
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
V.d. predsednika SPS-a
Osnovni podaci: Rođen je 26. septembra 1956. godine u Vrbasu. Bjelice su u Vojvodinu naseljene kao kolonizatori iz Hercegovine.
Oženjen je Jelenom i imaju jednu kćer.
Karijera: Po obrazovanju je pravnik. Kad je diplomirao, radio je kao činovnik u pravnim službama Utve, Azotare i u pančevačkoj službi SDK.
Politička karijera: Jedan od osnivača SPS-a u pančevačkoj opštini, posle prvih višestranačkih izbora postao je gradonačelnik Pančeva. Na tom mestu je ostao samo pola godine. Posle lokalnih izbora 1992. godine dobio je mesto potpredsednika SO Pančevo. Bio je predsednik pančevačkog Saveza jugoslovenskih patriota.
Prekomandovan je u Beograd, gde je dobio portfelj ministra za Srbe van Srbije (1993–1994), potom je bio zamenik saveznog ministra odbrane (1995), pomoćnik načelnika Uprave za moral VJ (1999). Radio je i u Saveznom ministarstvu za izbeglice, raseljena lica i humanitarnu pomoć. U SPS-u je bio predsednik Opštinskog odbora SPS-a Stari grad i član Glavnog odbora SPS-a izabran na 4. kongresu partije. U vreme hapšenja Miloševića bio je šef ličnog obezbeđenja bivšeg predsednika SRJ.
Maja ove godine pokušaj da se Bjelica ubaci u Izvršni odbor, a zatim od Ivice Dačića preuzme beogradski odbor nije uspeo. Tada nije prošao Miloševićev predlog da Bjelica bude jedan od šest potpredsednika SPS-a.
V.D. Miloševića: Sada je član i predsednik IO Glavnog odbora SPS-a. Na tu funkciju postavljen je odlukom Slobodana Miloševića koji je u poruci članovima SPS-a upućenoj iz Haga optužio dosadašnje rukovodstvo da je „razbilo i likvidiralo SPS“. Po njegovom sudu, razbijači „su grupe oko Minića, Anđelkovića, Dačića, Ivkovića, nekih novih potpredsednika i šefova poslaničkih grupa“. Zato je Milošević 25. avgusta doneo odluku da oslobodi Mirka Marjanovića obaveze da ga zamenjuje na dužnosti predsednika SPS-a i da na toj dužnosti ubuduće bude Bjelica. Istovremeno, Milošević je „u svojstvu predsednika SPS-a koji je po Statutu partije njen organ“ odlučio da formira „Organizaciono-politički odbor predsednika SPS-a od 33 člana“.
Po čemu će ga pamtiti: Kao jednog od najodanijih pristalica Miloševića i kao saborca koji se nalazio u autu kojim je Milošević odvezen u Centralni zatvor, gde je zbog štrajka glađu izgubio 16 kilograma.
Miloševićevo poverenje u njega možda se najbolje videlo u noći hapšenja, prvog aprila, kada je zahtevao da upravo Bjelica sedi s njim u automobilu na putu do Centralnog zatvora. Sat vremena pošto se vratio u rezidenciju uhapšen je. Osumnjičen je za sudelovanje u grupi koja je izvršila nasilje i sprečavala ovlašćena službena lica u obavljanju poslova bezbednosti. Istraga je tvrdila da su na njegovoj odeći pronađeni tragovi barutnih čestica, što ukazuje da je pucao iz vatrenog oružja. U zatvoru je proveo dva meseca.
Po izlasku iz zatvora bio je jedan od osnivača udruženja Sloboda (Živorad Igić, Dragana Kuzmanović, portparol JUL-a). Oni su u jesen 2001. osnovali Komitet za odbranu Miloševića, a za predsednika je izabran Bjelica.
O Miloševiću: „Predsednik Milošević je personifikacija svih naših interesa. Njegovim pritvaranjem je, u stvari, pritvoren elementarni nacionalni i državni interes ovog naroda. S njim su pritvoreni i milioni glasova građana svih ovih godina. Ne isporučuje se Hagu jedan čovek ili njih 16, nego država i građani.“
Kako se osećao na dan hapšenja Miloševića: „Bio sam umoran. Nije me bilo ničega strah zato što verujem da je sramota daleko teži osećaj, kada ljudi dozvole da im dugogodišnji predsednik bude kidnapovan.“
Da li će biti predsednik SPS–a: „Sigurno je da ja nisam budući predsednik SPS-a, jer ona ima svog predsednika, a to je Slobodan Milošević. Sve ostalo su spekulacije. Ono što je sada važno jesu zadaci koje treba da izvršimo, a to je, pre svega, da se izborimo za istinu, jer je ona danas najugroženija u Srbiji.“
Od čega živi: „Od istine.“
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve