
O pradedi su pričali mnogi. U tom moru informacija, neke su bile opštepoznate: Miloš Zekić (po kome potpisnik ovog teksta nosi ime) bio je narodni heroj koji je podigao ustanak u istočnoj Bosni protiv nacističke stege, generalpotpukovnik, komandant odbrane grada Sarajeva, pa zatim i Beograda, i jedan od osnivača Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Rođen u Šekovićima u Republici Srpskoj, gde je i sahranjen.
Od njegovih ličnih stvari nije nam ostalo ništa. Samo sećanje rezervisano za one koji su ga iole poznavali. Pomaljalo se s vremena na vreme pitanje u porodici: “Kad ćemo u Šekoviće da posetiš pradedin grob?”. S obzirom na to da automobil nemamo, a da do pomenutog mesta nema autobuska linija, odgovor bi najčešće bio samo apostrofiranje toga da se tamo mora otići. Godine su prolazile, a krug ljudi koji su sećanje na pradedu prenosili se smanjivao. Deo informacija dobijao sam i kroz medije. Tako sam nakon smrti legendarnog fudbalera Partizana Mustafe Hasanagića saznao da mu je baš on bio kum. Ili, kada je Nenad Bjeković, dajući intervju za jedan beogradski list, rekao da ga je “general Zekić, veća faca od Tita, doveo u Partizan”.
Sudbina je na kraju odredila da na put na pradedin grob ne pođem sa onima koji dele moje prezime, već sa devojkom. U Šekovićima nisam poznavao nikog, a i samo mesto mi je bilo strano. Sve što sam do tada znao jeste da je pradeda tamo sahranjen, da, navodno, ima bistu u centru varošice i spomen-ploču na mestu rodne kuće. Plašio sam se – šta ako su ga zaboravili? Šta ako pređem stotine kilometara samo da bih se suočio sa praznim pogledima neraspoznavanja? Zaborav meštana bi verovatno značio i kolektivni mrak na pradedine lik i delo.
Opovrgnut sam već na prvom koraku jer nas je ulica Narodnog heroja Miloša Zekića odvela do centra mesta. Dve starije gospođe uputile su me na kuću na početku ulice gde živi izvesna Radinka, poreklom iz Zekića, zaseoka Šekovića. Nije Rade bilo kod kuće, ali je Đorđe, mladić iz susednog dvorišta saslušao moju priču. Tako će mi Đorđe, prva osoba koju sam zvanično upoznao u Šekovićima, u narednim satima postati turistički vodič kroz mesto. A pre toga, postao mi je (iako je oduvek i bio) rođak.
Obišli smo mesto gde je Miloš prvi put okupio partizane toga kraja, kada je nastala Šesta istočnobosanska brigada. Zatim i centar varoši, gde se, ispred opštine, nalazi njegova bista. Donekle sveže cveće je već bilo tu – Dan pobede proslavljen je samo nekoliko dana ranije. Pored Šekovića je manastir Lovnica, a ispred manastira spomenik palim borcima i veliko partizansko groblje. Dva groba se, po veličini spomenika, ističu. “Ovde ti je prađed”, reče Đorđe.
Na spomeniku nedostaju slova. Kad se skupi novac, valja to obnoviti, pomislih. Nismo se tu mnogo zadržali, ali možda je tako i bolje, zato što nisam znao šta da mislim. Da li je trebalo da već tada u sebi nosim neko određeno osećanje? Nisam bio tužan već ponosan – ponosan na njega, a sebi rekoh da dolazak na njegov grob mora postati rutina.
Upoznah nešto kasnije Radinog muža Blagoja – u Šekovićima poznatijeg pod nadimkom Beban. Preuzeo je ulogu vodiča od sestrića Đorđa i odveo me na mesto gde je nekad stajala Miloševa rodna kuća. Kroz povisoku travu jedva se nazire beli kamen, jedini znak da je tu pre nekoliko decenija bio nečiji dom. U travi stoji i spomen-ploča koju su predstavnici JSD Partizan i Šekovljani 2022. godine podigli njemu u čast.
Vreme je brzo prolazilo, a još brže su se nizala nova saznanja o pradedi. U toj buri informacija, jedva sam stigao da se povremeno okrenem prema devojci. Nisam želeo da je moj novopečeni rođak i ja ugušimo pričom. Pošto je klimanjem glave potvrdila da je moja porodična istorija nije umorila, postavila je jednostavno pitanje: “Kako je tebi?”. Odgovor na tako prosto pitanje, koje sam i sam tog dana više puta postavljao, odjednom je postao nedokučiv. Zna da nisam najpričljiviji, ali zar posle svega da odgovorim samo sa “lepo mi je”? Te tri reči su vrlo verovatno najbolje opisale kako sam se osećao. Istina, mogao sam da budem opširniji, ali onda bi, pored reči, potekle i suze. I ovako sam ih jedva zadržavao. A ako bih pokušao da rečima konkretizujem svoje emocije – osećao sam onu sreću koja te zadesi kada sretneš nekoga kog dugo nisi video. U mom slučaju, nikad.
Na kraju smo završili na ručku u Đorđevom dvorištu. Došla je tu nekolicina komšija, uglavnom onih koji su pradedu poznavali. Nizale su se priče jedna za drugom. Jedan od njih je doviknuo: “Snimaj ovo”, ne znajući da sam to uveliko radio. A kako i ne bih? Godine prolaze, ljudi umiru. Ko zna da li bih ih opet čuo. Voleli su ga, a sa njihovom ljubavlju, rasla je i moja. A voleo je i on njih, kažu. Kad god bi dolazio, bio bi spreman odbor za doček: najbolji muzičari i pečenje. Pred polazak, ponuđen sam još jednim pivom, a pokušali su i pre toga da mi stave još jedno pod ruku. Ali, avaj, sporo pijem, pa nije začudio Đorđev komentar: “Prađed ti je bio jači.”
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve