Anatomija Srpskog pravosuđa

Okrugli stol organiziran 31. januara u „Vremenu“ uz suradnju OEBS-a uglavnom je u neformalnim razgovorima opisivan kao nešto što je „trebala organizirati država.“ Koliko je tema važna, kaže Diane Masson, koja je OEBS predstavljala na okruglom stolu: jest usvojena strategija reforme, njen akcioni plan, njegova provedba, kao i izmjene ključnih pravosudnih zakona i nova mreža sudova, ali prvo što će biti razmatrano u procesu pridruživanja Srbije Evropskoj uniji jest poglavlje 23, koje se tiče pravosuđa. Činjenica je da mediji u praćenju te teme imaju ključnu ulogu, da moraju biti svjesni i svoje odgovornosti, kao što sudovi moraju informirati o svom radu. „Reformisano pravosuđe ima sličnu ulogu medijima, moraju sačuvati demokratiju“, kaže Diane Masson, koja – vodimo računa – odlično govori srpski jezik.

NEEFIKASNOST, NEPOVERENJE I TV JAVNOST: Čedomir Backović, pomoćnik ministra pravde i državne uprave, prvi je od učesnika dobio riječ: govorio je o nacionalnoj strategiji reforme pravosuđa u kojoj je najavljena „nova kuća“ i pravde i institucija. U tome su, imajući sve u vidu, „konstatovane generalne smernice za reformu, u meri koju možemo da opišemo kao da su naši građani nekad krenuli sa običnih telefona na androide, a imaju danas pravo da imaju pravosuđe na istoj toj razini“. Backović je na kraju rekao da je čuo sve zamjerke na račun pravosuđa i da zna što će s njima; nije, kao mnogi prije njega na toj funkciji, otišao zajedno s kamerama i „TV javnošću“. To, ako ništa drugo, govori o poštovanju i odgovornosti vlastite funkcije i iste te javnosti.

Vesna Rakić Vodinelić, profesorica Pravnog fakulteta Union, iznijela je opis današnjeg stanja, u najkraćem: pravosuđe je neefikasno, nepravično, skupo, faktični neuređeno, politički zavisno, te ne uživa povjerenje građana. Ona kaže: „U razdoblju prošle vlade (2008–2012) politički uticaj na pravosuđe je ostvaren tokom pravosudne reforme i uzrok je njenih teških devijacija. Posle izbora 2012. godine, zavisnost pravosuđa se postiže prenošenjem zapovesti ili želja političke vlasti, moćnih pojedinaca ili društvenih grupa preko medija, koji pripisuju mere pravosudne politike ovim vlastima, grupama ili pojedincima, a oni to posredno ili neposredno potvrđuju. Nova ključna reč koja se koristi kao eufemizam za politički uticaj na pravosuđe jeste tzv. politička volja. Na mesto uređenih i unapred poznatih pravila procedure i ljudskih prava u vezi sa pravosuđem stupa selektivna i unapred nepoznata politička volja, proizvodeći pravnu nesigurnost, umesto izvesnosti…“.

O nepovjerenju građana u sudstvo na tribini je govorila i predsjednica Društva sudija Srbije Dragana Boljević. Mnogo je tu problema: od nesudjelovanja u pisanju Nacionalne strategije reforme pravosuđa (od 2013. do 2018), do neuvažavanja mnogih primjedbi koje su u ranijem periodu, ali i tokom pisanja Nacionalne strategije, iznesene. Poseban problem kojega i Društvo i sudija Boljević iznose jesu promjene iz novembra prošle godine, koje se bave „suđenjima u nerazumnom roku“: od 21. maja 1914. godine građani će imati priliku da se obrate sudu više instance, jer im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku pred sudom niže instance. „Kod nas se efikasnost promatra na različit način od evropskih standarda, gde se efikasnost shvata kao razmatranje svih aspekata slučaja u razumnom roku u pravičnom suđenju, uz – na kraju – donošenje kvalitetne odluke. Kod nas se to shvata kao donošenje što većeg broja odluka u što kraćem roku i građani već imaju iskustva da su ponekad dobili brzu presudu, a da ona nije rešila ništa i od takve efikasnosti oni vajde nemaju“, kaže Dragana Boljević.

