Zahvalimo predsedniku Vučiću što nas nije pobio

Narodni poslanik, šef naprednjačke poslaničke grupe u Narodnoj skupštini i član Predsjedništva SNS Milenko Jovanov kristalno je jasan: za razliku od 30.000 mrtvih u nedavnim nemirima u Iranu, tokom protesta u Srbiji niko nije ubijen zahvaljujući predsjedniku Vučiću. Kaže i da je bilo tko drugi iz stranke vodio državu, izgubio bi u nekom trenutku smirenost, racionalnost i povukao određeni potez koji bi doveo do eskalacije. Što govori ova izjava?

Prvo je da studenti i pobunjeno društvo duguju živote Vučiću. Dao im je putove, fakultete, radna mjesta i Beograd na vodi, a mogao ih je pobiti.

Drugo – očito se među naprednjacima razmatra mogućnost da njihove paravojne formacije i policija zapucaju na “blokadere” i tako ih počiste sa ulica.

Treće – ako je Vučić smiren i racionalan, kakvi li su tek drugi u njegovom okruženju? Strah je i pomisliti. Zaista, sretan li je onaj narod koji ne oplakuje kćeri, sinove i druge članove porodica zahvaljujući raspoloženju šefa države…

GUŠENJE SELJAČKE BUNE 26 PO PRIRUČNIKU

Jovanovljeva izjava nije tek puki ispad poltronstva naprednjačkog barona poganog jezika. Naprotiv, u pitanju je viša istina. A to je da je režim svoju politiku toliko sveo na represiju da kanda samo što još nije počeo ubijati. Sve ostalo je tu: podivljale frakcije tajnih službi, normalizirana policijska brutalnost, bande puštene s lanca, pravosuđe na respiratoru… Kako funkcionira nasilnička strategija naprednjačke vlasti upravo je pokazala aktualna seljačka buna.

Elem, nakon što su godinama ukazivali na neodrživ položaj svojih gazdinstava, poljoprivrednici su prije dvadesetak dana započeli blokade puteva. Nije im ovo prvi, ali jeste najmasovniji, najorganiziraniji i najistrajniji protest. Kao i studente na početku, vlast ih nije fermala ni za suvu šljivu, inače poljoprivredni proizvod.

Ipak, pošto su traktorske blokade zahvatile velik dio zemlje, režim je nešto morao učiniti, pa je otvoren “Priručnik za borbu sa obojenom revolucijom”, strana šest, međunaslov – “Priprema terena”. U skladu sa tim uputama, počelo je proljetno lijepljenje etiketa: seljaci nose “rolekse”, poticaje troše u kafanama, ‘oće ‘leba bez motike iako im Vučić daje najveće subvencije u ovom dijelu Sunčevog sistema, reketiraju putnike na blokadama…

Nakon što su poljoprivrednici izvrijeđani na pasja kola, režim je prešao na stranu sedam, međunaslov – “Dijalog kao igrokaz”. Što je mučenim seljacima ostalo u ovoj situaciji? Da ne bi ispali nekonstruktivni, prihvatili su razgovor sa ministrom Draganom Glamočićem. On je već naizust naučio tekst na strani osam pod međunaslovom – “Izigravanje i sluđivanje”. Ukratko, sve što je bilo tema tog sastanka Glamočić je izvrnuo, lažno prikazao, obesmislio i dodatno ponizio poljoprivrednike.

Revoltirani i po tko zna koji put prevareni, seljaci su – da bi ih vlast barem čula – blokirali dva granična prijelaza, kod Loznice i Bogatića. Držeći priručnik sa stikerom na strani devet – međunaslov “Odbijanje bubrega” – Vučić je skupa sa cjelokupnom vladom radosno uskliknuo – “Tu smo vas čekali”. Rečeno, učinjeno: u Loznicu i Bogatić slila se teško oklopljena policija i započela sa pendrečenjem i hapšenjem domaćina…

Naravno, Seljačka buna ovim nije okončana, ali je pokazala da je sve što građani mogu dobiti od Vučićevog režima gola represija.

UNIVERZALNI SPASILAC ZA SVAKU KUĆU

Jovanov nije tek tako usporedio 30.000 mrtvih u Iranu sa nula ubijenih u Srbiji. Vjerojatno je dobio inspiraciju gledajući na američko-izraelski napad na Iran (vidi tekst na strani 8).

Ali dok čitav svijet strahuje od razvoja događaja, naprednjački spin doktori vide priliku. Odnosno pokušaj okupljanja dijela građana oko čovjeka čiji je kult ličnosti dobio karikaturalne razmjere. Recept je još iz doba pandemije korone i početka rata u Ukrajini. Tada se predsjednik Srbije hvalisao kako je otimao respiratore, zahvaljivao braći Siju i Putinu na cjepivu, slikao sa smrznutim graškom, sardinama u konzervi, brašnom… Nikakvo budalesanje mu nije bilo mrsko, uključujući isticanje da je nalupao više tipova od svih vođa navijačkih kopova zajedno.

Sada su naprednjaci izbacili parolu “Mir, stabilnost, Vučić”, kao da Srbija nije u najdubljoj političkoj krizi u novijoj istoriji i na samoj ivici sloma ustavno-pravnog poretka. Cilj im je uvjeriti narod kako je Vučić zahvaljujući obilasku Makronovih odaja postao toliki međunarodni maher da može sačuvati zemlju od svih globalnih iskušenja. I – pride – još prosperirati. Što još reći nego univerzalni spasilac u svakoj kući, nešto nalik na tečnost za sve sanitarije.

U sabranim djelima Vučićevih kampanja bez pokrića, ova je na samom vrhu. Kupovina “rafala” i raznog naoružanja te tobožnja zabrana izvoza oružja u smislu odvraćanja potencijalnog neprijatelja ne znače ništa pod milim bogom. Ako se na Srbiju namjere velike sile, pomoći joj nema. Venecula jučer i Iran danas, imali su neusporedivo sofisticiranije oružje i jače vojske od ovdašnje, ali bez ikakve koristi.

Ništa bolje stvari ne stoje ni u regionu. Izuzev Bosne i Hercegovine i Kosova, koji su protektorati NATO, svi ostali susjedi su unutar Sjevernoatlanskog saveza. Dakle, eventualni sukobi na području bivše Jugoslavije ne mogu ostati na lokalnom nivou. Naprotiv…

Vučićevo slikanje sa prastarom ili vojnom tehnikom skrpljenom sa sve četiri strane svijeta ima isključivo propagandnu funkciju. Svi ti tenkovi i avioni ionako ne impresioniraju nikog izuzev Jovanova i najtvrđeg naprednjačkom biračkog tijela. Opasnosti za usamljene i uboge države poput Srbije – uči istorija – u osnovi nikad nisu vojne nego političke. Bez podrške stvarnih saveznika, uz obaveze koje idu uz to, nema realnog mira i stabilnosti. Naime, zemlje koje plutaju od jedne do druge velike sile uvijek mogu nagrajisati ukoliko se nađu na putu kakvom svjetskom siledžiji ili, prosto, kao kolateralna šteta. Da Danska nije u Evropskoj uniji i NATO, Grenland bi odavno bio Trampova nekretnina.

Samoproglašena neutralnost Srbije tu ne vrijedi ni koliko lijeva čizma u militari šopu na popustu. Jedina stvarna prilika za Srbiju da osigura mir i stabilnost jeste pridruživanje Evropskoj uniji. Ali – pampur. Kako je primijetio Zdravko Ponoš, predsjednik stranke Srbija Centar, Vučić je odustao od evropskog puta. Njemu je sada dovoljan pristup tržištu Evropske unije i Šengenu, on bi i dalje da šibicari, vrda, zavlači se pod kamen i izvlači ispod njega, govori jedno u inostranstvu a drugo kod kuće. Ima i debeo razlog. Represija kao jedina politika opstanka naprednjačkog režima nespojiva je sa evropskim vrijednostima. U to ime, režimu nije bitan mir, niti stabilnost. Važan je samo Vučić.

DEMON PUŠTEN IZ BOCE

Na početku protesta predsjednik Srbije je prijetio kako će njegovi tjelohranitelji iz “Kobri” razbacati studente za pet-šest sekundi. Policijsko nasilje je započelo već u rano proljeće prošle godine i nikad više nije prestalo. U tom kontekstu i Jovanovljeva izjava da režim nije otvorio vatru na mirne demonstrante pušta iz boce najopasnijeg demona. Jer što ako Vučić ustane na lijevu nogu, pa u trenutku izgubi smirenost i racionalnost? Hoće li se tada zaista moći usporediti Beograd i Teheran, Novi Sad i Isfakan?

Na kraju – da ne bude zabune. Mir i stabilnost Srbije na unutrašnjem i vanjskom planu mogu se ostvariti samo na jedan način. A to je izborni poraz Vučićevog režima.