Dvojno državljanstvo

I za ono vrijeme nenarodnog režima, jednoumlja, tamnice naroda i već kako je tko tu navodnu tiraniju od nekoliko desetljeća zvao, imali smo dvojno državljanstvo: jedno zajedničko, SFRJ, drugo republičko za koje baš nešto i nismo marili, jer je – usprkos Zakonu o rješavanju sukoba zakona bla-bla – u praktičnom životu nekako bilo nebitno i vlastito mjesto rođenja, i mjesto rođenja ili nacionalnost naših roditelja.

Od 1990. godine, tko nije otišao iz bivše nam zemlje, našao se u strogo omeđenim okvirima: u Sloveniji je nastala posebna kategorija „izbrisanih“, u Hrvatskoj je proces priznavanja državljanstva mnogima oduzeo silno vrijeme (o živcima da se ne govori), u Srbiji su godinama oni pristigli iz drugih bivših republika bili nepostojeći, osim kad ih je crveno-crna koalicija pretvarala u topovsko meso. Onima koji su, s druge strane, otišli negdje gdje ih tuđe sunce ne grije kao ovo naše, nekako je bilo lakše: najprije su dobijali dozvole boravka, a onda im je – mnogima – ta tuđa gruda dala čitabu da su postali njeni podanici, pa im ovi naši pasoši ili putovnice (ili već kako se danas zovu putne isprave s kojima mi državljani putujemo, ako uopće putujemo, po svijetu) i nisu drugo do dokaz porijekla, potvrde o nostalgiji i mogućnost da – ako im ta matična zemlja iz koje su uglavnom istjerani – s vremena na vrijeme izađu na izbore i glasaju za neke veselnike, koji ionako nisu plaćeni od njihovog poreza.

E sad dolazimo do onoga što od početka htjedoh reći, do slučaja moje malenkosti. Naime kaj: rođenjem u Zagrebu i životom u Hrvatskoj zaslužila sam razne državne papiriće i nisam bila sumnjiva (osim možda porijeklom), te danas kao dokaz da me država shvaća za ozbiljnog podanika, imam domovnicu, putovnicu i slikovnicu, tj. ličnu kartu ili hrvatski osobnu iskaznicu. S njom se iskazujem kad idem u banku i idem na izbore, na kojima – a to će se pokazati kao važna činjenica nešto kasnije – nikad ne glasam za Glavaša, Šeksa, Rojsa itd., da pokojnika ne spominjem (laka mu mirogojska zemlja, za koju ja plaćam dadžbine, a on je tamo o mom i državnom trošku).

Tih deset godina, od 1991. do kraja 2000, plaćala sam – kao i mnogi – danak činjenici da u Beogradu imam neke objekte svojih emocija. Najprije su mi, nakon što sam plazila smrdljivim autobusima preko Mađarske (da bih ju više voljela), na Bačkom Bregu ili Kelebiji otimali onaj stari, crveni pasoš i davali mi potvrdu da sam ja ta koja, zamisli čuda, idem nekim poslom u zemlju koja s mojom nije u ratu (koji sam, pak, osjećala na vlastitoj koži i egzistenciji). Onda su smislili vize, koje je zahvaljujući crveno-crnoj vlasti bilo gotovo nemoguće dobiti, ali sam se ja – hvala, druže Rašo! – nekako provlačila i čak dobijala tromjesečne boravke zahvaljujući novinarskoj profesiji, uz uvjet svaki puta ponovljen u tadašnjoj Ambasadi SRJ u Zagrebu da „ništa ne smijem pisati“.

Onda su Zlob i njegovi – bar se tako tada činilo – otišli u ropotarnicu povijesti i sve je nekako postalo normalnije, pa sam i ja promijenila status i postala – državljanka. Tu je palo slavlje, pa hrvanje s birokracijom koja nije bila impresionirana rješenjem nadležnih, pa onda srpska slikovnica sa slovom T ispred serijskog broja, što svakom odmah kaže da nisam originalna, no usvojena.

Usvojenje je, međutim, potpuno, pa i višeznačno. Uskoro sam, naime, ustanovila da ne samo što sam dvojna državljanka, već sam postala i – Ercegovka, ne po podrijetlu, već mentalna: gdje god su izbori, eto ti zovu mene na biralište! To pravo i obaveza, međutim, za mene izlazi iz ercegovačkih okvira, jer škutori ne plaćaju porez hrvatskoj državi, nego samo biraju tko će hrvatske državljane drati za poreze, pa tako glasaju za Jadranku Kosor usprkos tome što oni koji plaćaju porez hoće Stipu Mesića. Ja sam, za razliku od njih, skroz na drugom principu najprije po tome za koga glasam: odmah znam da sam za Stipu tamo, kao i ovdje za Borisa Tadića u utrci s radikalskim zamjenikom. I još u čemu se razlikujem, rukovodeći se onim sloganom da se „porez plaća državi koju voliš“, porez plaćam objema državama, jer one – iako prijateljske i susjedne – još nisu donijele propise o oslobađanju od dvostrukog oporezivanja.

I tu sad dolazimo do još jednog momenta važnog u mom državljanskom duplom statusu: osim popova sviju fela u obje države koji se ne svađaju oko moje duše, no oko moga novčanika, nema tog viteza i vojvode u Sheveningenu koji se nije ovajdio od mog mukotrpnog rada! I ovi koji su dobrovoljno, pa i u papučama i pidžamama i u pratnji stjuarda Stojkovića i Lončara, odlazili pred lice međunarodne pravde, i oni koji su kao Ante Gotovina morali prekinuti odmor u dalekoj Španjolskoj, i vojvoda Šešelj i pokojni Sloba… Ali ne samo oni: i Tuta i Štela i Dario i Vinko, sve zahvaljujući tome što se – kao što je red u svakoj državi koja drži do sebe – fino osnuje fond za obranu optuženih, pa onda država udri po džepovima podanika da bi sebe i svoje heroje obranila od te dosadne i uporne Karle. Iz čega proizlazi da plaćam i ercegovačke vitezove, pa je to već treća država čiji su ratni zločinci na teret mog poreskog doprinosa.

Spas vidim u izlaznoj strategiji Haškog tribunala: još koju godinu, pa će pravda biti podijeljena i fondovi ugašeni, a ja u Evropi kojoj je valjda svejedno što sam državljanski dupleks.