img
Loader
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorje

06. jun 2003, 09:03 Dimitrije Boarov
Copied

Čujem da je u nedelju zbog nevremena i kiše otkazana Pandurova predstava Hazarski rečnik (po Pavićevom romanu), koja se na ovogodišnjem 48. Sterijinom pozorju igra na otvorenom, na novosadskom Štrandu na obali Dunava. Pojavljuje mi se zluradi smešak i pada mi na pamet Matićeva pesmica: „Nemoj doći u nedelju, u nedelju Dunav teče!“ Jer, tu sjajnu predstavu već sam uspeo, na istom mestu, da odgledam dan ranije, u subotu. Jednom i meni nešto da se posreći, a ne samo drugima.

Neki kažu da je i u subotu bilo hladno na improvizovanim tribinama, da je „pesak vremena“ koji curi sa svevišnje konzole iznad poprišta ove dramatizacije, zbog vetra sa Dunava, zasipao oči i jednog dela gledališta, te da je predstava perfekcionistički hladna, mada je na dnevnom redu „tajna nestanka jednog naroda“. No, ja volim baš takve „hladne predstave“ i baš takve tajanstvene, nerazjašnjene nestanke.

Istina, moja ljubav za teatar počela je sa predstavama sa više nacionalne topline. Naime, pozorište sam zavoleo još dok je moja mati, pre pola veka, bila sekretar Drame Srpskog narodnog pozorišta. Pošto joj je često zapadalo nekakvo dežurstvo uz predstavu, rano je počela da me vodi u pozorište, još dok nisam imao duge pantalone (zbog toga je, uoči tih mojih tadašnjih večernjih izlazaka, glavni problem bio – kako izribati jako zacrnjena kolena). Mislim da sam u to vreme najmanje 30 puta gledao jednu verziju Hajduk Stanka, sačinjenu na podlozi čuvenog romana Janka Veselinovića, a naslovnu rolu je igrao Đoka Jelisić, dok je izdajnika Lazara igrao Bata Životić.

U stvari, nisam bio oduševljen prvim „ideološkim“ delom, kada usled turskog terora dolazi do patriotske diferencijacije u Crnoj Bari (sic), na „poturice“ i nacionalno napredne porodice iz kojih se ide u hajduke – ali sam bio fasciniran drugim činom, kada radnja prelazi u šumu i kada sevnu jatagani i zapucaju ostraguše.

Čak sam u to vreme pomišljao da se bacim u glumce – ali je moju dramsku karijeru zaustavila jedna nesrećna „podela uloga“. Naime, za Novu, recimo 1956. godinu, moj učitelj, čovek starog kova, odlučio je da se pripremi razredna priredba – pa je zaranije podelio šta će ko učiti da odigra u kakvom skeču i kakav kostim treba da mu sašiju kod kuće. Išlo se redom, pa je neko dobio da bude Toplica Milan, neko Kosančić Ivan, a kada su prošli svi poželjni likovi, uključujući Pinkija i Savu Kovačevića – meni je na kraju dopalo da budem Deda Mraz, pa su me obukli u okrajke neke stare crvene plišane zavese i natakli mi bradu od njenih froncli. Bio sam duboko razočaran i ogorčen.

No, uprkos tome, posle boksa i fudbala, pozorište je postalo moja najomiljenija umetnost, pa sam možda i zbog toga večito letovao u Dubrovniku, te na Lovrijencu gledao nekoliko Hamleta i jednog sjajnog Magbeta, a najviše mi je u sećanju ostala Parova verzija hodajućeg Krležinog Areteja.

Ipak, moram ovde da priznam da nisam baš ljubitelj eksperimentisanja sa gledaocima, koje je ovde u Srbiji, posle nekoliko Bitefa, mislim, prvi uveo Ljubiša Ristić. Po toj teoriji, konformizirane posmatrače (a ja sam upravo takav) treba izmestiti iz udobnih fotelja klasičnih pozorišnih sala i baciti u vrtlog samog dramskog doživljaja. Posle smo videli kuda to vodi (ne mislim samo na Šećerane).

Imam, naime, utisak da se naša Druga Jugoslavija počela raspadati zapravo baš onda kada je moj nekadašnji komšija, sjajni scenograf Mića Tabački, u jednom trenu, srušio baroknu fasadu jedne „kuće iluzija“, u finalu jedne Ristićeve postavke u Mariborskom gledališču – da bi „novi svet“ mogao da udahne slobodu. Tim povodom čak sam se odvažio da na okruglom stolu kritike na Sterijinom pozorju, na koji sam iz nekog razloga bio zalutao, prvi i poslednji put uzmem reč i napadnem Ristića sa dogmatskih pozicija. Bilo je kasno, narod je već uzimao stvari u svoje ruke, pa je klanica mogla da počne.

No, nije baš tačno da sam večito bio pozorišni analfabeta i provincijski festivalski konzument, koji je uvek za nekoliko koraka iza „novih tendencija“. Ili onaj koji ne zna da prepozna događaj sezone. Gledao sam još onu čuvenu prvu postavku Čekajući Godoa u Beogradu, koja je ostala neprevaziđena (sve dok prošle godine nisu ovamo došli neki novi Slovenci). Gledao sam i onog poznatog Spajićevog Kiklopa (po Marinkoviću) na Novosadskom sajmištu, kada se pred Josipom Brozom „raspolutila“ ličnost balkanskog inteligenta, pa Krležino furiozno Kraljevo (HNK), pa Ožalošćenu porodicu i mušku postavku Dunda Maroja (JDP) Mate Miloševića, pa Divo meso Stefanovskog i niz Mijačevih „velikih predstava“ na „prašnjave“ Sterijine i Nušićeve teme, i uvek sam u takvim prilikama znao da sam upravo video koliko je očaravajuća i opasna „igra sa duhom vremena“ (kako je to jednom, na kraju XIX veka, napisao šef srpskih naprednjaka, poslednji gospodin srpske politike, Milan Piroćanac).

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
21.avgust 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

14.avgust 2025. Jovan Kale Gligorijević

Jogurt

31.jul 2025. Igor Mihaljević

Naša Elka

24.jul 2025. Dragica Jakovljević

Naučite užički

Vreme uživanja

16.jul 2025. Biljana Vasić

Ptica rugalica

Are you, are you Coming to the tree?

Komentar

Komentar

Vučićeva sirotinja

Uz Aleksandra Vučića su većinski jedino penzioneri i oni koji imaju najviše osmoletku. Drugim rečima – sirotinja koju je najviše ojadio i u koju se opet uzda

Nemanja Rujević

Komentar

Kamo dalje Vučiću

Šta znači kada Aleksandar Vučić na razgovor poziva teroriste, ustaše, izdajnike i ostale blokadere i obara cene hrane i kamate na kredite

Ivan Milenković

Komentar

Dva tipa ćacija: Zašto ni Vučić ne veruje batinašima

Vučićev režim ima dva tipa batinaša – one sa krimi-biografijama i one kojima je partija jedina biografija. Šta drugo da rade osim onog što im se kaže? Ali, to bi isto radili i za drugog gazdu, bez problema

Jelena Jorgačević
Vidi sve
Vreme 1807
Poslednje izdanje

Režim protiv naroda

Tortura u garaži vlade Srbije Pretplati se
Režim protiv naroda: Sve što ste želeli znati o policiji

MUP Srbije u brojkama i slovima

Režim protiv naroda: Ivica Dačić, portret savremenika

Ponoćni ministar za prebijanje građana

Enkoridž 2025.

Samit komšija na liniji datuma – koja razdvaja juče od sutra

“Prefab Sprout” – 40 godina albuma Steve McQueen

Previše pametni da bi bili zvezde

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.
Vreme 1797 11.06 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure