Sastavljanje vlade

Čim netko vlastan raspiše izbore, a ja – zajedno s jednim sebi sličnim – udri u sastavljanje vlade. Bez daha i predaha formiramo koalicione i koncentracione vlade, ekspertske i političke, manjinske i vlade nacionalnog jedinstva, prijelazne i u sjenci… Jednom smo sastavljali i vladu u ostavci.

Moj komandatar je sklon narodnjačkim, konstitucionalnim i državotvornim snagama, ali na šezdestosmaški način (to nas je dovde i dovelo); ja, pak, patim od političke šizofrenije – zastupam, bez razlike, sve lijeve i desne ekstremiste uz istodobno zalaganje za rigidni legalizam (zato nećemo nikud ni stići). Kabinete – međutim – obrazujemo bez ličnih strasti ili favoriziranja; između ostalog, kao komandatari nerijetko dužimo strane i stranke kojima smo najmanje skloni.

Sam postupak sastavljanja vlade započinje demokratski – najprije se pristupi utvrđivanju raspoloženja biračkog tijela. Ništa se ne isisava iz prsta: mišljenje seljaka pored Milanovca i trgovaca stokom iz okoline Inđije – regionalni pristup; izjave i zdravice sa slava – ispitivanje javnog mnjenja; sjedenje u nekoliko odabranih kafana – predizborna stranačka strategija. Točno je i to se ne krije – ovlaš bacimo oko na istraživanja specijaliziranih agencija i instituta, ali to gotovo da nije ni od kakvog značaja za sastav budućeg parlamenta.

Konačno, kada se nakon dosta natezanja na kakvom komadu papira ili staniolu iz kutije za cigarete, u dvije kolone, ustanovi približan broj „Naših“ i „Vaših“ mandata, konstatira se glasom od koga umire svaka nada: „Vi stvarno niste normalni“. Drugim riječima, vlada se sastavlja.

Samo netko krajnje zlonamjeran ili neupućen može tvrditi da je formiranje jednostranačkog kabineta jednostavan zadatak. Između frakcija jedne partije – pod jedan – ponekad ima više zle krvi nego između bivših koalicionih partnera; pod dva – kako zadovoljiti moćne drtine koje su se samo slikale na televiziji, a kako nagraditi mlade lavove koji se mjesecima nisu izuli obilazeći birače; što – pod tri – raditi s preletačima: s jedne strane, nitko vas bolje neće služiti od njih, s druge – stara i potrošena garda proglašava vas nezahvalnim i buni se. I da ne nabrajam dalje. Muka je to velika, ali slatka.

Kako u Srbiji još od 1993. nema jednostranačkih vlada, komandatar i ja se uglavnom bavimo koalicionim kabinetima. Poštujemo političku realnost. Mada u načelu prihvatamo da dominirajuća partija daje premijera, stvar nerijetko zapinje u pojedinostima. Konkretno – kod konkretnog imena: te ima podršku ali nema škole; te jeste ekspert ali ne zna s ljudima; te priča se da je sjekao državnu šumu; te… Naravno, ovo cjenjkanje ima smisla ukoliko nema trećega ili ukoliko je taj treći „preskup“. Izlaz iz slijepe ulice – to jest, utvrđivanje imena premijera – redovno se postiže kada ona manja partija koju duži jedan od komandatara rkne svoje zahtjeve za resorima. Riječ, dabome, nije o pukom spisku želja: od prihvatanja ili odbijanja zavisi sudbina reformi, stanje države i nacije, pitanje mira i stabilnosti u regionu, rat protiv terorizma… A i šire.

Poštovana publiko – obrati pažnju! Nekad, u praskozorju višestranačkog života, komandatari bi se, čim bi čuli tko se nudi za, na primjer, ministra unutrašnjih poslova ili ministra za privatizaciju, hvatali za glavu i čupali kose, širili i kršili ruke… „Jeste, jeste, daćemo vam to kad poludimo“, govorili smo. I još: „S vama se ne može“ i „Dovde ste nam“, sve prelazeći prstom preko grla. Ukratko, raspodjela resora odvijala bi se uz galamu i demonstrativno dizanje od stola, a završavala u potpunoj nervnoj iscrpljenosti.

Od tada do danas, kada je sunce višestranačja visoko na nebu odskočilo, štošta se naučilo i cijeli postupak se odvija kudikamo konstruktivnije, ali zato mnogo složenije. Hoću da kažem – nije sve samo u ministrima: tu su Upravni odbori, Agencije, Biroi, Savjeti i Savjetnici, Ambasade, Misije, Koordinacije… Ukratko, visoka politička matematika u kojoj samo jedna greška može pomrsiti cijeli račun.

Naravno, moj komandatar i ja sastavljamo vladu transparentno, što će reći uz učešće publike. Komentari tipa „Dobro, dobro, ali koji su to ‘Vaši’, a koji ‘Naši'“, nikad nas nisu zbunjivali, vjerovatno zato što to ni sami često nismo znali, a i više puta bi promijenili strane u toku konsultacija. Ne nasjedamo ni cjepidlakama kojim nije jasno zašto pojedine resore dajemo liderima iz nevladinog sektora čije se viđenje državne politike fundamentalno i radikalno ne slaže s našim strankama. „Važno je tko je kakav čovjek, kakvi su mu unutrašnje biće i sklonosti, a ne kome formalno pripada“, odgovaramo. Konačno, naši najveći nesporazumi i najveći mozgolomi publike nastaju kada insistiramo da netko „Vaš“ pošto-poto uđe u vladu nauštrb nekog „Našeg“… Znate „Vi“ i zašto.

Na koncu – jedan savjet i jedno priznanje. Savjet pravom mandataru: „Što manje konsultacija, to bolje – mi smo vam najbolji svjedoci“. I priznanje: moj komandatar i ja nikad nismo obrazovali niti jednu vladu do kraja. I na najneviniju primjedbu iz publike da „Ovo vaše i ne bi bila loša vlada“, dizali bismo od svega ruke.