Dugo reklamirani miting od 27. juna Vučić je započeo u stilu Baje Malog Knindže: “Tu su braća iz Doboja!”, “Evo Mile Dodika i Milana Kneževića!”, “Pozdrav braći sa Kosova – došli su i oni!” Falilo je samo da basista i bubnjar drže ritam – recimo dvojku – te da ovaj drugi povremeno odlupa tuš prilikom izvikivanja imena.
Poslije je Vučić rekao da za “nekoliko sedmica” podnosi ostavku i, shodno plagijatorskoj prirodi SNS-a, lično predložio njihov budući slogan – “Ujedinjena Srbija”.
Ovo je sve što građani trebaju znati o naprednjačkom derneku u Beogradu.
KAKO DA BUDE “NIKO”
Zbog ove manifestacije kratkog dometa, premijer Đuro Macut je – nipošto svojom krivnjom – zapao u poveći problem. Nije da itko misli da se on za bilo što pita, ali možda o nečem ipak odlučuje – neće valjda biti da ga narod plaća kako bi sjedio u kancelariji poput fikusa, zar ne? Ali kakvu god Macut inicijativu sada pokrene ili predloži nešto, uvijek će mu Glišić, Bata Gašić ili neko drugi iz kabineta podviknuti – “pustite to, doktore, neka sačeka Vučića”.
A on dolazi. Ta neće valjda šef države i cijelog Ćacilenda tek tako dati ostavku i postati “niko”, običan građanin bez funkcije? Odavno ga na premijersko mjesto vabe Ana Brnabić, Vučević Novosadski i ostali jarani. Nećkao se i femkao, ali na kraju pristao – što da radi kada ga partija treba?
Međutim, prije nego što Đuri Macutu otkaže podstanarski ugovor u Nemanjinoj 11, Vučić mora dobro pripremiti predstojeće izbore. Zato što je poslije Slobodana Miloševića i Borisa Tadića posegnuo za demisijom sa funkcije predsjednika Republike nešto manje od godinu dana prije isteka mandata. Oni su 2000. i 2012. vjerovali da će tako kao kandidati za reizbor ojačati svoje partije spajanjem parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Vučić zbog Ustava više nema takvu opciju, ali mu je motiv isti. Točnije – računa da će narod glasati za ili protiv njega na bilo kojim izborima.
I Sloba i Boris su precijenili svoj uticaj i autoritet, pa pukli na izborima svaki iz svojih razloga. Tapka li Vučić njihovim tragom? Pogotovo što je bio u prvom planu duže od obojice – Milošević od 1987. do 2000, a Tadić od 2004. do 2012.
ODBORNIK, PREDSJEDNIK, PREMIJER
Ne treba niko Vučića učiti tehnologiji vlasti i, posebno, novijoj političkoj istoriji. Ali – kakav mu je izbor kadrova? Valjda se ne bi proljetos toliko lomio po izdvojenim lokalnim izborima da je postojao itko drugi u SNS-u sa minimumom autoriteta i ugleda. Zato je u Aranđelovcu, Boru, Kuli i drugim mjestima izgledao kao kandidat za svakog odbornika posebice.
Upravo ta širina Vučićevih leđa i riješenost da mora biti na vlasti u svakoj mjesnoj zajednici na kraju ga je dovela u ovu situaciju. To će reći da mora zbog bahatosti i korupcije javno prijetiti funkcionarima koje je lično postavio.
Može li zaista pročistiti svoje redove? Nipošto. Bez tih ljudi ne smije na izbore. Oni su čitluksahibije sigurnih glasova kroz prijetnje, ucjene i pritiske.
Odluči li Vučić da prvo održi izbore za predsjednika Srbije, to se može tretirati kao neka vrsta probe. Ukoliko njegov izabranik bude potučen, šef države i cijelog Ćalenda možda će odmah zasjesti u fotelju Đure Macuta tako što će ga izabrati skupština. Eto, situacija je složena, sigurnost naroda i države ugrožena, jeste da je rekao kako neće biti premijer bez izbora, ali viša sila, čvrst zahtjev partije, molbe prijatelja širom svijeta… I slično.
Desi li se nekim čudom da naprednjački kandidat pobijedi, eto odmah parlamentarnih izbora. Vučić tada može tvrditi kako je to dokaz njegove pobjede nad “obojenom revolucijom”, stranim neprijateljima, domaćim izdajnicima i svima kojima je pružao ruku a oni je odbili…
Kombinaciju sa održavanjem izbora istog dana pojedini politikolozi smatraju najboljom varijantom za naprednjake. Ukratko – stapanjem obje kampanje pod svojom dominacijom Vučić bi pokušao osvojiti i parlamentarnu većinu i na svojim leđima unijeti nasljednika u Predsjedništvo Srbije. Adut mu je njegov kult ličnosti. Međutim, tu je i rizik da sve ispadne duplo golo, kao i onomad u slučaju Miloševića i Tadića. Spajanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora je polijetanje u misiju bez padobrana.
POTRAGA ZA NEČIM VELIKIM, BILO ČIM
U osnovi Vučićeve najavljene ostavke leži kalkuliranje, raspamećivanje i iscrpljivanje političkih protivnika u nadi da će ih, kao toliko puta do sada, zavaditi i podijeliti.
Na tom polju bi lako mogao steći podršku dijela opozicije čiji je prvenstveni cilj daljnje preživljavanje u parlamentarnim klupama, ali i raznih “moralnih narcisa” koji bi radije pristali na Vučićevu vlast još decenijama nego na izvjesne javne ličnosti na studentskoj listi. Jesu oni za referendumsku atmosferu, ali isključivo sa bliskim istomišljenicima; jesu za catch all politiku, ali pod svojim uvjetima; jesu za promjene, ali samo ako ih oni predvode…
Koliko je ovo značajno? Ili – konkretno – može li Vučić pocijepati pobunjeno društvo? Vjerojatno – vrlo malo, ali je u stanju donekle pomjerati fokus sa glavnog društvenog imperativa. A to je smjena naprednjačkog režima.
Dok god su oni na vlasti, u Srbiji neće biti prostora za normalan politički i javni život, niti za društvene rasprave i ideološka sučeljavanja. Opstanu li, biće i te kako mjesta za kukanje, uzajamno prebacivanje i samosažaljevanje.
Nekadašnji DOS nije srušio Miloševića na jedinstvenoj ideološkoj platformi. Naprotiv, uz Đinđića i Koštunicu, bili su tu i generali Momčilo Perišić i Vuk Obradović, pa Nebojša Čović i Dušan Mihajlović, Vladan Batić i Goran Svilanović… Ma koliko se međusobno razlikovali, bilo im je jasno da im je protiv Miloševića potreban svaki glas. Danas je vrlo slično. (vidi tekst na strani 22)
BORBA ZA SVAKI GLAS
Kada kaže naprednjacima da ih čekaju teški izbori, Vučić govori istinu. Za izlazak na njih mu je, pored nesloge u pobunjenom društvu, potrebno nešto veliko, ali on nikako da do toga dođe.
Lansiranjem staljinističkog progona zbog izražavanja mišljenja o “zvučnom topu” razbjesnio je građane. Ta operacija započela je i završila se maltretmanom vojno-političkog komentatora Aleksandra Radića i njegove porodice. Nacrtavši mu metu na leđima, režim ga je natjerao da se privremeno skloni iz zemlje. Radić nije jedini u ovoj situaciji – Srbija je opet zemlja političkih emigranata.
Točno je da je Vučićev skup u Beogradu 27. juna bio veći od onoga studentskog u Kraljevu. Ali zastanite malo, poštovani čitaoče. Za beogradsko okupljanje režim je upregnuo čitavu državnu mašineriju, slupao bog zna koliko para, priveo hiljade plaćenih ili ucijenjenih ljudi i postigao veliki pogodak u ništa. Da nije bilo svih onih autobusa, ograda i dnevnica, teško da bi Vučić prikupio pred Narodnom skupštinom i deset posto ljudi od onih trideset hiljada, koliko je prebrojio Arhiv javnih skupova. Naprosto, on više ne širi biračko tijelo, nego pokušava sačuvati ono koje mu je preostalo.
Skup u Kraljevu je bio nešto sasvim drugo. Prisustvovali su mu građani svojom voljom i na vlastiti trošak. Cilj nije bio pokazivanje snage – to su studenti već uradili na Slaviji 23. maja, sa oko dvjesta hiljada učesnika na skupu. Kraljevo je bilo u sklopu nastavka širenja studentske borbe za svaki glas. Neki su zadovoljni izborom pojedinih govornika i dijelovima izrečenih govora, drugi pak nisu, ali se radilo o događaju usmjerenom na najšire slojeve stanovništva u zemlji.
Zbog toga Vučić i cinculira sa datumom izbora. Ma što pričao i koliko god narodu bacao prašine u oči, zapravo je u iznudici.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
