminovnost, možda po nekom zakonu afiniteta između brutalnosti, opsjednutosti silom, zakonom jačega.

Bio je spreman da prihvati sve u pregovorima oko Kosova, osim nezavisnosti pokrajine i dolaska NATO-a u Srbiju. Iz toga su američki diplomati, kako su priznali poslije rata, zaključili da je na ivici da i to prihvati i da će prihvatiti poslije prvih bombi. Ni to što je Beograd već slao armiju na Kosovo i spremao se za rat nije poljuljalo uvjerenje diplomata da će se odmah predati, iz prostog razloga što se svako mora predati pred prijetnjama NATO-a.

Računalo se na dvije noći simboličnog bombardovanja. Kad je italijanski predsjednik D’Alema uputio Clintona šta će biti ako se Milošević ne povuče, Clinton nije znao šta da odgovori. Njegov savjetnik je na kraju našao odgovor: onda ćemo nastaviti da bombardujemo. Do kada? Do kraja. Očigledno i jednostavno.

Zašto bismo se mnogo brinuli, ili razmišljali o svijetu, kad uvijek imamo rješenje pri ruci? Zar nijesmo najbogatiji i najjači? Neka svijet vodi računa o našem raspoloženju i interesu, zašto bismo mi vodili računa o svijetu.

Ovdje se, ako se ne varam, slute opasnosti koje vrebaju Ameriku u njenim odnosima sa svijetom. To liči na biblijska upozorenja o sljepilu taštine i bogatstva koja nam danas zvuče djetinjasto. Ali ona su sigurno uvijek zvučala djetinjasto u konkretnim okolnostima, jer suština toga sljepila i jeste u tome što se vjeruje da se ono dešava samo drugima.

Tako se takoreći iz ležernosti prišlo bombardovanju. Na velikim medijima, CNN-u i BBC-ju, koji su rat pratili kao neposredni učesnici, mogla se prvih dana vidjeti slatka uzbuđenost zbog sportskog događaja u kojem održavamo vještačku neizvjesnost, ali znamo da nam je obećan trijumf.

Trećeg dana rata dogodila se najvažnija promjena, iako ju je teško opisati. To je trenutak kad su u Washingtonu i drugim velikim zapadnim centrima shvatili da bombardovanje može da traje, da se to zove rat, a da je rat nešto ozbiljno i neizvjesno.

Odjednom se pokazalo da je politička pozicija Zapada neodrživa, a vojna loša. Politički, Washington je bio izolovan zbog nelegalnosti akcije. Riječ je o napadu na nezavisnu državu, člana Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije bile su eliminisane, jer je trebalo pokazati kako se vlast prenosi na NATO. Statut samog NATO-a nije dozvoljavao takve intervencije. Bilo je očigledno da ovakav rat mora biti politički neprihvatljiv za sve zemlje van NATO-a. Postojala je opasnost da javno mnjenje ni u Americi ni u Evropi ne razumije školsku imperijalnu logiku koja je toliko ličila na starinsku imperijalnu logiku koju zapadna savjest ne može da podnese.

Pojavili su se vojni stručnjaci koji su rekli da je teško bombardovanjem dobiti rat. Naročito ako se bombarduje iz velike visine i velike daljine. A drukčije, treba rizikovati živote zapadnih vojnika. Ko će razumjeti zašto ti vojnici ginu u Jugoslaviji?

NATO, koji je tražio kredibilitet na ideji garantovanja bezbjednosti Evrope, izazvao je rat usred Evrope. Bilo je očito da on ne garantuje bezbjednost, nego sasvim obratno: nametanje njegove moći izaziva krize i ratove. Kritičari ove intervencije u Americi, koji su bili oštriji i otvoreniji nego evropski, nikako nijesu razumjeli zašto Evropi slijedi Washington u ovakvu katastrofu.

Mala greška u procjeni pretvorila se u monumentalnu grešku iz koje se nije vidio izlaz.

Prestiž Amerike je bio u pitanju, a bankrot NATO-a u perspektivi.

Politički lideri zapadnih zemalja ličili su na djecu koja su u igri zapalila kuću. Tada je bilo jasno da iz igre može da izbije i svjetski rat. Jer se vidjelo da za Zapad nema povratka: NATO ne može bankrotirati, rat se ne smije izgubiti. A kuda vodi rat? Možda će države koje imaju vojnu silu pomoći Jugoslaviji, možda će joj isporučiti oružje, možda će širom svijeta zaređati antizapadni protesti, možda će zapadno javno mnjenje silovito reagovati?

Preko noći se atmosfera zgusnula, regionalno problem je pretvoren u planetarnu opasnost.

U Beogradu su to bili najgori dani. Osjećala se nepredvidivost u reakcijama zapadnih političara, osjećalo se da je ulog toliki da su sva sredstva dozvoljena. Tih dana je izvršena, po mom mišljenju, najveća mobilizacija medija u propagandnom ratu u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Mi smo u Beogradu gledali samo velike televizijske mreže, tek po povratku iz Jugoslavije shvatio sam kolike su razmjere te mobilizacije. S druge strane, ludak na vlasti u Beogradu takođe je bio nepredvidiv. On do sada nije ubijao članove demokratske opozicije, samo ljude iz njegovih redova koji su previše znali i koji bi postali nepouzdani. Ali takva mogućnost postojala je prilikom svih političkih zaokreta, naročito ako bi se režim osjetio ugroženim. Pretpostavljali smo da nas štiti to što se osjeća jakim, što bombardovanje ne ugrožava režim nego samo stanovništvo. Zapadna intervencija je ubijala demokratsku opoziciju politički, zapadne bombe narod fizički. Što bi nas on ubijao pod rugi put?

I fizički, veća opasnost je dolazila sa Zapada. Ne od bombi, nego od tamošnjih političara koji su tražili bilo kakav način da opravdaju svoj rat. U zapadnim medijima, naročito u izjavama britanskih političara, sugerisalo se da je počela velika čistka u Beogradu, da strada demokratska opozicija. Stvarana je slika paklenog režima, fašističke atmosfere ubijanja. Trebalo je proširiti front, da tako kažem, zakloniti političke razloge intervencije, opravdati bombardovanje većom temom, trebalo nas je sve uključiti u rat, da se stvori velika zbrka, da se prikrije očiglednost zapadne greške i nepotrebnost rata.

Atmosfera u Beogradu, osim napetosti, nije imala veze sa onim što se pričalo na Zapadu: strah, začuđenost, tolerancija među građanima, manje nego ikad tragova fašizma. U policiju je priveden prvog dana rata urednik opozicionog Radija B92. Oko toga je napravljena velika galama, jer se očekivalo hapšenje, možda i likvidiranje. Pušten je poslije bezazlenog razgovora. Ali ga londonska vlada nije ispuštala iz ruku. Čuli smo u dva dana uzastopno intervencije britanskih ministara inostranih poslova i odbrane, u kojima su javno, preko televizije, ovaj radio i njegov urednik proglašeni za saradnike engleske vlade, koje finansira ministarstvo. Bio je to otvoreni poziv na linč. Na Zapadu bi to odlično odjeknulo, kao dokaz o Miloševićevoj tiraniji. Novinari ovoga radija, koji se godinama bore protiv Miloševićevog režima, bili su šokirani i ogorčeni. Zaista, pod bombama NATO-a, ako vas najagresivniji političari zemlje koja bombarduje proglase za svog saradnika, a vi sjedite među ljudima koji su takođe bombardovani, nije teško shvatiti šta vas čeka. Svi smo mogli vidjeti koliko teži višegodišnja borba protiv diktature, žrtvovanje za demokratske principe, od časa kad postanete smetnja u računicama demokratskih država.

Neophodni su bili zločini Miloševićevog režima; što hitnije i što grozniji. Četiri dana kasnije počeće da stižu albanske izbjeglice i NATO će malo odahnuti, ali to nije bilo dovoljno jer je previše ljudi vidjelo koincidenciju između talasa izbjeglica i početka bombardovanja.

Zato su žrtve tražene svuda. Ista propaganda je vođena tih dana prema Crnoj Gori iz Londona. Puštane su dezinformacije preko BBC-ja (iz nekog misterioznog izvora Rojtersa, navodno iz Crne Gore) o tome da srpske trupe ulaze u Crnu Goru i da napad jugoslovenske armije na crnogorski režim samo što nije počeo. Čak smo i mi otišli iz Beograda u Crnu Goru da prisustvujemo novom ratu. Sve je bila laž. U Crnoj Gori je atmosfera bila napeta, zemlju su bombardovali saveznici crnogorske vlade, tako da je narod guran Miloševiću u ruke. Vlada je jedva održavala mir. Samo je iskra nedostajala. Navodno tajne informacije britanske vlade da srpski napad na Crnu Goru samo što nije počeo stvarale su nevjerovatnu paniku i direktno gurale Crnu Goru u građanski rat koji bi tamo bio zastrašujući, ali koji bi bio spasonosan za propagandu NATO-a. Otvorio bi se novi front, i vojni i propagandni, prema Miloševiću.

Sudeći po informacijama koje su objavljene poslije rata, Crna Gora je za dlaku pošteđena masivnog bombardovanja koje bi imalo za cilj isključivo izazivanje građanskog rata, jer su vojne baze u Crnoj Gori beznačajne. U Parizu tvrde da je za to zaslužna francuska vlada. Ako je tačno, hvala.

Ništa pokvarenije i perfidnije od ratne logike velikih zemalja, sa velikim političkim iskustvom, kad su njihovi interesi ugroženi. Jedino se London u ovome snalazio kao u svojoj slavnoj prošlosti: brze reakcije, radikalne, neustrašive, preuzimanje svih rizika, žrtvovanje i prijatelja bez oklijevanja kad se za to ukaže potreba. Sve druge zapadne vlade izgledale su djetinjasto prema starom britanskom lavu. U tom velikom političkom iskustvu, koje je teško gledati bez divljenja, čak i ako vam je moralno odvratno, odmah se napravi nacionalna sloga oko nacionalnog interesa. Nijedno demokratsko pravilo ne važi u odbrani državnih interesa, sasvim svejedno ko je u sukobima kriv a ko prav.

To se zove: right or wrong, my country.

Ponašanje Blairove vlade i BBC-ja bili su nešto kao poslednji odjek vještine i brutalnosti velike imperije, nešto kao pirueta starog igrača koji više nema ulogu u igri koju je imao nekad, ali u čijim se pokretima vidi nedostižna maestrija. Koliko da se pokaže amaterima o kakvoj je umjetnosti riječ. Moralno, to izgleda još odbojnije nego u vrijeme imperije, jer je suvišno, ali politički, divite se rutini u kojoj su isključeni pogrešni koraci. Divite se lakoći sa kojom se podvaljuje i laže odlučnosti sa kojom se ide do krajnjih konsekvenci takve politike. Ostaje vam da žalite za situacijama kad je ovakva maestrija usmjerena ka odbrani vrijednosti, a ne ka njihovom uništavanju.

Kada posmatrate ponašanje američke vlade, a naročito američkog društva, vidite odmah da nikakvi eksperti, nikakav talenat ne mogu nadoknaditi iskustvo. Vještina američkog šoubiznisa koju primjenjuju mediji i koju je razradio Clinton nigdje se ne primiče doslijednosti manipulacije BBC-ja. Slobodan Milošević i jugoslovenski mediji zaista djeluju amaterski u odnosu na ovu politiku, tu je sasvim opravdano upoređenje u odnosu na ovu politiku, tu je sasvim opravdano upoređenje između primitivnih divljaka i rafinirane civilizacije.

Druge evropske vlade su takođe djelovale amaterski u odnosu na londonsku. Kod svih drugih, uključujući i Washington, osjećala se prikrivena panika: na kraju krajeva, bez razloga su ušli u rat i možda išli ka svjetskoj krizi. Osim kod Engleza: šta je tu je, više se ne vraćamo na uzroke, svom snagom, ne birajući sredstva, idemo do kraja. Jedino je, kažem, škripalo što je operacija bila pogrešna i zločinačka, i što London više nije imao svoju politiku, nego je vodio američku. Bivši gospodar svijeta je zadržao svoje majstorstvo, ali ga pokazuje kao sluga.

Druge evropske vlade nijesu pokazale ništa osim refleksa straha i zbijanja iza najjačeg. To je najgore izgledalo u Parizu, zbog De Gaulleovog nasleđa koje zemlja nije sposobna da nosi. Francuska vlada je prosto vodila antievropsku i antifrancusku politiku. Neko tajno očekivanje koje je iz cijele Evrope strujilo ka Parizu iznevjereno je. Druge prilike neće biti. Treba se pomiriti sa niskim nivoom na kom je francuska politika i intelektualna elita. Francuska politika u ratu NATO-a posebna je katastrofa u okviru zajedničke katastrofe Zapada.

Izgubila je svoj prestiž na Balkanu, izgubila šansu da se pokaže kao motor Evrope, pustila je da se ruše UN u kojima Pariz još ima glas sile u Savjetu bezbjednosti, spasila je NATO koji spriječava ujedinjavanje Evrope i njenu emancipaciju. Poslije rata Francuzi su pričali da su se borili za UN i za saradnju sa Rusima. Jesu, tek pošto je Milošević natjerao Zapad da pozovu Ruse i UN, ali ovi su na početku operacije bili optimisti. I Pariz se sa time složio. Kako bi izgledala francuska pozicija danas u Evropi da je Pariz bio samostalan u ratu! A mogao je. Zahvaljujući De Gaulleovom nasleđu, mogao je Pariz biti solidaran sa NATO-om, ali van rata. Tako bi se sve oči okrenule ka Parizu, sve diplomatske inicijative, i evropska politika bi se rodila u Parizu.

Tužno je gledati kako greške vuku jedna drugu do katastrofe. Na kraju rata, francuski diplomati i mediji zaređali su sa objašnjenjima kako je De Gaulle prevaziđen, iz straha da ima previše Francuza koji vide da se nešto loše desilo sa Francuskom. Čak su objavili i ankete po kojima je De Gaulle omiljen kao ličnost, ali njegova politika je zastarela. Chirac, Jospin, Kon Bendit vide dalje. Zastarela? Kako, nikad nije bila aktuelnija! De Gaulleova politika je bila nerealna u vrijeme kad je vodio, jer je bila vizionarska, a sad dolazi njegova epoha. De Gaulle je i vodio politiku sa pogledom na kraj hladnog rata. Ko je govorio unaprijed o opasnosti američke sile i diktata? Ko se usudio da predvidi u vrijeme Sovjetskog Saveza da Rusija nije opasnost? Ko je govorio o tome da je jedina bitka koju vrijedi voditi ona za čovjeka? On jeste prevaziđen budući da nikad nije bio u tolikom sukobu sa jednom političkom klasom kao sa sadašnjom zapadnom, ali je van realnosti, nesposobna da izazove ta klasa, a ne De Gaulle. Problem jeste u tome: De Gaulle u ovakav rat ne bi išao, stao bi u ime Evrope i Evropa bi se u njemu prepoznala. To bi bilo odlično i za Ameriku i za Evropu i za Balkan. Ovako, sve je bila greška, zločin i sramota i sve je trebalo spasavati lažnom slikom o trijumfu u medijima. Francuska politička elita neće De Gaullea za uzor, zato će imati Le Pena za dostojnog konkurenta.

Moramo se stalno vraćati na ulogu medija u ratu. Oni su muzička pratnja iza događaja, ključna za stvaranje „atmosfere“.

Logika je bila jednostavna. NATO je morao da nastavi rat koji je bio nelegalna intervencija u kojoj su pogažene norme međunarodne politike, eliminisane Ujedinjene nacije, zategnuti odnosi sa cijelom planetom van zapadnog svijeta. Rat je bio prljav jer se nije mogao nastaviti nikako drukčije osim protiv civila, inače bi bio izgubljen. Perspektiva je bila katastrofalna: ne mogu se upotrebiti trupe na zemlji da se rat brzo završi, ne može se nikome objasniti zašto se vodi, zločini su bili očigledni, a gore od svega: nipošto se ne smije stati, i ovakav rat se mora dobiti inače je gotovo sa prestižom svjetske sile i ulogom NATO-a u izgradnji novog svjetskog poretka.

To je trebalo da obave mediji: da ovu realnost prekriju moralnom motivacijom i pretvore je u humanitarni preporod politike.

Napravljen je obrt koji se u politici često pravi i za koji su vjerovatno ideju imali Englezi: pošto je intervencija bila protivpravna, neodbranjiva, imperijalna, politički rizična, kriminalna na terenu, onda je sve to objašnjeno kao prelazak u novo doba: moral umjesto prava, humanizam umjesto politike. Zar javno mnjenje ne čeka samo to?

Zar nije zasićeno političkim kalkulacijama i pokvarenošću javne scene? Pa dobro, pošto je u pitanju ukidanje prava, zar onda ne možemo reći da je to sve u ime višeg morala? Taj moral sputavaju norme. Slijedimo zakone srca, a ne birokratska pravila. Ako nema razloga za rat, zašto da to ne pretvorimo u adut: pa razlog je samo u moralnoj indignaciji. Epohalna promjena. Zgodan je i datum: ulazimo u treći milenijum kao preporođeni. Publika traži čiste emocije. Ako se završi rat do letnjih odmora sve je u redu. Poslije ćemo preći na letnje seksualne teme. Na jesen se niko neće sjećati ni šta smo radili ni šta smo govorili. Zakoni šou-biznisa nikad nijesu omanuli.

Tako je pređen novi stepen u ozbiljnosti rata. Prvo se prešlo sa pretnje na bombardovanje, onda sa lokalnog na planetarni problem, onda na pitanje prestiža imperije i održavanje svijetskog poretka, a onda, najvažnije od svega: na manipulaciju ljudima mimo do sada poznatih granica. Jer od svih nevolja ovoga svijeta, političkih i ratnih, važnija je promjena prirode čovijeka: iz uobičajene doline plača prešli smo u Vrli Novi Svijet.

To je, po mom mišljenju, najveća tema koju je otvorio rat NATO-a protiv Jugoslavije, prelazeći za samo nekoliko dana put od bezazlene greške u procjeni do pitanja o razlozima postojanja ovakve civilizacije.