SISTEMSKI PROBLEMI: Ona kaže i to da je zamjena teze da je osnovni problem pravosuđa neefikasnost, a ne nedovoljan kvalitet pravne zaštite, koji proizlazi i iz broja predmeta koji „pripadaju“ jednom sudiji, na primjer u jednom beogradskom sudu 600 parničnih ili hiljadu istražnih. „Da li tu imamo sistemski problem države koja sudiji nije obezbedila da radi normalno?“, pita Boljevićeva, te nastavlja: „Da li će sudovi viših instanci konstatovati povredu i kad je sudija bio opterećen prevelikim brojem predmeta, pa tu imamo situaciju da i dobra namera može da se pokaže kao metoda pritiska na pravosuđe“ i konstatira da će slučaj biti to da će sudija koji je imao 1700 predmeta u radu i povrijedio suđenje u razumnom roku, imati to upisano u svoj dosije, što će moći biti iskorišteno kao povod za pokretanje disciplinskog postupka protiv njega. „Sudije će u tom slučaju gledati da rade predmete preko kolena…“.

Vida Petrović Škero, sudija Vrhovnog kasacionog suda, otvorila je cijeli niz pitanja: kadrovsko, za koje kaže: „Imali smo propadanje, a sad već sunovrat kadrova pravosuđa“, problem sudske statistike za koju kaže: „Bez analize nemamo rezultat, imamo eksperiment, a statistiku koristimo bez analize.“

Projiciramo idealan broj sudija, ali ne i idealan broj predmeta. A kad Evropa čuje koliko predmeta sudija ima u radu, to ne analiziramo, kaže ona, govoreći o „reformisanju reformi“, gubljenju u marketingu i mjerama koje se nakaradno primjenjuju u novim zakonima koji se onda opet eksperimentalno primenjuju.

Vida Petrović Škero, navodeći silne primjere koji kazuju da nema pravne sigurnosti, pogotovo kad je o Zakonu o parničnom postupku riječ, kaže: „Parnica je život, a krivica je čir“, pa objašnjava da smo napravili iluzoran zakon bez odredbi kako ćemo ga primenjivati. Ona traži vrlo jasno: duže vrijeme u kojem će zakon stupati na snagu, ali i duže vrijeme da se obavijesti javnost o novim odredbama. Kaže ona, „život je parnica u kojoj se ljudi bore za svoje dete, za svoj stan, za Infostan…“ i dodaje da će nas problem tzv. razumnog roka „udaviti zato što sudije nemaju više tog kvaliteta i tog vremena, efikasnost i kvalitet, da bi ujednačili praksu u pravu na pravično suđenje, procedura koju će iskoristiti svaki građanin i advokat…

„Mi prenebregavamo kvalitet“, kaže ona, dodajući i to da i dalje nema kriterija za izbor sudija, da je raspisan konkurs za predsjednike sudova praktično u istom danu kad je raspuštena Skupština Srbije…

AMERIČKI ZAKON, SOVJETSKO TUŽILAŠTVO: O Krivičnom zakoniku je pak bilo posebne rasprave; nedovoljne, ona će zahtijevati posebnu temu. Predsjednik Udruženja tužilaca Srbije Goran Ilić ocijenio je da je aktualni, novi ZKP nepromišljen, suprotan tradiciji i bez analize sa starim, najavljivan je kao veliki dogovor efikasnosti, a već je jasno da usporava postupak. Ima tu već i postupaka pred Ustavnim sudom, ali Ilić kaže da je „haos“ prava riječ kad govorimo o primjeni novog ZKP-a. I kaže: „Promenili smo ZKP, ali smo tužilaštvo ostavili netaknuto. Mi imamo, vrlo uslovno, američki postupak, ali sovjetsko tužilaštvo! Organizacija javnog tužilaštva je potpuno netaknuta, Dragoljub Jovanović je još 1945. godine govorio o tužilaštvu kao strahu i trepetu, ono je imalo strogu organizaciju i ono je netaknuto i dan-danas, upoređuje Ilić. „Ako danas imate to da hoćete da preko svake mere modernizujete krivični postupak, a tužilaštvo ostavite u vremenskoj kapsuli, rezultat ne može biti ni malo dobar“, kaže on.

Na istoj strani bio je i profesor beogradskog pravnog fakulteta Milan Škulić: on kaže da naš ZKP nema pandan nigdje u svijetu, osim u Hrvatskoj, gdje su već ustavno „srušene“ brojne odredbe njihovog ZKP-a, kojega kao da je – njima i nama – pisao isti autor. Krivično pravo je, kako on kaže, u javnosti u tolikoj mjeri upravo zbog utjecaja politike, a tu se ponekad i pretjera. Na primjer, 2007. i naredne godine vodila se kampanja o blagoj kaznenoj politici, uglavnom na bizarnim primjerima: Srbija je tada imala 65 zatvorenika na sto hiljada stanovnika, danas ih ima 145, ako se danas ističe primjer Finske koja ima tih 65 zatvorenika, dakle ono što smo mi imali prije deset godina. To je kampanja i politika, uticaj na sudije i medije…

O ZKP-u su kritično govorili još neki: Radmila Dragičević Dičić iz Vrhovnog kasacionog suda otvorila je i pitanje Pravosudne akademije i etike u sudstvu, pravne kulture i svega onoga što nazivamo „reformom reformine reforme“. Ona ZKP podržava načelno i kaže: dajmo mu vremena, vidimo da li valja ovo ili ono, sada je rano da se kaže… Isto govori i sudija Miodrag Majić koji, kritizirajući medije koji se nisu pozabavili izmjenama krivičnog postupka na pravi način, kaže: novi ZKP odlična je paradigma kako se to kod nas u društvu događa, imamo kritike od ograničenog broja ljudi i apsolutno je nemoguće dobiti prostor u medijima da se iznese drugačiji stav.

„Nije vreme za pozitivne tonove“, kaže sudija Majić, ocjenjujući da oni koji govore o novom ZKP-u kao „premodernom“, kao da govore o tome da nemamo košarkaše koji mogu pogađati koš, nego tablu, pa nam mogu vratiti pravila da nam je dovoljna tek tabla. Ima još jedan moment, da nama nekako uvijek prošlost izgleda bolje, pa bismo mi vratili Tita. Tako nam i naš raniji ZKP djeluje „fenomenalniji“, iako bismo morali misliti o tome da i naše sudstvo, kao i Tito, bilo ocjenjivano kao jedno od najinkvizitornijih i najpolicijskijih sustava u krivičnom postupku toga doba.

„Ne treba brzo ni donositi zakone, niti ih prebrzo puštati niz vodu“, Majićev je zaključak.

NEVIDLJIVI, A VAŽNI, I DOKLE VIŠE: Oni kojima se najmanje vremena na okruglom stolu posvetilo bili su najnevidljiviji: na primjer, Slađanka Milošević, šefica Sindikata pravosuđa, koja je, među ostalim, iznijela šokantan podatak da jedna zapisničarka radi za petoro tužilaca, ili predsjednik Advokatske komore Beograda Slavko Jelovac, koji argumentirano iznosi činjenice koje govore koliko se i njihov posao kao branitelja ljudskih prava devalvira, ili Nenad Stefanović, prvi čovjek Udruženja sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije, koje će u vjerojatnoj budućnosti „pomesti“ politički podobni kadrovi kojima je namijenjena Pravosudna akademija. Bar tako to sada izgleda, a o nijima će još biti riječi. Bar u našim novinama.

Na kraju, ne može se ne završiti sa riječima sudije i potpredsjednika Društva sudija Omera Hadžiomerovića: „Pitam se dokle više pričamo iste stvari i pričamo o istim problemima. Stalno pričamo o nekoj reformi, imamo jasne standarde, zašto ne možemo da ih dostignemo?“, i definira da isti sistemski problem imamo i juče i danas sa pravosuđem: kako da ga dovedemo u mjeru da služi društvu… „Nemcu je potpuno svejedno da li mu je Hans ili Ditrih sudija, kad su podjednako dobri. Zašto mi ne možemo da rešimo sistemske probleme? Prvo treba da prepoznamo problem, da otkrijemo uzrok, moramo imati neko znanje, kao doktor koji zna kako postupiti kad sam bolestan, a na kraju treba da taj ko ima znanje ima volju da reši problem i da ima čime da reši taj problem.“

Nešto nedostaje, kaže sudija Hadžiomerović: „Za rešenje je potrebna stručnost, politika ga nema, stručnost ga ne koristi, nijedno ministarstvo pravde nije razmišljalo o tome da stvori neku instituciju koja će se sistemski baviti istraživanjem problema u pravosuđu.“

I na kraju, zaključak je: niti imamo stručnosti, niti institucija, sve je samo politika.

Čedomir Backović, pomoćnik ministra pravde

Dragana Boljević, sudija, predsednica Društva sudija Srbije

Omer Hadžiomerović, sudija, potpredsednik Društva sudija Srbije

Goran Ilić, tužilac, Republičko tužilaštvo Srbije, Udruženje tužilaca Srbije

Slavko Jelovac, advokat, predsednik Advokatske komore Beograda

Slađanka Milošević, Sindikat pravosuđa Srbije

Radmila Dragičević Dičić, sudija Vrhovnog kasacionog suda

Vida Petrović Škero, sudija Vrhovnog kasacionog suda

Milan Škulić, Profesor Pravnog fakulteta BU

Vesna Rakić Vodinelić, profesorka Pravnog fakulteta Union

Gordana Jekić Bradajić, tužiteljka Apelacionog tužilaštva

Miodrag Majić, sudija Apelacionog suda

Diane Masson, OEBS Srbija

Ivana Ramadanović Vainomaa, OEBS Srbija

Konstantin Mitić Vranjkić, sudija, Društvo sudija Srbije

Nenad Stefanović, Udruženje sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije