Plavuše

Vicevi o plavušama samo su još jedan dokaz vječne aktuelnosti one narodne poslovice o dobrom konju i dizanju prašine. Ima nečeg strašno plitkog u pričanju i prepričavanju takvih viceva. Kad se dobro zagledaš u vic-mahera čija su specijalnost vicevi o plavušama, obično shvatiš da je riječ o jednom od onih podsmevača o kojima je Ivo Andrić negdje zapisao da su uopšte retko u pravu.

Niko nije ljepše klasifikovao plavuše od Rejmonda Čendlera, zapravo od njegovog Filipa Marloua, u Dugom oproštaju. Ima popodneva i večeri kad na ulici sretneš nekoliko plavuša, a za većinom se i okreneš, pa se sjetiš tog Čendlerovog odlomka. Ovako sam ga preveo prije neku večer, na prvu, za desetak minuta, malo slobodnije i bez rječnika:

„Ima plavuša i plavuša, pa je to danas postala skoro šaljiva riječ. Ipak sve plavuše imaju ono nešto, osim možda onih metalnih koje su jednako plave kao izblajhani Zulu ratnik, a ćud im je meka ko trotoar. Ima malih slatkih plavuša koje cijuču i cvrkuću, a ima i onih krupnih i stasitih koje te odguruju ledeno-plavim pogledom. Ima i plavuša koje te gledaju zaneseno i prelijepo mirišu i sjaje i drže te za ruku, a uvijek su jako, jako umorne kad ih voziš kući. Takva napravi neki bespomoćni gest i ima tu prokletu glavobolju i najradije bi je udario kad ti ne bi bilo drago da si saznao za glavobolju prije nego si u nju uložio previše vremena, novca i nade. Jer glavobolja će uvijek biti tu, to oružje koje se nikad ne potroši, a smrtonosno kao ubicin mač ili Lukrecijina bočica sa otrovom.

Postoje meke i lake plavuše-alkoholičarke, kojima je svejedno šta imaju na sebi, sve dok je to nešto od nerca, i kojima je svejedno gdje izlaze sve dok postoji otvorena terasa i dok se najbolji šampanjac toči u neograničenim količinama. A postoje i sitne, vesele plavuše koje vole biti raja i platiti svoj dio računa, koje su uvijek dobro raspoložene i odlično znaju džudo pa su u stanju sastaviti kakvog kamiondžiju sa zemljom prebacivši ga preko ramena, bez da im promakne makar i jedna rečenica iz uvodnika subotnjih novina. A ima i ona jedna blijeda, blijeda sa anemijom koja nije fatalna, ali je neizlječiva. Ona je vrlo apatična i vrlo tajanstvena i uvijek govori tiho i nikad je ni ne dodirneš, najprije jer to i ne želiš, a zatim i jer ona čita Pustu zemlju ili Dantea u originalu, ili Kafku ili Kjerkegora ili uči provansalski. Obožava muziku, a kad Njujorška filharmonija svira Hindemita u stanju je prepoznati koji je od šest violončelista na jednom mjestu zakasnio jednu četvrtinku. Čuo sam da to može i Toskanini. Ukupno ih je, dakle, dvoje.

I na kraju, postoji i prekrasna plavuša-za-pokazivanje koja će nadživjeti trojicu velikih krimi bosova, a zatim se udati za dvojicu milionera, opelješiti obojicu za po milion i završiti u svojoj blijedoružičastoj vili na Azurnoj obali, sa alfa romeom za vožnju po gradu, pilotom i kopilotom, i stadom istrošenih aristokrata, koje će sve tretirati sa srdačnom odsutnošću, sličnom onoj s kojom stari vojvoda svom batleru poželi laku noć.“

Izvrsna je ova Čendlerova klasifikacija, ali unutar romana ona je tek uvertira pojavljivanju plavuše koja se opire klasifikacijama. U tome zapravo i jest stvar s pravim plavušama, one se opiru klasifikacijama, ma koliko izvrsne one bile. Nema ničeg na svijetu što je toliko teško klasifikovati kao plavuše; otud i dolazi ta bizarna vic-generalizacija, iz pokušaja da najteže postane najlakše. To, međutim, može funkcionisati samo u glupom vicu, a u stvarnosti nikako. Svako imalo suptilnije ljudsko biće iz dna duše prezire viceve o plavušama.

Plavuše su posebne, i to se prepoznaje na različitim umjetničko-estradnim transverzalama, pa i onoj koja vodi od Edgara Alana Poa do Željka Joksimovića. Plavuše su plavuše, i to nije tautologija. Kad su brinete – brinete, crnke – crnke, a riđokose – riđokose, to jest tautologija, ali kad su plavuše – plavuše, to je metafizika. Ženstvenost plavuše je ženstvenost na kvadrat. Postoji u popularnoj kulturi ta legenda simetričnih inicijala. MM je Merilin Monro; BB je Brižit Bardo; SS je Šeron Stoun (Sharon Stone). Nije slučajno da su sve te slavne glumice sa simetričnim inicijalima zapravo plavuše. Plavuše po prirodi teže legendi.

Prave plavuše su prirodne plavuše. Prave plavuše su i plavuše za koje se misli da su prirodne plavuše. Prave plavuše su plavuše koje su odbacile sumnju da su zapravo lažne plavuše. Plavuše su plavuše.